Category Archives: sv.Terezija od Isusa

Očenaš sa sv.Terezijom Avilskom: “Kruh naš svadašnji daj nam danas!”

Bread

Otac nam je dao presveti kruh zauvijek. Nećemo ostati gladni zato što će duša, kad god bude htjela blagovati, naći u Presvetom Sakramentu svaku slast i utjehu. Za drugi kruh ne trebaju brinuti oni koji su se prepustili Božjoj volji. Tijelo neka radi i zarađuje za kruh tjelesni, a duša neka se odmara uz kruh Kristov.

Sluga brine kako će gospodaru služiti i to je sve, ako je zaokupljen brigom za ono za što se ne mora brinuti, ništa ne napravi kako valja. Molimo Oca da možemo primati naš nebeski kruh, a On će brinuti za naš kruh na zemlji.

Dok je Isus hodao po svijetu samim dodirom njegove odjeće, svojom blizinom, liječio je bolesne. Danas je u nama. Ako imamo vjere dat će nam ono što ga molimo, budući da je u našoj kući, a Gospodin ne običava loše plaćati konačište ako ga se dobro ugosti.

Zapitajmo se s vremena na vrijeme, je li Isusu dobro kod nas, kakvi smo mu mi domaćini? Kako primamo taj presveti kruh?

Gospodin se razotkriva onima za koje vidi da će se okoristiti njegovom nazočnošću, jer ako ga i ne vidimo tjelesnim očima On ima mnogo načina kako se ukazati duši putem velikih unutrašnjih osjećaja i raznim drugim putovima. Budimo s njime drage volje, nemojmo gubiti tako dobru priliku za razgovor kao što je vrijeme nakon pričesti. Ako odmah poslije pričesti skrenemo misao na nešto drugo, ne obaziremo se, niti vodimo računa da je u nama Gospodin kako će nam se razotkriti. Vrijeme poslije pričesti pravo je vrijeme da nas Učitelj poduči, a mi da ga trebamo slušati i moliti da ne otiđe od nas.

Nakon što primimo Gospodina, budući da imamo pred sobom samu osobu, nastojimo zatvoriti tjelesne oči i otvoriti oči duše i gledati u svoje srce. Ako tako budemo činili svaki puta kad se pričešćujemo uvijek će nam se razotkriti. Ali ako se ne obaziremo na njega poslije pričesti, što mu je činiti? Želi da shvatimo da je On taj koji je u Presvetom sakramentu, a svoje blago dati će onima koji ga istinski žele. Oni koji odmah poslije pričesti hitaju brigama ovoga svijeta bez obzira na Gospodina koji je u njihovoj kući, gube mnogo.

Važno je da uđemo u sebe s Bogom i saberemo se, jer ako se pripravimo na primanje, nikada ne propušta davati nam se na mnogo načina.

Shvatite da će se nečastivi ovdje uvijek umiješati, jer poznaje štetu koja mu odavde dolazi, pa će nam davati na znanje da se okrenemo ili drugim pobožnostima ili svjetovnim poslovima. Ne propuštajmo to, jer tu će Gospodin iskušati koliko ga ljubimo i želimo. Gospodin podnosi sva ta naša odbacivanja samo da nađe jednu dušu koja će ga primiti i zadržati se s njim u sebi. Neka to bude naša duša.

s.Teodora Živković, OCDS

Ustraj i traži!!!

U ono vrijeme: Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode.

Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane.

Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima.

Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.”

Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?”

Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.”

Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode.”

Vrlo je jednostavno zamisliti kako se to osjećamo kad smo žedni. Možda to i ne moramo zamišljati jer smo upravo sad žedni. Žed ima svrhu očuvati život. Poznato je da čovjek bez hrane može izdržati oko mjesec dana, dok bez vode ne može ni tri dana. Zašto je tako?

Možda zato da nas podsjeti kako smo stvorenja. Kako smo stvoreni i kako nismo potpuni gospodari vlastite sudbine. Jednim djelom mi upravljamo našim životom. Donosimo odluke, prolazimo kroz vrijeme, događaji se nižu kako godine prolaze. Stvaramo gradove, automobile, pjesme, knjige, izume, kulturu, vodimo ratove, sklapamo sporazume, trgujemo, u posljednje vrijeme i osvajamo svemir. No, ipak ne možemo bez vode. Tako jednostavno, a opet tako neodvojivo od nas.

Sličnu situaciju nam donosi i ovaj odlomak evanđelja, u kojemu se Isus susreće sa samarijankom. I traži vode od nje. Od nje koja ne pripada njegovoj vjeri i koja, po zakonu, je skoro ravna neprijatelju Židova. A Isus baš nju pita. I tumači joj. Ona govori o vodi za piće, a Isus govori o vječnom životu.

Što je to vječni život? Je li to nešto što se tek usput spominje, što često ostaje visjeti u zraku i nekako je nedohvatljivo, često skoro ravno ispraznosti. Prazna riječ. Riječ koja kao da ništa ne označava. Da, dijelom je to zbog današnjeg svijeta i zbog svih stvari kojima smo kojima smo okruženi, zbog toga što gubimo doticaj sa stvarnošću. Prelazimo u virtualni svijet. I to je istina. Teško se danas susresti s drugom osobom i popričati s njom. Konstruktivno, ne o nekoj utakmici ili o vremenu ili politici. O onim unutarnjim stvarima koje muče te dvije osobe. O stvarima srca, o kretanju vlastitog života, o idealima. O vrhuncu života. O radosti i o žalosti.

