Monthly Archives: Srpanj 2015

Ples po Božju

Veli jedna misao: „Plakao sam što nemam cipele, dok nisam vidio čovjeka bez nogu.“ Kako je lijepo moći hodati! Hod daje čovjeku velike mogućnosti i osjećaj slobode. Čovjek koji ne može hodati uvelike ovisi o drugima i ograničen je na više načina. Moći hodati, kretati se, prekrasan je dar Božji čovjeku. I raznolik. Ima svakakvih vrsta hoda: polagani, umorni, rekreativni, užurbani, brzi, trčanje… No između svih tih vrsta, svakako je najljepši plesni hod. Plesni hod nije samo ostvarena mogućnost kretanja, premještanje s jednog na drugo mjesto u prostoru. Plesni hod u sebi sadrži daleko više. Oni koji se razumiju u plesne korake uživaju u ljepoti i bogatstvu osjećaja koje čovjek u plesnom hodu može doživjeti. Zato nije čudno da i ples može biti umjetnost, da i plesni hod može biti vrhunac izražavanja čovjekove osobnosti i ostvarenja, kao što su to književne, likovne i druge umjetnosti. Od svih, dakle, koraka i mogućnosti premještanja, plesni hod je najizvrsniji oblik.

Za plesni hod je uobičajeno da ga prati glazba. Glazba koja može i ne mora uključivati riječi. Svakako da glazba s riječima ima daleko više izražajnih mogućnosti, jer osim melodijskih ima i verbalne elemente. Riječ tako može biti izvor ohrabrenja ili beznađa, pohvale ili pokude, riječ koja daje život ili ga oduzima. Ista riječ može biti pročitana u sebi ili naglas izgovorena.

A i kad se čita naglas, može se promrmljati sebi u bradu ili svečano navijestiti. U svemu tome uvijek se šalje neka poruka, ostvaruje se neka komunikacija. U redovitim prilikama najugodniji oblik komunikacije riječi je pjesmom, pogotovo kad je uglazbljena. Možda danas nismo ni svjesni blaga koje uživamo kad uključimo radio ili neki drugi nosač zvuka.

Nekada su si glazbu mogli samo najbogatiji priuštiti. Kako bilo, može se reći da je u prijenosu riječi, ona uglazbljena najsloženija i najbogatija, pa čak i najljepša. Otac Gerard je rekao: „Njegove riči za nas su sviranje, koje nek slidi naše plesanje.” Ovdje se misli na Božje riječi, na njihov navještaj kao na sviranje, i na vjernički život kao na plesanje. Uzevši u obzir prethodno rečeno, vjernički život, život koji slijedi ritam Božje riječi, je zapravo najuzvišeniji i najbogatiji oblik ljudskog življenja.

Kao što su i Božje riječi upućene čovjeku nešto najvrednije što čovjek uopće može zamisliti. U tim riječima, u kojima se sam Bog objavljuje čovjeku, On nam otkriva i tajnu života i načine kako postići puninu smisla i življenja ovdje na zemlji. Može li čovjek poželjeti koju važniju spoznaju? Zato je važno da Božju riječ ispravno cijenimo, a još je važnije da po njoj živimo.

Doista, moguće je živjeti tako da životarimo, samo da preživimo. Kao da smo hromi pa s mukom hodimo stazom života, bez radosti i zadovoljstva. Moguće je i da veselo poskakujemo i plešemo, ali na stazi koja nas vodi u propast. Nije svaka pjesma spasonosna, niti svaki ritam vodi k vječnom veselju. Zato je važno čuti Božje riječi i prihvatiti Božji ritam i melodiju. Da i naš život ne bude samo pjesma, nego još i više – da postane umjetnost plesa kojemu je izvor i prvi nadahnitelj sam Gospodin Bog.

Jer nije dovoljno samo čuti, potrebno je i poslušati. „Neće u kraljevstvo nebesko oni koji samo govore: ‘Gospodine, Gospodine’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega“ (usp. Sv. Mt 7,21). Zato ima o. Gerard pravo kad veli: „Njegove riči za nas su sviranje, koje nek slidi naše plesanje”. To je pravi način da vjernik postane umjetnik života, i da doživi onu puninu koju je Isus obećao svojim učenicima: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju!“ (Iv 10,10).

o. Dario Tokić, OCD

Zato se povlači u osamu

Iz Evanđelje po Ivanu; Iv 6,1-15

Nakon toga ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: “Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?” To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: “Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.” Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: “Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?” Reče Isus: “Neka ljudi posjedaju!” A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: “Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!” Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali. Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: “Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!” Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

