NOVA WEB STRANICA!

http://otacgerard.com/

U Marijinoj školi

„Neki trgovac u Belgiji skočio u vodu, pa spasio život malog djeteta. Na to dođe majka djetetova i pošto trgovac drugo nije htio primiti, dade mu medaljicu BDM. Dijete je raslo i postalo misionar u Africi. Tu je čuo da leži bolesnik u bolnici koji neće da se s Bogom pomiri. Dođe bolesniku, nagovara ga da se ispovijedi, ali uzalud. Kad je opazio medaljicu, upita otkud mu medaljica. Ovaj ispripovijeda. Misionar zaplače i zagrli bolesnika i kaže da je on to dijete koje je spasio nepokorni bolesnik. Sad se bolesnik skrušeno ispovijedi i primi sv. sakramente i kršćanski umre.

Marija – moja ljubav. Ona je stablo, koje nam donosi plod spasa, Isusa. Ona dijeli sve milosti.“

Ovo je jedna od priča koju nam donosi o. Gerard u svojim spisima. I danas ima puno ovakvih svjedočanstava i trebali bismo više o njima pričati, jer se preko njih proslavlja Bog. Ovo svjedočanstvo je dokaz Božje ljubavi, koju On dijeli preko svoje službenice – Blažene Djevice Marije.

„Uzdah, rad, boj“

Što je više o. Gerard napredovao u molitvi, to je ona postajala sve jednostavnija. Njegovo izražavanje je sve jednostavnije, u nekoliko riječi. Kroz tri riječi iz naslova on izražava ono što prolazi u svojoj duši. „Uzdah“ označava molitvu, vapaj Bogu. Molitva je za njega sve više postajala „disanje“, ona je postala dio njega i bez nje više ne može živjeti. Ona daje kisik, tj. smisao svemu što radi. Ona mu pomaže u kušnjama, u teškoćama s kojima se suočava u svakodnevici.

Na drugome mjestu je „rad“. Rad proistječe iz molitve, a ne obratno. Rad i molitva se prožimaju i jedno drugo podupiru. Rad je plod molitve. Molitva je o. Gerardu davala uvid u duhovne stvarnosti koje su očima tijela nevidljive. Time je njegovo djelovanje u apostolatu ponekad izazivalo čuđenje, no za njega je to bilo sasvim normalno. Znao je odjednom izići iz ispovjedaonice i odnijeti Isusa umirućoj osobi. Molitva koja je sve više postajala disanje, prožimala je svo njegovo djelovanje.

Tu je i „boj“ koji prati molitvu i djelovanje. On je potreban zbog istočnog grijeha koji je narušio savršeni sklad molitve i rada. Trpljenje, kušnje, nesavršenosti s kojima se borio, te nerazumijevanje od strane braće – sve je to okruživalo o. Gerarda u njegovom radu i molitvi za duše. To je neizbježno u ovome životu. No o. Gerard je hrabro išao naprijed, zagledan u Krista. Iako ga je to more zapljuskivalo, kao i sv. Petra kada je hodao po moru, on se nije poistovjetio s time. On je znao da to nije on. Nije spustio pogled i gledao sebe u odrazu mora, nego je gledao svoj odraz u očima Kristovim. U njega je on cijeloga svog života bio zagledan. Mi često kažemo: „Ljudski je griješiti“, no gledajući iz šire perspektive, znamo da to nije istina. Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku, nije ga stvorio da griješi. Tu sliku je Krist došao obnoviti i pokazati nam tko smo i zašto smo stvoreni – da budemo sveti.

Kad molim (disanje, riječi molitve, čitanje, radnje, patnje). Što god opazim, kao Tvoj dar primit ću. Dakle disanje – Dar.

U ovim riječima još više otkrivamo što je Gerard htio reći onim riječima. Vidimo da ni on sam ne zna kako to izraziti, kao da muca. Molitva se prelijeva na cijeli njegov život, kao što je to opisao ruski hodočasnik u svojim ispovijestima. No, Gerard ujedno opaža da je to dar koji je primio od Djetešca Isusa, koje je osobito štovao i molio se pred njegovim likom. Zato nadodaje:

Što pružiš: primam! Moj Mali: riječi Tvoje – orgulje moje!