Teško, jako teško.

Tko nađe osobu s kojom tako može pričati, neka je čuva kao zjenicu oka!! Pazi što ti kažem, to je najvrednija stvar na svijetu, pored našeg Gospodina. A ona traži trud i napor. Odnos se  izgrađuje i potrebna je snaga i strpljenje, a nadasve ljubav da odnos između dvoje ljudi postane dubok zreo odnos.

Upravo nam to danas pokazuje Isus. On pristupa samarijanki i otvara joj srce da primi riječ. Da okusi tu vodu života. Vodu života koja je sam Isus. To je puno više od puke slike. To je skica puta koji svatko od nas treba slijediti.

Voda koja napaja naš život jest molitva. Molitva osnažena sakramentima, nadasve euharistijom. Što je život? Život je niz susreta s drugim bićima, prepoznavanje da smo stvoreni, da smo živi, da živimo, krećemo se i jesmo. Život je biti živ, disati.

Susretati se. Tek kad vidimo da preko drugih dolazimo u kontakt s samim sobom, tada možemo razumijeti zašto je toliko važno ljubiti bližnjega kao samog sebe. Jer kad to činimo tad uistinu ljubimo sebe, ali i drugoga.

Tako je činila i sv. Terezija. Njezina definicija molitve, da je molitva susret s onim koga ljubim i za koga znam da me ljubi, fantastično to ocrtava. Iz susreta s životom rađa se život. Ljubav rađa ljubav. Ljubav privlači ljubav. Daruj ljubav i primit ćeš ljubav. Tako je činila Terezija. Upravo ona i kaže da za molitvu nije potrebno mnogo misliti već mnogo ljubiti. Ljubav je temelj. Ljubav je rijeka po kojoj dolazi voda života. Ljubav jest voda života.

Moramo se naučit ljubiti. Ljubiti kao što je Isus ljubio.

A nema nam boljeg primjera od samoga Krista. On je pristupio samarijanki iz ljubavi i vodio je do spoznaje. Nije joj sve odmah rekao, već ju je vodio da ona sama spozna što je to voda života.

Do tog stanja možemo doći ako, kako Terezija kaže, krenemo s poniznošću, s pažnjom prema Gospodinu u svim stvarima. U konstantnom napredovanju u krepostima. I kad nam se ne da i kad je teško, a pogotovo kad smo bezvoljni. Melankolija je ubojica molitve! Zapamti to! Ne biti melankoličan.

I kad je teško, i tada ići k Gospodinu, slušati njegovu riječ na euharistiji, tražiti ga u sebi, i u bližnjemu.

Crpiti vodu iz bunara, iz Sv. Pisma. Ne odustati, ako i volju gubimo, ne zanemarimo ljubav. Činim nešto jer ljubim, ne zato jer mi se to da ili ne da. Ljubav pobjeđuje sve!! Promisli o tome i vidi da li se u tvom život takva stvar ocrtava.

Vječni život jest upravo zajedništvo s Gospodinom. To je poput vječnog pijenja. Kada ulazi tvar, voda u nas i postaje dio nas. Nije li to lijepa slika sjedinjenja?

Gdje jedna tvar postaje jedno s drugom tvari!! Uistinu jedno, toliko da bez te tvari tijelo ne može živjeti. Ljubav je ta voda. Bez ljubavi ni jedan čovjek ne može živjeti.

Danas nedostaje ljubavi, zato mnogi ljudi i umiru od žalosti, ne od umora od života. Današnji svijet je u oskudici ljubavi. No za ljubav se treba odgojiti. Potreban je poniznost, ustrajnost, traženje Gospodina. Sve to i onda možemo doći do žive vode.

Slijediti Krista!!! To je osnova. I nije to toliko teško!! Teško se odlučiti, teško je ustrajati, sve je teško. Zaboravi na to da je teško!! Jednostavno idi, i ne boj se kud će te to odvesti.

Jer dok si s Njim, ništa te loše ne može zadesiti, bit će oluja i nemira, no srce će biti postojano.

Postojano jer zna da postoji netko tko ga ljubi i da do njega mora doći.

To je sv. Terezija prepoznala, to je i predala crkvi obnoviviši Karmel, to je i dala u nasljedstvo kroz nauk o molitvi čitavoj Crkvi. I nije onda lako do toga došla! Ne!! Baš kroz napor i ustrajnost.

Njezina krilatica „odvažna ustrajnost“ je ono što najbolje ocrtava put vjernika kroz ovaj svijet.

Da, bit će nevolja, da, bit će krvi, da, bit će znoja, da, bit će radosti, ali i žalosti. I sve to prolazi, a samo Bog ostaje. I Bog vrijedi da se dođe do Njega.

Baš zato jer je teško toliko je stvarno!!!

Ljubiti i ljubiti, to može svatko, ako pronađe u sebi onaj zov koji ga gura naprijed, onu trunku snage koja nije njegova, koja je Božja. I tada, ustraj!!