00777

Promišljanje
Ljudi su išli za Isusom jer su vidjeli znamenja koja je činio na bolesnicima. Vidjeli su znakove. Apostoli ostaviše sve i idu za njim. Nastoje biti njegovi, nastoje ga shvatiti. A Isus, on se ne daje lako razumijeti. Daje nam samo znakove. Znakovi koji često više skrivaju nego otkrivaju. Zašto to biva tako?
Ljudi vide znakove. Osjećaju nešto nepoznato. Nešto što ih privlači. Gledaju očima i vide što se događa. Bolesnici ozdravljaju. Gladni bivaju nasićeni. Upravo to nam donosi ovaj odlomak. Mnoštvo biva nahranjeno s pet kruhova i dvije ribice. Nisu čak ni ribe, već ribice. To je ono što ljudi vide. To je ono što ih privlači. Moć. Vlast. Hrana. Snaga. Iz ničega stvoriti nešto. I što ljudi čine kad to prepoznaju?
Žele ju. Žele ju kontrolirati. Žele da vlada njima. Ne da Isus njima vlada ili neka druga osoba, već moć, čast, vlast. Moć da nahrane sebe. Da postanu siti, sretni, zadovoljni.
I tu, upravo tu, leži okrutna zamka. Zamka zaborava onoga što Isus jest. Onoga što Gospodin jest. Ono što jest Božja volja.
Ovdje čovjek progovara iz svoje sigurnosti, iz sreće, iz zadovoljstva. No, je li život uistinu to? Dali on jest samo sreća? Ili, još bolje, zar je sreća samo ondje gdje se čovjek osjeća sit? Odnosno, da bude siguran prema kriterijima koje si je sam postavio?
Mislim da ne. Isus ruši te ljudske kriterije. Čini suprutno. Pokazuje nam što On može učiniti, ali također i koji je put do toga. On će nas nahraniti, on će nam dati mir i sigurnost. No, ono što ne vidimo, jest kako će to biti. Kroz križ. Kroz patnju. Ne jer uživa on, Gospodin u tome da mi, ljudi, patimo, nego jer je ON potpuno drugi, drugačiji i želi da mi postanemo također drugi, odnosno drugačiji. A to „drugačiji“ znači da postanemo poput Njega. Zbog toga što smo ljudi, i jer smo stvorenja, dolazi do kolizije, sudara onoga što je grešno u nama s onim što je Božje. Iz te kolizije javlja se patnja koja je nužna za oblikovanje našeg života i naše egzistencije prema Isusu.
Pogledajmo kako Isus nahrani ljude. Izrekne zahvalnicu Ocu i razdijeli hranu. Na prvom mjestu je Otac, odnos s Gospodinom, potom ljubav prema ljudima. Prvo ljubav prema Ocu, potom ljubav prema bližnjemu. Nije li upravo to ono što nam Isus sam zapovijeda?
A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Mt 22, 37 – 39)
Isus ne želi da ga priznaju kao nekog čudotvorca. Da on gospodari ljudima, da im ispunjava želje. Nikako. On želi da ljudi iskuse ljubav koju Gospodin ima prema njemu i prema svim stvorenjima. Ta, on jest ljubav.
A ta ljubav sastoji se u predanju križu. U nošenju križa. U mjenjanju sebe kroz nasljedovanje Isusa. I to ne samo riječima, nego djelima. Djelima koja nas mjenjaju, kao što nam Isus to pokazuje. Pokazuje kroz toliko povjerenje u ljude i ljubav da nam daje da sami, u potpunoj slobodi, odaberemo Svjetlo ili da odaberemo tamu. Izbor jest na nama.
Odaberimo služenje Gospodinu, kao što je On služio. Zato se povlači u osamu. Ne želi da se navežemo na čuda, da naše živote neka znamenja i čuda oblikuju, već vjera. Vjera u njega, da je on Sin, vjera u Oca, i vjera u Duha koji je njihov poljubac. Vjera koja se očituje djelima. Onako kako je ono činio. Čineći djela odnosno hodajući ovom zemljom čineći dobro.
Neka nam primjer sv. Jakova, čiji blagdan smo jučer slavili, vodi kroz život. Sjetimo se njegove poslanice u kojoj govori o tome da je vjera bez djela mrtva. Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova? (Jak 2,20) Nema s Isusom labavo. Samo čitav čovjek može iskusiti potpunu ljubav Gospodnju. Ili mu služimo ili ne.
Stoga čini ono što je Isus činio, vjeruj i to pokazuj djelima!
To će reći, pokazuj to životom!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Ljubav je ono što pokreće Gospodina

Iz Evanđelja po Marku; Mk 6, 30-34

U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.

Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

tumblr_nqape25ff31slhhf0o1_1280

Promišljanje

Mnogi ih vidješe te se strčaše onamo. Na koja i kakva mjesta to ljudi trče? Trče za onim što ih privlači, ono što im se čini kao nešto bez čega se ne može. Ne trče bezveze, kao da nemaju pametnijeg posla.