Nakon uzdaha slijedi izdah, a to znači da sve što prima od Boga dotiče njegovo srce jer je pažljiv, jer opaža. Mi smo također puno toga primili od Boga, no često puta to ne opažamo i ne može doći do ovog „izdaha“, tj. zahvaljivanja na daru. Potrebno je ostvariti taj ritam – to disanje duše, da bi naš duhovni život zaživio u svom punom kapacitetu. Ako ne zaživi, onda samo lupamo po loncima i čašama, a ne sviramo orgulje. Zato o. Gerard Isusove riječi naziva orguljama, jer dolazi do harmonije, do sklada u životu. Što mu Isus pruža, pa bilo to i trpljenje, on prima i zahvaljuje. Isusove su riječi orgulje po kojima on svira stvarajući glazbu koja je Bogu ugodna.

Svece možemo usporediti i sa strunama po kojima je Bog svirao svojim prstima i stvarao glazbu koja je privlačila, a i danas privlači ljude. Ta glazba i dalje odzvanja u mjestima gdje su oni živjeli, ali i iz njihovih spisa, te privlači tisuće hodočasnika. Svi smo pozvani na svetost, a o. Gerard nam pokazuje kako taj poziv ostvariti – „disanjem“. Vidjeli smo da molitva za njega nisu samo „riječi molitve“, nego „disanje, čitanje, radnje, patnje“. Neka i naš život bude disanje za Boga. Budimo pozorni prema Božjim poticajima, te kad nešto primimo od Njega, pa makar to bilo i trpljenje, ne zaboravimo zahvaliti. Neka taj ritam disanja prožme i naš rad i pomogne nam izdržati u boju – kušnjama i teškoćama na koje nailazimo u svojoj svakodnevici.

o. Tiho od Kraljice Mira

Želim biti vosak

„Isuse, ja želim biti vosak, pa utisni u mene Tvoje želje; neka se one ispunjavaju nada mnom. Neka sve što se sa mnom dogodi Tvoje djelo svjedoči. Ti si jedini nebeskom Ocu ugađao, a ja ću Tebi. Molitva otpočinka sve zaustavi, ali ipak pažnju sebi ostavi, da se Tebi kao vosak preda.“

O. Gerard nam, po primjeru sv. Terezije od Isusa, daje sliku voska kada govori o molitvi smirenja ili, kako on kaže, „otpočinka“. I Terezija i Gerard gledaju Isusa, razmatraju njegov život i odnos koji ima s Ocem. Kao što je Isus došao da ispuni Očevu volju i u svemu „nebeskom Ocu ugađao“, tako i Gerard želi ugoditi Isusu, a ne sebi. Dakle, prva ključna riječ za nas je „ugoditi“ Bogu. Ta riječ nam treba biti stalno na pameti kada pristupamo Bogu u molitvi. Ja sam tu da ugodim Bogu, a ne sebi. Moja ugoda jest ugoditi Bogu. Onda više ne molim Boga da ispunja moje male želje i zahtjeve. Onda ne činim dobra djela da bih sebe opravdao ili stekao ulazak u Kraljevstvo nebesko, nego „želim biti vosak“ u koji će Bog utisnuti svoje želje.

Marija – savršeno djelo Duha Svetoga

 

„Ako smo djeca Bl. Dj. Marije, onda je naš Otac Duh Sveti, Zaručnik Bl. Dj. Marije. Dakle, kao dobar domaćin, Duh Sveti se stara (brine se za nas): uči nas, posredstvom Majke Božje, duhovnom životu, duhovne potrebe nabaviti.“

Utjecati se Mariji, staviti se pod njenu zaštitu i zagovor, slušati ju, znači prepustiti se vodstvu Duha Svetoga. Zbog čega je to tako? Zato što je Marija savršeno djelo, možemo reći i slika Duha Svetoga. Umjetničko djelo koje više od svih svetaca svjedoči o svome umjetniku, jer je mirno pustila da on slika na njoj ono što želi, do najsitnijeg detalja. Sve što ona jest plod je njegovog djelovanja. Zato ju nazivamo Odvjetnicom (advocata) i Zagovornicom, istim imenom kojim Isus oslovljava Duha Svetoga: Branitelj, Tješitelj (paraklet, lat. advocatus). Ona i djeluje kao Duh Sveti, ponizno i skrovito, te nas preko nje, kako kaže o. Gerard, Duh Sveti „uči duhovnom životu“.