Ustraj i traži!!!

Znam da ćeš naći Gospodina jer on, on je položio život za tebe!! A to, to je ljubav!!

br. Mario Ivan, OCD

U Terezijinoj školi

Neka te ništa ne zbuni, Ništa ne uplaši!

Sve prolazi;

Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti.

Strpljivost sve postizava.

Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje;

Bog je jedini posve dostatan.

“Bog od nas traži samo dvije stvari: Ljubav prema njemu i ljubav prema bližnjemu.”

“Nemojte ni pomisliti da ste u nutrini prazni. Duša je dijamantni dvorac u kojem ima mnogo soba.”

“Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću, niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku ni u olujnom horizontu. Učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure.”

“Daruj mi, Gospodine, svoje neumorno srce da u meni radi umjesto mojega.”

“Iako imam Martine ruke, ćud mi je Marijina i kad čistim crne cipele, Gospodine, pokušavam u njima naći Tvoje sandale. Dok ribam pod, mislim kako su one hodale zemljom.”

Očenaš sa sv.Terezijom Avilskom: “Budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji!”

Isus nam je pokazao što znači poštivati Očevu volju, od Getsemanskog vrta do smrti na Križu. Pokazao nam je i volju i strah i prepuštanje.

Dobro je da tražimo Očevu volju jer kad bismo tražili sve što mi mislimo da nam treba tko zna što bismo sa svime time što dobijemo učinili i da li bi to bilo dobro za nas i za naše bližnje. Zato što to ne možemo znati molimo: budi volja tvoja.

Očeva volja se mora ispuniti, htjeli mi to ili ne, njegova se volja mora ispuniti i na nebu i na zemlji, vjerujte mi, prihvatimo to i napravimo od obveze krepost. Slobodno se možemo prepustiti Očevoj volji, a da bismo to mogli naša volja treba biti oslobođena svih interesa. Čini se jako lako to izgovoriti: budi volja tvoja, dok se ne iskusi i ne shvati da je to najteža stvar što se može učiniti. Sreća je pa Gospodin zna što svaki od nas može.

Ne daje Gospodin bogatstva i užitke ovoga svijeta, pa ne ljubi nas toliko malo, već nam želi dati svoje Kraljevstvo i to još za ovoga života. Evo primjera. Isus je molio Oca u Getsemaniju sa svom odlučnošću i sa svom voljom: budi volja tvoja, prošao je kroz muku, patnju, uvrede, proganjanja, ali život mu se nije ugasio na križu, dobio je cijelo Kraljevstvo nebesko. To su njegovi darovi na ovome svijetu, daje prema tome koliko nas ljubi, onima koje ljubi više, daje više ovih darova prema srčanosti kojom ga ljubimo. Puno može pretrpjeti za njega onaj koji ga puno ljubi. Ja smatram da je mjera može li se nositi veliki ili mali križ mjera ljubavi.

Gospodin puno drži do naše volje koju mu dajemo. Samo moramo paziti da mu ne ponudimo, na primjer, svoju volju kao dar, a kad On ispruži ruku da ga uzme mi ga brzo uzmemo natrag. Nije u redu tako se narugati Gospodinu. Nemojmo govoriti u molitvi jedno, a onda činiti drugo. Ne damo li našu volju u potpunosti Gospodinu, nikada neće dopustiti da pijemo živu vodu s njegova izvora.

Bože, daj nam snage da vršimo tvoju volju.

Njegovo Veličanstvo nikada se ne umara u davanju, nego sretan zbog predavanja naše volje, otkriva duši tajne i spoznaje od onoga što joj još ima dati. To se dobiva u poniznosti i samo je poniznost ta koja nešto može i to ne poniznost stečena razumom, nego jasnom istinom koju spozna u jednom trenutku.

 Upozorenje

Nemojmo pomišljati da ćemo stići dovde svojom snagom, ili pak umješnošću, jer je to uzaludno. Jednostavno i ponizno recimo: fiat voluntas tua.

Teodora Živković

Očenaš sa sv.Terezijom Avilskom: Sveti se ime Tvoje, dođi kraljevstvo Tvoje!

Pogledajmo, kako je velika mudrost našeg Učitelja. Vidio je Gospodin da nismo mogli kako je pravo ni svetiti, ni hvaliti, ni veličati, ni slaviti ovo sveto ime Vječnoga Oca pa je to uvrstio u molitvu jedno pokraj drugoga.

Veliko dobro koje je u Kraljevstvu nebeskom, uz mnogo drugih, jest u tome da više ne računamo ni sa čime ovozemaljskim već sa spokojnošću i slavljem u nama samima, da se radujemo s velikim zadovoljstvom što svi svete i hvale Gospodina i blagoslivljaju njegovo ime. Ne vrijeđa ga nitko, a sama duša se ne bavi ničim osim time da ga ljubi. No ljubili bismo ga znatno drukčije kada bismo ga dobro poznavali.