Itekako imaju. Mnogi od njih rade, kao zemljoradnici, stočari, ribari, trgovci, čak i kao carinici ili vojnici. Stavimo li se u današnje vrijeme, to bi bili činovnici, smetlari, beskućnici, seljaci, trgovci, menadžeri. Sve je povezano. Vremena se ne razlikuju po ljudima koji žive u njima. Nikako! Ona se razlikuju po onome što ljudi čine te na koji način. Kamo usmjeravaju ono što im je povjereno. Darovi, milosti koje imaju, talenti koje ili koriste i rade s njima ili ih zakapaju u zemlju te se skrivaju, bježe od onoga što im je Gospodin namijenio.

Sjetimo se Evanđelja od protekle Nedjelje. Isus šalje učenike da propovijedaju, izgone zloduhe, liječe bolesne. Podjeljuje im vlast koju je njemu povjerio Otac. Daju im ju besplatno. Ničim oni to nisu zaslužili osim time što ih On beskrajno ljubi. Ljubav je temelj svakog dara. Ljubav je ono što pokreće Gospodina. Vratimo se apostolima. Dao im je darove. No, s darovima dolazi i odgovornost. Potrebno je činiti ono što spoznajemo. Oni su to spoznali i činili, te su na taj način iskazali ljubav prema Isusu. Zadobili su njegovo povjerenje.

Vrativši mu se s zadatka, misija, na koje ih je poslao Isus ih šalje na odmor. Odmor od drugih ljudi, ali i od samih sebe. Jer, iskusili su neizmjernu blizinu Božju u djelima koje su činili te na taj način pridali svoj obol širenju Kraljevstva Nebeskog na ovoj zemlji. Ali oni su još uvijek dionici ove zemlje, oni koračaju njome, još nisu preobraženi. Stoga im je itekako potreban odmor. Ne smiju pretjerivati s darovima koje im je Gospodin dao, već moraju pronaći mjeru. Umjerenost. Na tome tragu našeg Gospodina jest i Ivan od Križa koji je rekao da uvijek slijedimo srednji put u našem djelovanju, što bi značilo da se vladamo razboritošću čiji je plod umjerenost. A to je dio igre života, pronaći balans između onoga što možemo i ne možemo. Stoga nas lijepo upućuje pravilo Karmelskog reda kada poučava da se ravnamo razboritošću koja je ravnateljica svih kreposti.

On nije pošao na odmor, već odlazi i poučava one koji su se strčali. Sažalio se nad njima. I ne odustaje od njih. Koliko često mi znamo, promatrajući stvarnost u kojoj se krećemo, ljudima koje susrećemo, odnose koje imamo, vremenom koje nas okružuje, ne samo ljutiti već u žalosti i razočaranju reći kako sve propada. Kako nestaje. Kako čitav svijet, i sve, polako nestaje s pozornice ovog kozmosa kojeg smo mi mali djelić.I odustajemo od svega, od ljudi, od stvari, od stvarnosti, od sebe.

I u pravu si. U potpunosti. Sve nestaje. Propada. Jer nastaje nešto novo. Upravo to privlači ljude Isusu. To on svjedoči svojim životom. To je poruka Uskrsa. I to nije tek nešto usputno. To je temeljna sastavnica naše vjere. Da po Isusu i njegovoj smrti te uskrsnuću otkrivamo smisao, poanta života.

A ona se skriva u tome da je život težak, surov i jadan. No, da ako upravo tu težini i surovost i jad spojimo s talentima i darovima s početka priče, može odnosno mora nastati nešto novo. To je ono za što je Sin čovječji došao na zemlju. Da izgubljenu djecu vrati u krilo Očevo. Da uspostavi novost odnosa između ljudi. Da cjelokupna stvarnost postane ispunjena njime. Upravo zato je potreban jedan Pastir koji upravlja stadom. Zato Isus jest taj Pastir. On je prvina uskrslih. Za njime nam je ići.

I bit će nam kao apostolima. Liječit ćemo ljude, izgoniti zloduhe, i propovijedati. I sve to snagom Duha Svetoga koji nam je dan na krštenju. I to ono što nas čini tako posebnima. I bit će nam teško te ćemo na kraju umrijeti u mukama. No to nije kraj, to nije besmisao.

Jer Gospodin zna za što smo sposobni. Mi u sebi nosimo klicu uskrsnuća, klicu koja raste i razvija se kroz talente i darove koji su nam povjereni. I kad otkrijemo te talente i koristimo ih, mi postajemo potpune osobe. Njihovom upotrebnom mi zadobivamo odmor u Gospodinu. Spokoj. Mir. To bi trebala biti osnova našeg života. Kako kaže psalmist. Traži mir i idi za njim!

