Author Archives: pacificus

Božja prisutnost (1)

Ono što je veoma bitno u životu svakog kršćanina i na molitvenom putu jest biti svjestan Božje prisutnosti koja nas okružuje. Moglo bi se reći da je kršćanin uronjen u Boga kao spužva u more. On nas s leđa i s lica obuhvaća i na nas je ruku svoju stavio, kako kaže psalmist. Bog, kao dobar i brižan Otac, je uvijek tu. Ako smo ga napustili, On nas strpljivo čeka. Ali uvijek je tu. Uvijek Mu se možemo obratiti, a osobito je ovo važno u molitvi. Kada započinjemo s molitvom, saberimo se nekoliko minuta i posvijestimo si Njegovu prisutnost, Njegov blagi pogled koji počiva na nama. Vježbajmo se u tome često, jer će se to onda početi prelijevati i na naš rad i na druge ljude koje budemo susretali. Neka nam u tome bude pomoćnik o. Gerard koji je stalno živio u toj Prisutnosti. Pogledajmo malo njegove misli koje je stavio na papir, da vidimo kako je on shvaćao Božju prisutnost i kako se vježbao da stalno bude uronjen u nju.

“Vazda moram dobro mislit: na Vas (I. + M. + J.), na falingu, molitvu, radnju i patnju. Na ovo ću mislit, pa ću zaposlen bit. Ta Vi na me mislite, kad pofalim sa mnom se žalostite, molite, radite, patite. Ta i po tom pofalim kad već na Vas ne mislim, na Vašu lipotu, dobrotu, ili barem, da ste prisutni!”

Jedan od načina na koje se o. Gerard stavljao u Božju prisutnost jest kajanje za vlastite grijehe. To čini čovjeka poniznijim, a znamo da poniznost privlači Boga. Sv. Terezija je uspoređuje s damom u šahu koja će sigurno zarobiti kralja. Trebamo se, znači, vježbati biti pokornici kao onaj carinik koji se udarao u prsa pognute glave, priznavajući svoje grijehe. Time izričemo da smo potrebni Boga, njegove pomoći, da ne možemo sami. Dakle, kajanje i Božja prisutnost su čvrsto povezani. S jedne strane, kajanje privlači Boga da nam pohrli u susret kao otac izgubljenom sinu, a s druge, Božja prisutnost nam ne dopušta da padnemo u krivo samooptuživanje koje nas može odvesti u očaj.

U ovim riječima o. Gerarda vidimo također što on sebi određuje kao trajnu zadaću: misliti na Isusa, Mariju i sv. Josipa, na pogreške koje napravi tijekom dana, na to da mora moliti, na posao, svakodnevne dužnosti koje treba obaviti i na patnju tj. na križ koji uvijek želi imati pred očima. Ako na ovo stalno misli, on smatra da će biti zaposlen, tj. neće ga više moći đavao zaposliti. Ovo je njegov, mogli bismo reći, dnevni raspored za svaki dan. Sve te stvari se međusobno povezuju i ne idu jedna bez druge. On zna da Bog na njega misli, da je on Emanuel – Bog s nama – a tako i Marija i sveci kojima se utječemo, jer gdje je Bog ondje je i Nebo, a u Nebu su sveci. On čak smatra pogreškom kad ne misli na to da je Bog živo prisutan u njegovom životu ili kad ne misli na Njegovu dobrotu i ljepotu.

“Kad na Vas mislim: u Nebu živim!”

Učimo se u ovome od o. Gerarda i steći ćemo radost u ovom životu, jer ništa nije važnije od ovoga. Jedino će se Božja prisutnost nastaviti proživljavati u Kraljevstvu nebeskom prema kojemu putujemo. Sve će ostalo uminuti. Zašto onda već sada ne bismo unosili nebeskog svjetla u ovaj svijet, vježbajući se živjeti u Božjoj prisutnosti. To će se kad-tad početi odražavati na naš život, koji će postati radosniji i zadobit ćemo mir u srcu. U nevolji ćemo biti strpljivi i postojani, jer tada ćemo sve početi prikazivati Bogu. Znat ćemo da nas on gleda i da je uz nas u svakom trenutku. O. Gerard uspoređuje tu radost s radošću Ivana Krstitelja u utrobi njegove majke.

U početku je vrlo važno da tražimo samotno mjesto gdje ćemo si posvješćivati Božju prisutnost i misliti na Njega. Evo i nekih primjera svetaca koje nam donosi o. Gerard u svojim spisima: “Sv. Jeronimu je samoća nebo postala. U samoći je bila prisutnost Boga sv. Bernardu veća radost, nego svi stvorovi. Kad je sv. Filip Neri želio u pustinju ići, Bog mu je izjavio, da ne ostavi Rim, nego da u njemu kao u pustinji živi.” /nastavlja se/

Tota pulchra es, Maria!