MOLITVA SMIRENOSTI

Smirenost duše je vrhunaravna stvar i mi je ne možemo doseći koliko god se trudili, jer dušu do mira dovodi Gospodin svojom nazočnošću. Duša shvaća, na način sasvim nepoznat shvaćanju izvanjskih osjetila, da je već posve blizu svoga Boga i da će zamalo postati jedno s njime. Toliko je vesela samim time što je blizu izvora, jer je, čak i ne pijući, napojena. Moći su smirene i ne želi se ni pomaknuti jer joj se čini da će izgubiti ovaj mir. Duša se nalazi u palači uz svoga Kralja i vidi da joj počinje davati svoje kraljevstvo. Ništa joj nije teško, sa zadovoljstvom i užitkom, koje ima u sebi, toliko je opijena i zadivljena da bi rado sa svetim Petrom rekla: “Gospodine, napravimo ovdje tri sjenice”.

Ponekad u ovoj molitvi smirenosti Gospodin udjeljuje i drugu milost, a to je volja, koja sjedinjena sa svojim Bogom, ima veću moć služenja njemu, nego što ima sposobnosti za bavljenje stvarima ovoga svijeta.

Velika je to milost, kome je Gospodin udjeli, jer su združeni djelatni i kontemplativni život; Marta i Marija su skupa. Najbolje ćemo sačuvati ovu milost tako da jasno shvatimo da joj ne možemo ni dodavati ni oduzimati, nego samo primati. Dobro je pobrinuti se za veću samoću zato da se da mjesta Gospodinu i dopusti njegovom veličanstvu da djeluje kao u nečemu što je njegovo.

Događa se ponekad da duša bude vrlo smirena, a da je razum posve rastrojen. Ponekad se događa da je duša smirena, razum sabran i prati ga volja, pa kad se sve te tri moći slažu, (duša, razum i volja) onda je to slavlje. To je poput dvoje vjenčanih, kad se ljube; jedan hoće što i onaj drugi.

Pazimo na ovu molitvu Očenaša i sve ostale usmene molitve, jer kada Bog udjeli svoju milost moramo se otresti briga za stvari od ovoga svijeta.

Ako Gospodin vidi da se duša okreće zemlji, dok je vodi u Kraljevstvo nebesko, ne samo što joj neće razotkriti tajne koje su u njegovom Kraljevstvu, već će joj rijetko udjeljivati tu milost.

Upozorenje

Ima osoba koje Gospodin obdari tim milostima i daje im sveta nadahnuća, a one se prave gluhima. Toliko su sklone govorenju i izgovaranju mnoštva usmenih molitava na brzinu, budući da se smatraju dužnima moliti ih svakog dana, poput onoga tko završi svoju zadaću, da ne prihvaćaju kraljevstvo Božje. Misle da svojim moljenjem čine bolje, a zapravo se rastresaju. To nemojmo činiti, već pazimo na čas kada nam Gospodin udjeli tu milost. Shvatimo da gubimo veliko blago i da mnogo više činimo jednom riječju iz Očenaša s vremena na vrijeme, nego da ga izmolimo mnogo puta na brzinu. Vrlo je blizu onaj kojega molite i neće vas prečuti.

s. Teodora Živković, OCDS

Očenaš sa sv.Terezijom Avilskom: Koji jesi na nebesima

Već ovdje dobro bi došla savršena kontemplacija u kojoj bi nam Isus razjasnio što je to mjesto i kakvo je to mjesto gdje je njegov Otac. Velika je ova milost i nije dobro da se do takve milosti tako malo drži kao što to mi držimo izgovarajući te riječi bez razmišljanja.

Jako je važno znati što je to nebo i gdje treba tražiti našeg Presvetog Oca. Bog je posvuda, a jasno je, da tamo gdje je kralj da je i njegova pratnja. Nebo je tamo gdje je Bog; slava je tamo gdje je Njegovo Veličanstvo.

heaven_by_jazzy-e1379898713170

MOLITVA SABRANOSTI

Sv. Augustin kaže da je Boga tražio na mnogim mjestima, a našao ga je u sebi samome.

Mislite li da je malo važno za rastresenu dušu spoznati ovu istinu i uvidjeti da joj nije potrebno ići na nebo zato da razgovara sa svojim Vječnim Ocem niti je potrebno govoriti glasno. Koliko god tiho govorili, tako je blizu da će nas čuti. Duši ni krila nisu potrebna zato da ga ide tražiti, već se samo treba povući u samoću i gledati ga u sebi i ne iznenaditi se tako dobrom gostu, nego s velikom poniznošću razgovarati s njime, moliti ga kao oca, iznositi mu svoje nevolje, tražiti od njega pomoć, shvaćajući da nije dostojna biti njegova kći.

Ovakav način moljenja mnogo brže sabire misao, to je molitva koja donosi sa sobom mnoštvo dobara. Zove se sabranost, jer duša skuplja sve svoje snage i uvlači se u sebe sa svojim Bogom, pa je brže poduči njezin božanski Učitelj i da joj prije molitvu smirenosti, nego na bilo koji drugi način.

Oni koji se na ovaj način mogu zatvoriti u ovo malo nebo svoje duše, gdje je onaj koji je stvorio i nas i zemlju prevaljuju mnogo za malo vremena. Tko nije tamo gdje bi se zabavljala vanjska čula, poput onoga je koji putuje nekom lađom pa s malo dobrog vjetra stigne na cilj za malo dana više.