Neka nam to postane svakodnevica. Neka mir gospodari našom svakodnevicom. Neka nas razboritost vodi. Te preko toga otkrivamo i koristimo darove koje nam je On dao. A sve to se ostvaruje kroz nasljedovanje Isusa. Kroz činjenje dobrih djela te svakodnevnog rada na upoznavanju sebe.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Krštenjem te On šalje

Iz Evanđelja po Marku; Mk 6, 7-13

U ono vrijeme:

Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«

Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

45D6B9914A

Promišljanje

Što li je u ovom odlomku bitno? Koji dio? Koja stvar?

Bitna je poruka. Ono što apostoli navještaju. Što propovjedaju.

Propovijedaju?

Da, propovjedaju. Propovjed je navještaj. Oblik u kojem riječ postaje stvarnost. Zadobiva oblik, smisao, usmjerena je. Otkriva se i pokreće svijet.

Kako? Zar nije sve to nekako nemoguće, apstraktno?

Pogledaj živote učenika. Što su oni činili, što im je Isus dao. Dao im je vlast nad nečistim dusima. Oni su propovijedali obraćenje, izgonili zloduhe, nemoćnike mazali uljem te su ozdravljali.

Što ti to govori? Vidiš li gdje se nalazi propovijed?

Propovijed jest život sam. Svjedočenje. Svjedočenje životom. Činjenje onoga što govoriš. Kada riječ postaje stvarnost, postaje opipljiva. Opipljiva u osmjehu, u izgonu zloduha, u liječenju.

Nijedan apostol nije imalo lagodan život. Uvijek su ih proganjali. To je sudbina onoga tko naviješta. I ti si taj. Da, upravo ti! Nemoj misliti da je Isus ovo rekao samo za dvanaestoricu. Ta po krštenju i ti si pozvan na isto. Krštenjem te On šalje. Kamo, pitaš sada, bi mene slao Isus?

Tamo gdje si potreban. A gdje je to? Upravo u sredini u kojoj jesi. Ljudima koje susrećeš a koji ti se čine dalekim od Njega. Budi blizu Isusu, upoznaj ga i tada ćeš sam od sebe propovijedati. Propovijedati ćeš životom. A to, to je savršena propovijed. To je navještaj u cijelosti. To je nasljedovanje!!

Nemoj mislit da je nama teže nego apostolima. Ista je stvar. Ta na koncu, poziv koji Isus upućuje je osoban i usmjeren svakom ponaosob. Budi svjestan sebe i pozvanosti, radosno uzmi svoju stvorenost i dar života te kreni iscijeliti svijet!

Ta zato smo stvoreni. Da budemo sol zemlje i svjetlost svijeta. I tako mijenjamo svijet kroz promjenu samih sebe u susretu s Njime!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Gerardovo 2015.

Dotakni me, nemoj me ostaviti.

Iz Evanđelja po Marku; Mk 6,1-6

U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.

A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.

beautiful-island

Promišljanje

To mi je to najteže, Gospodine.

Da te prihvatima i da vjerujem u tebe.

Da se ne sablaznim, što me Ti ljubiš, pa makar ja griješio i bio uvijek

Nekako izgubljen. No, ja sam izgubljen u ovom svijetu, no ti me nalaziš.

To je čudo.

Čudo da ne odustaješ od mene, kad već odustajem sam od sebe.

I tu mi nedostaje vjere. Vjere da vidim Tebe u bratu pored sebe.

U onome što, naizgled jest nešto uobičajeno.

Teško mi je kad spoznam da nemam vjere, da sam prazan.

Prazan zbog nevjere. Nevjere u to da sve što postoji jest Tvoje djelo.

Dotakni me, nemoj me ostaviti.

Istina, znam da će me sve to odvesti daleko od onoga što poznajem.

Ta i tebe su tvoji prijatelji odbacili, i rekli da kako možeš činiti takva djela.

Želim biti tvoj. To je jedina istina koju poznajem. I to će me voditi kroz tamu vjere.

Tamu koja postaje svjetlo, kada ti zamijeniš tamu. Ona me čisti i sprema za tebe.

Ozdravi me od nevjere. Podigni me. I bit ću tvoj.

Želim u drugome vidjeti Tebe, no potrebna mi je pomoć

ozdravi me, da mogu biti tvoj, da te ne odbacim!

I hvala ti na tome. Znam da ćeš to učiniti. Ne zato jer te molim,

Nego zato jer vjerujem da ti to možeš i želiš.

To je čudo, čudo ljubavi.

Hvala ti Isuse!

br. Mario Ivan Kralj, OCD