Marija nosi Isusa u svome krilu i bdije nad njim, kao što je Duh Sveti „lebdio nad vodama“ (Post, 1,2). Duh je onaj koji oživljava, te ga nazivamo Životvorcem. On nas uči govoriti „Abba, Oče“ (Rim 8,15), on nas tješi u nevolji, nečiste nas umiva, vida rane ranjenim, mekša ćudi kamene. Sve su ovo majčinske odlike, ono što čini jedna majka, te ih možemo primijeniti na Mariju – koja se brine za nas kao što se brinula za Isusa. Sv. Maksimilijan Kolbe će reći: „Tko to može savršeno razumjeti? Svi znamo što znači majka; ali majka je Božja nešto što naš razum i naš ograničeni intelekt ne mogu doista shvatiti.“ On se čak usuđuje reći da je Marija, na neki način, „utjelovljenje“ Duha Svetoga, jer nam On postaje vidljiv u Mariji.

Ime mu je Ivan

Iz Evanđelja po Luki; Lk 1, 57-66.80 

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!«

Križ – nasljedovanje Krista

Iz Evanđelja po Luki; Lk 9, 18-24

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist – Pomazanik Božji!«

Otac, Sin i Duh Sveti

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 16, 12-15 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.

Dijete se za majku hvata

“U Mariji imamo neusporedivu Majku. Ona nas je također od grijeha oslobodila, jer nam je Isusa rodila i skupa s njim za nas mnogo trpjela. Teško je otrgnuti malo dijete iz majčina krila, jer se dijete još više za majku hvata što ga se više nastoji od majke otrgnuti. Tko ne bi ovu majku zagrlio i u nju se zaljubio?”

Marija je djevica i majka. Bog silazi na zemlju preko jedne nazaretske djevojke. Zašto? Zašto nije došao kao odrasli čovjek, nego kao malo dijete? Ili, zašto mi vjernici trebamo Mariju? Zašto se njoj moliti? Zašto ne bi izravno išli k Isusu i njemu se molili? Jeste li o tome možda ponekad promišljali? Čitajući tekstove oca Gerarda, vidjet ćemo da on mnogo piše o Mariji. Razgovara s njom, njoj se utječe, piše joj pohvale, litanije uzdisaja ljubavi, pjesme itd. Zašto su sveti ljudi toliko pisali o njoj i častili je?

Božja prisutnost (2)

“Sve imamo, ako se u Božjoj prisutnosti vižbamo. U dobrom stanju Nju grlimo, a u zlom Njoj bižimo (u Nju se sklonimo). Dakle grlit se, sklonit se (al nikad ne srdit se ili uznemirit se).”

No, što je to što nam priječi da budemo u Božjoj prisutnosti? Zašto nas naše misli odvlače od molitve i stalno nas muče, ne dajući nam mira čim krenemo tražiti Božju prisutnost u šutnji? Evo što o tome kaže o. Gerard: “Gilbertus govori: redovnik ne može biti Isusov zatvoren vrt, ako ne odbaci svitovne misli i opasnosti, koje nam se prite ako smo mnogo sa svitom u dodiru. U sobi sakriveno, želi Bog da molimo (Mt 6, 6). Čitamo da je jedan brat redovnik ništa ne radeć od cele do cele išao i drugima na teret bio. Sv. Franjo Asiški zvao je muhom ovog brata. Ko ne voli samoću, nema duše čistoću, duša ga muči, zato želi da mu svit buči!”