Candle in hand

Ako je sabranost istinska, ima stanovito djelovanje. Povlače se osjetila od izvanjskih stvari i nesvjesno se zatvaraju oči da se potakne vid očiju duše. U početku je teško i potrebno nam je puno truda, ali ako to provodimo nekoliko dana i uložimo napor, jasno će se vidjeti dobit. Gospodin hoće da u naknadu za vrijeme koje mu je dano, duša i volja imaju tu vlast, te da je samo time što duša dade znak da se hoće sabrati, poslušaju je osjećaji i povuku se u nju.

Računajmo, dakle, da je u nama palača neizmjernog bogatstva; cijela građevina od dragog kamenja, onakva kakva dolikuje takvom Gospodinu i da mi pridonosimo tome da bude takva, jer nema zgrade takve ljepote kao što je čista duša puna kreposti. Kada bismo bili svjesni toga da je u našoj duši tako veliki Kralj ne bi ga toliko puta ostavljali samoga, češće bi bili s njim i više bi se trudili da ne budemo tako prljavi.

Gospodin donosi sa sobom slobodu i ima moć učiniti našu malu dušu velikom palačom. Sve se sastoji u tome da mu se predamo sa svom odlučnošću. Budući da on neće prisiljavati našu volju, uzima ono što mu dajemo, ali ne daje Sebe u potpunosti, dok mu mi sebe ne damo u potpunosti.

Ako palaču ispunimo svjetinom i tričarijama ovoga svijeta kako će u nju stati Gospodin sa svojom pratnjom?

Two%20Hands%20holding%20Globe

Upozorenje

Okanimo se bojažljivosti, koje imaju neke osobe pa zato misle da su ponizne. Nije poniznost u tome da ne primamo milosti od Boga, već u tome da je primamo i shvatimo u kakvom nam preobilju dolazi, da se tome radujemo i budemo zahvalni.

Zgodne li poniznosti da ja imam Vladara neba i zemlje u svojoj kući, koji dolazi u nju da mi ukaže milost i da se raduje sa mnom, a da mu ja iz poniznosti ne htjednem ni odgovarati, niti biti s njime, ni uzeti ono što mi daje, već ga ostavljam samoga, te da mi još govori i moli me da ga prosim, a ja da iz poniznosti ostanem siromašna i čak da ga pustim da otiđe.

Ophodimo se s njime kao s ocem i kao s bratom, kao s gospodarom i kao sa zaručnikom; jedanput na ovaj, drugi put na onaj način, on će nam pokazati što trebamo činiti da mu ugodimo.

Uprimo oči u sebe i pogledajmo se iznutra i naći ćemo našeg Učitelja, koji nas neće iznevjeriti; dapače, što je manje izvanjske utjehe, veću će nam radost pružiti. Jako je milostiv pa one koji su ožalošćeni i zapostavljeni, nikada ne iznevjeruje, ako se uzdaju u njega. ( Ps 90,15 i 33,19; David 36,25 i 34,19)

Kad duša hoće unići u ovaj raj sa svojim Bogom, zatvara za sobom vrata cijelom svijetu. Moramo se osloboditi svega, zato da u nutrini stignemo do Boga čak i prilikom obavljanja raznih poslova.

Makar trajala samo trenutak ta pomisao da imamo u sebi društvo od velike je koristi, a Bog će dati osjetiti kad je tu. Na taj ćemo način vrlo smireno moliti usmeno, a to znači osloboditi se napora, jer nakon što ćemo se malo prisiljavati da budemo blizu Gospodinu, razumjet će nas i po znakovima. Vrlo je sklon oslobađati nas napora i nije prijatelj toga da sebi razbijamo glavu govoreći mu mnogo.

Gospodin će poučiti one koji to ne znaju, jer ne znamo što znači moliti sa zadovoljstvom dok nam to Gospodin ne pokaže i ne znamo kolika je korist od tog običaja povlačenja u sebe. Možemo, ako hoćemo, nikada se ne odvajati od tako dobrog društva.

Ništa se ne nauči bez barem malo truda.

s. Teodora Živković, OCDS

Terezijini vapaji Bogu

http://www.heiligen-3s.nl/heiligen/10/15/10-15-1582-Teresa-Avila.php

1.    „Razmatrala sam slavu, Bože moj, što si je pripravio onima, koji ustrajno izvršuju tvoju volju. Razmatrala sam, s kolikim ju je trudovima i bolima zadobio tvoj Sin, a kako smo je slabo mi zaslužili, koliko li ova golema ljubav, koja nas je tako skupo naučila ljubiti, zavređuje, da ne budemo nezahvalni. I moja se duša silno rastužila. Kako je moguće, Gospodine, sve to zaboraviti, kako li Tebe zaboravljaju smrtnici, kada te vrijeđaju? O Otkupitelju moj, kako su zaboravni te zaboravljaju i sebe! A kako je golema tvoja dobrota, jer se onda Ti sjećaš nas, pa i onda kad padnemo, želeći Tebi zadati smrtni udarac. Ti zaboravljaš za to, pružaš nam opet ruku i budiš nas od te neizlječive mahnitosti, eda uznastojimo i zamolimo te za zdravlje! Neka se blagosiva takav Gospodin, neka se blagosiva toliko milosrđe i neka se vjekomice hvali radi tako blagoga milosrđa!

2.    O dušo moja, blagosivaj vjekomice tako velikoga Boga! Kako se mogu dići protiv Njega? Oj, tim nezahvalnicima jamačno škodi prevelika milost! Izliječi ih Ti, moj Bože. Oj djeco ljudska, dokle ćete biti tvrda srca (Ps. 5, 3.) i dokle ćete biti protiv ovoga preblagog Isusa? Što je to? Što je to? Hoće li možda naša zloća odoljeti Njemu? Neće, jer se život čovječji svršuje poput poljskog cvijeta, a Sin će Djevičin doći, da izrekne onu strašnu osudu. O svemoćni Bože moj! Htjeli mi ili ne htjeli, Ti ćeš nam suditi. Pa zašto ne pregnemo, kao što treba, da ti omilimo u ovaj čas? Nego ko, ko ne bi htio tako pravednoga Suca? Blago onima, koji se u onaj grozni tren budu radovali s Tobom, o Bože i Gospodine moj! Ti, Dobro moje duše, ne napuštaš onih, koji te ištu, i ne oglušuješ se onima, koji te zovu. Kad Ti koga podigneš i on upozna, kako je jadno bio propao tragajući za prekratkotrajnim radostima, te odluči, da će ti s tvojom pomoću uvijek ugađati, čega da se lati, Gospodine, eda uzmogne poslije živjeti, nego da umre sjećajući se, e je izgubio toliko dobro, nevinost, što mu je ostala od krsta? Najbolji je život, što ga može provoditi, umire li osjećajući tako. No kako može to podnijeti duša, koja te nježno ljubi?

3.    Ali kako te ludo pitam, Gospodine moj! Čini se, da sam zaboravila tvoje krasote i milosrđe i kako si došao na svijet radi grešnika, kupio nas za tako veliku cijenu i naše lažne radosti platio pretrpjevši tako okrutne muke i bičeve. Izliječio si moju sljepoću, kadno su pokrivali Tvoje božanske oči, a moju taštinu okrutnim trnovim vijencem. O Gospodine, Gospodine! Sve to više žalosti onoga, ko te ljubi. Tješi me samo, da će se vjekomice hvaliti tvoje milosrđe, kad se upozna moja zloća. A ipak ne znam, hoće li prestati ova muka, sve dok ne ugledam Tebe, a s tim odbacim sve bijede ovoga smrtnog života.
*******
1122_207067449448711_1067053425_n1.    O naslado moja, Gospodine svega stvorenja i Bože moj! Dokle ću čekati, da Tebe ugledam? Kakvu pomoć daješ onoj, koja tako malo ima na zemlji, da se malko odmori izvan Tebe? O dugi živote, o živote mučni, o živote bez života, o kako si puka samoća, kako si bez pomoći! Pa kada, Gospodine, kada? Dokada? Što da učinim, Dobro moje, što da učinim? Da zaželim možda, te ne čeznem za Tobom? O moj Bože i moj Stvoritelju, koji ranjavaš, a ne privijaš lijeka, zadaješ ranu, a rana se ne vidi; ubijaš, a daješ više života; napokon, Gospodine moj, radiš što hoćeš, jer si svemoćan. Hoćeš li dakle, moj Bože, da ovaj prezreni crvić podnosi ove nevolje? Neka tako bude, moj Bože, jer Ti hoćeš, da ja ne želim drugo, nego što Ti želiš.

2.    Ali jao, jao, Stvoritelju moj, veliki me bol nagoni, da se potužim i reknem, da mi nema pomoći, dok Ti hoćeš! A duša mi čami u tamnici i čezne za svojom slobodom, no ne bi se rado ni za dlaku udaljiti od onoga, što Ti hoćeš. Daj, slavo moja, da poraste njezina muka, ili je posve oduzmi. O smrti, smrti! Ne znam, ko bi te se bojao, kad je u tebi život! Ali ko je se ne bi bojao, kad je potrošio dio života ne ljubeći svoga Boga? A eto ja sam takva, pa što da ištem, što li da želim? Možda i te kako zaslužujem kaznu za svoje grijehe? Ne daj toga Ti, Dobro moje, jer te je skupo stajao moj otkup.

3.    O dušo moja, pusti, neka se vrši volja tvoga Boga. To je dobro za te. Služi mu i ufaj se u njegovo milosrđe, da će ukloniti tvoju muku, kad pokora za tvoje grijehe zadobije, da ti se kakogod oproste. Ne želi užitka bez stradanja. O pravi Gospodine i Kralju moj, nisam ni za to sposobna, ne pomogne li mi tvoja Svevišnja ruka i veličanstvo. A tako ću moći sve.

Očenaš sa sv.Terezijom Avilskom: Oče naš…

Sv.Terezija Avilska piše svojim sestrama upute kako moliti “Oče naš”, kako krenuti na put molitve i posebno čega moraju biti svjesne, o čemu moraju voditi računa, kako razmatrati uz molitvu. Uči ih moliti.