Dakle, Gerard vidi opasnost u tome što se previše družimo sa svijetom, a ne bavimo se Bogom i nebeskim stvarima, iako znamo da je svijet propadljiv, a nebeska dobra vječna. Iz ovoga možemo zaključiti da je život kršćanina pravo umijeće, jer mora balansirati između tri stvari – molitve, odmora i rada. Ako se previše upusti u jedno od ovo troje, onda skreće s pravog puta. No, vježbanje u Božjoj prisutnosti nema ograničenja. To može uvijek činiti. I kada radi i kada se odmara i kada moli. Jer, to ne zahtijeva razmatranje ni mudrovanje, ni puste riječi, nego jednostavno usmjeravanje pažnje na Onoga koji je već tu, koji je prisutan. U početku će nam možda ići malo teže, no ako se svaki dan vježbamo, uspjet ćemo i počet ćemo osjećati sigurnost. Kao da nam netko stalno “čuva leđa”. “Vaša prisutnost – naša sigurnost”, kaže o. Gerard.

“Vaša je prisutnost soba, u kojoj nema nezgoda, ljubit ću njezine zidove, po Vašoj želji vršeć poslove! Svako je dobro slovo, na ove zidove napisano. “

Možemo u početku, ako nam je tako lakše, gledati neku Isusovu sliku ili križ. Osobito će nam pomoći promatranje Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Važno je i stalno zazivati Isusa ili svece nekom strelovitom molitvom ili nekom riječju koja nam se sviđa i približava nas Njemu. Ali naravno, to treba izgovarati živom vjerom, da nas ne bi Isus ukorio kao učenike na lađi. Oni su ga zazivali, ali ne s vjerom, nego iz straha, a znamo da gdje je vjera, ondje nestaje strah. Poslušajmo o. Gerarda: “Isus je ukorio učenike jer su bili malovirni u prirodnoj oluji na moru, kad je On spavao; al što smo mi, kad u duhovnoj oluji: u napastima i teretima duše smo malovirni. Ako spava Isus kao čovik, ne vidimo Ga da nas čuva, da nas brani. On je kao Bog vazda budan, prisutan i čuva nas, ako Ga zazivamo.”

Božja prisutnost je ključ svetosti. Zato, otvarajmo se stalno Njemu koji je uvijek prisutan, da nas preobražava, da nas čini boljim ljudima. Ne treba se bojati prepustiti mu se, jer on uvijek gleda da učini ono najbolje za nas. Ako smo svjesni Njegove prisutnosti, onda ćemo paziti da ga ne uvrijedimo grijesima. Osobito je u tome važna šutnja – više nutarnja nego izvanjska. Potrebno je ušutjeti da bi Bog mogao progovoriti. Adrienne von Speyr je ovako to izrazila: “Čovjek ima golemu sposobnost da svojim vječito beskrajnim govorenjem onemogući Bogu govoriti. Bog mora šutjeti.”

O. Gerard stalno u svojim spisima ponavlja riječ “paziti”. Da bismo mogli paziti, moramo postati pozorni, ušutjeti i osluškivati, jer “Otac izgovara Riječ u vječnoj šutnji, pa je samo u šutnji možeš i čuti”, kako kaže sv. Ivan od Križa. O. Gerard, kad to kaže, ujedno misli na Djetešce Isusa koje stalno želi držati u naručju i paziti da ga ne probudi i rasplače bukom svojih grijeha. Sjetimo se i mi toga tijekom dana i budimo radosni pokornici Božji, a ne oholice i hvalisavci, da ne rastužimo Djetešce Isusa. Tražimo Božju prisutnost tijekom dana. Mislimo na Boga i često u duhu bacimo svoj pogled na Njega. Ugledajmo se u tome na o. Gerarda i na svece koje nam on sam daje kao primjer kad kaže: “Ako hoćemo bit sveti, nikad ne zaboravimo da smo u prisutnosti Božjoj – uči sv. Doroteus. Po ovoj vižbi je za 5 godina od grišnog mladića Dositea, velik svetac postao. Kad god dihnemo, triba da na Boga mislimo – sv. Grgur Nazijanski.”