Sv.Terezija Avilska priznata je u Crkvi kao učiteljica molitve. I sama je bila svjesna te svoje karizme. Preko svojih djela ona i danas tu ulogu želi nastaviti i pomoći čitatelju da otkrije “put savršenosti” kroz molitvu, a za koji ona jamči da je ispravan i da sigurno vodi k sjedinjenju s Bogom. To njezino jamstvo je utemeljeno na njezinom iskustvu iz kojeg proizlazi i svaka njezina poruka.

U Terezijinoj pedagogiji usmena molitva je prvi stupanj molitve i lako može prerasti u jedan intiman dijalog kontemplativne jačine. Kao prvi nužan uvjet jest samoća, onda usmjerenost misli prema onome s kim se razgovara i biti svjestan onoga što se govori. Za Tereziju je molitva istinski susret s Osobom koju se voli.

Meditativna molitva za nju jest: “misliti i shvaćati što govorimo i s kim govorimo i tko smo mi da se usuđujemo razgovarati s tako velikim Gospodinom.”

Ovako nas uči i obraća se Isusu danas sv.Terezija:

“Oče naš”, riječi su koje govore o velikoj ljubavi koju nam je Gospodin iskazao, o milosti koju nam daje jer ga možemo i smijemo zvati svojim Ocem. Već prvim našim obraćanjem njemu, ispunja naše ruke i dijeli tako veliku milost: sluša nas, čeka našu prošnju, čeka da mu se obratimo, da ga pozdravimo.

Nakon tih riječi vrijeme je da se duša digne iznad sebe da joj Sin, koji moli s nama, kaže gdje je njegov Otac. Otrgnimo se od zemlje jer ta nas milost nosi na nebesa.

Isuse, Sine Božji, koliko si se ponizio združivši se s nama u moljenju i daješ nam, u ime Oca svoga, sve što se može dati, jer hoćeš da nas Otac tvoj smatra svojom djecom; tvojom braćom.

Tvoja riječ ne može proći (kako piše evanđelist Matej 24,35), a njome obvezuješ Oca svoga da nas mora trpjeti, bez obzira koliko teške bile naše uvrede. Kažeš, ako se obratimo njemu mora nam oprostiti kao rasipnom sinu, (Luka 15,20) utješiti nas u našim nevoljama, mora nas uzdržavati, mora biti bolji od svih očeva na svijetu zato što kod njega sve mora biti ispunjeno (Ef 3,15 i Pt 1,4) i nakon svega nas još želi učiniti dionicima i baštinicima svega, zajedno s tobom.

Isuse, toliko si mnogo učinio za nas, toliko si sramoćen radi nas, a toliko moćan da se na nebu učini ono što ti kažeš na zemlji. Blagoslovljen budi u vijeke Gospodine naš, tako si dobar i velikodušan prijatelj u davanju nama. Nemoj da i Otac naš na nebesima bude toliko sramoćen, nemoj ga toliko obvezivati radi nas jadnika.

Koliko je dobar ovaj naš Učitelj, kako nas želi oduševiti da naučimo ono što nas On uči, kako nam veliku milost ukazuje. Srce bi nam se trebalo parati videći takvu ljubav.

Nastojimo biti takvi da zavrijedimo biti s Ocem i baciti mu se u naručaj.

“Gospodnja je molitva doista sažetak svega Evanđelja«. »Kad nam je Gospodin predao ovaj oblik molitve, dodao je: »Ištite i dat će vam se (Lk 11,9). Svatko, dakle, može nebu upraviti različite molitve, ali uvijek započinjući s Gospodnjom molitvom, koja ostaje temeljna molitva.” KKC

s. Tea Živković, OCDS

Izreke sv. Terezije od Isusa (Avilske)

http://www.heiligen-3s.nl/heiligen/10/15/10-15-1582-Teresa-Avila.php

Među spisima sv. Terezije Avilske pronađeni su i kraći spisi koje se prema tradiciji nazivaju opomene u obliku pobudnih izreka. Evo neke od njih za vašu duhovnu korist:

  • Kao što neobrađeno polje, i kad je zemlja dobra, rodi samo korovom i dračem, isto tako i ljudsko srce.
  • Ne ogovaraj: redovnike, svećenike i pustinjake!
  • Ako si u društvu, ne govori mnogo!
  • U svim svojim poslovima budi tih i skroman!
  • Ne budi svojevoljan i tvrdoglav, osobito u nevažnim stvarima!
  •  Sa svakim budi jednako ljubazan!
  • Ne izruguj se ničemu!
  • Kada je potrebno da nekoga kazniš, kazni ponizno, skromno, imajući na pameti svoje vlastite pogreške.
  • Prilagođuj se svojoj okolini: budi veseo s radosnima, žalostan sa žalosnima!
  • Prije nego govoriš usrdno se pomoli Bogu!
  • Ne opravdavaj se bez vrlo važnog razloga!
  • Ne govori o tome što bi ti moglo služiti na čast, npr. o svome znanju, svojoj kreposti, o svom plemenitom radu itd. Ako je pak korisno ili potrebno, tada treba o tome govoriti ponizno i skromno, jer to su darovi Božji.
  • Iskaži svoje mišljenje jednostavno i skromno. Ništa odviše ne uzdiži, ništa odviše ne pokudi.
  • Dodaj svojim razgovorima uvijek nešto duhovnoga, izbjeći ćeš tada brbljanje i ogovaranje.
  • Ne jamči ni za što, a da se prije temeljito ne raspitaš kako stvar stoji.
  • Ne miješaj se u tuđe poslove, nego zadrži svoje mišljenje za sebe, ako protivno ne iziskuje potreba ili ljubav prema bližnjemu.
  • Slušaj ponizno ako se govori o duhovnim stvarima i upamti ono što ti može koristiti!
  • Otkrij ispovjedniku i duhovnom vođi sve napasti, pogreške i zle sklonosti jer će ti on savjetovati koje zapreka moraš odstraniti i koja sredstva upotrijebiti.
  • Mnogo ćeš napredovati u kreposti ako sve činiš tako kao da pred sobom vidiš Boga.
  • Ne slušaj ogovaranje drugih, a ti sam nemoj nikoga ogovarati; zlo govori jedino o sebi. Znak je da napreduješ kada se veseliš ako te tko ukori.
  • Sva svoja djela prikaži na veću čast i slavu Božju.
  • Ne predaj se neumjerenom smijehu. Tvoje veselje neka bude ponizno, skromno i ljubazno.
  • Vazda pomišljaj da si sluga/sluškinja svima i u svima gledaj Krista, našega Gospodina, pa ćeš ga tako štovati i častiti.
  • Postići ćeš savršenost ako često i pomno ispituješ savjest. Pogreške koje si našao popravi milošću Božjom.
  • Ne brini se za pogreške bližnjega, nego se ugledaj u njegove kreposti i sjeti se svojih mana.
  • Njeguj u sebi veliku ljubav prema svakom trpljenju za ljubav Kristovu!
  • Svaki dan prikaži sebe pedeset puta Bogu s velikim žarom i čežnjom za njim.
  • Čuvaj u svom srcu nadahnuća Božja i provedi u djelo dobre odluke, što si ih stvorio u razmatranju.
  • Koliko god uzmogneš kloni se čudaštva, jer je to veliko zlo za redovničku obitelj.
  • U svemu stvorenom gledaj Providnost Božju i mudrost i hvali ga u svemu.
  • Otkini srce od svih stvari pa traži i naći ćeš Boga.
  • Ne gradi se pobožnim izvana, a jednako ne pokaži ni svoje nehajnosti.
  • Svoju pobožnost ne otkrij nikome bez potrebe. «Moja je tajna samo za mene», običavahu govoriti sv. Franjo i sv. Bernard.
  • Ne tuži se na slabu hranu, nego se uvijek sjeti žuči i octa koje su nudili našem Gospodinu.
  • Sjeti se nebeske gozbe, tamo nam se daje Bog za hranu – a gosti ove nebeske gozbe su anđeli i sveci Božji. Za ovom gozbom čezni svim srcem.
  • Prije svakog se važnijeg posla pomoli.
  • Ne čini, čega bi se stidio pred ljudima.
  • Ne uspoređuj se s drugima, jer to može biti uzrokom velikih neprijateljstava i mržnje.
  • Primi ponizno svaki ukor i moli Boga za osobu koja te kori.
  • Ne govori o stvarima koje se tebe ne tiču, niti se o njima raspitivaj.
  • U svemu se ponizi i mrtvi do smrti!
  • Duša će ti se brzo usavršiti u ljubavi Božjoj ako često probudiš čin ljubavi. Ovo jednako vrijedi za sve ostale kreposti.
  • Sva svoja djela prikaži nebeskom Ocu po zaslugama Isusa Krista.
  • Prema svakom budi blag, a prema sebi – strog!
  • Na blagdan svetaca razmišljaj o njihovim krepostima i moli da ih Bog i tebi dade.
  • Svaku večer ispitaj pomno svoju savjest.
  • Ako si poglavar, čuvaj se da ne kazniš u srdžbi, jer će kazna samo onda koristiti kada je podijeliš u potpunom miru.
  • Vježbaj se u strahu Božjem, jer ovaj ponizuje i skruši srce.
  • Promisli kako se brzo mijenjaju ljudi i bit će ti lako da se pouzdaš samo u Boga koji ostaje uvijek isti.
  • Posavjetuj se o stvarima svoje duše samo s učenim i razboritim ispovjednikom i slušaj ga u svemu.
  • Kadgod ideš k stolu Gospodnjem, moli ga za jednu osobitu milost radi neizmjernog milosrđa kojim dolazi u tvoje bijedno srce.
  • Iako već imaš mnogo zaštitnika među svecima Božjim, ipak trebaš prema sv. Josipu gajiti osobitu pobožnost, jer je njegov zagovor kod Boga vrlo moćan.
  • Ne propusti nipošto svoje molitve i pokornička djela i kad te muče nutarnji nemir i žalost, jer je đavao i samo radi toga uznemiruje. Podvostruči tada svoju revnost i Bog će ti doskora pomoći!
  • Duševni mir uživat ćeš samo onda ako ti bude jedina želja da gledaš Boga, jedini strah da ga ne izgubiš, jedina žalost da ga još ne uživaš i jedino veselje sve što te k njemu vodi.