Što je lipo to volimo, al ako je još i dobro, korisno nama, onda kažemo da je to lipota bez para. Ovakva je lipota bl. D. Marija, o kojoj majka Crkva govori, da je sasvim lipa.”

Evo našeg uzora ljepote, koji nam o. Gerard stavlja pred oči. Ako želiš biti lijep/a, nasljeduj Mariju. Poveži se s njom. Neka ti ona bude LINK (poveznica) do Boga, koji je izvor ljepote. Ovdje, naravno, ne treba misliti samo na izvanjsku ljepotu Marjinu, jer ona je samo posljedica one nutarnje ljepote. Dionizije Areopagit je govorio da je nešto lijepo onoliko koliko participira na Ljepoti, tj. Bogu. Ako gledamo samo izvanjski na ljepotu, onda možemo upasti u zamku i gledati površno. Neki mislioci su govorili da ono što je lijepo, ne mora nužno biti i dobro. No vidimo da se o. Gerard ne slaže s tim, jer on ide dalje od pojavnoga – iako ni to ne isključuje – pa kaže da, ako je nešto lijepo i dobro tj. povezano s izvorom Ljepote koji je ujedno i sama Dobrota, onda je to “lipota bez para” – istinska ljepota. To je Marija, naša majka, koja je keharitomene – puna milosti. Read the rest of this entry

U svjetlu svetohraništa

Pred svetohraništem o. Gerard je provodio velik dio svoga dana dok bi u crkvi čekao ljude za ispovijed. Godinama je gradio svoj odnos sa «svetootajstvenim Isusom». U zbirci «Biser mišljenja« nalazimo ovaj uzdah: «bogataševo blago je u njegovom džepu, a moje u svetohraništu… ono je sunce moje duše. Ako je tako, onda tamo mora biti i moje srce».

U vremenu svojih «dežurstava» u crkvi očima je bio uprt u svetohranište, a ušima u crkvena vrata. Uprta pogleda u svetohranište motrio je Isusa, upravo uživao njegovu blizinu.
Zabilježio je to raspoloženje. «Isusa milovanje, moje uživanje. Volim te, miluj me. Grlimo se, sjedinimo se». Te trenutke zanosa prekidao bi u hipu, čim bi čuo da je netko ušao u crkvu. Pristupio bi mu i uljudno m u se stavio na raspolaganje za ispovijed. S istom pomnjom i ljubavlju slušao bi pokornika u ispovjedaonici, kao što je motrio Isusa u svetohraništu. Brojne sate provedene u molitvi klanjanja, u ustrajnoj molitvi iščekivanja pokornika nije držao izgubljenima. O n nije dozvolio da ga pokornik traži, već je on tražio njega strpljivim čekanjem u sjedinjenju s Isusom. Read the rest of this entry

ŠTO?

Kad Ti činim po volji, nemam što pitati. Čim zapnem, sa ŠTO, pitanjem se odapnem.“

Čovjek-molitelj postaje prijatelj Božji, sin Božji. Počinje slijediti i tražiti Njegovu volju, a ne svoju. U sv. Pismu vidimo Isusa, kako ide u osamu, kako se penje na goru. Ide pitati Oca ŠTO?. U molitvi, koja postaje svakodnevnom druženje i razgovor s „Onim za koga znamo da nas ljubi“ (sv. Terezija Avilska), otkriva nam se Njegova volja. Kad vršim tu volju, onda nema što pitati, jer se potpuno predajem Njemu. U Njegovom sam zagrljaju. On me nosi kao svoga sinčića. Ali „kad zapnem pitat ću – ŠTO?, pa odmah imam sreća sto“.

I sv. Terezija je govorila: Tvoja sam Gospodine, za Tebe sam rođena, ŠTO želiš učiniti sa mnom?“ Mi se često bojimo i zaboravljamo pitati Boga ili svoje bližnje – ŠTO?. Često puta je to iz straha ili iz oholosti i samodostatnosti. Mislimo da možemo sve sami. Kad nešto ne znamo, ni tada ne pitamo ŠTO?, nego se pravimo da znamo. Trebalo bi upravo biti suprotno. Trebali bi se pretvoriti u ovaj ŠTO, kao djeca. Oni stalno pitaju ŠTO? Što je ovo, što je ono. Zar nam i Isus ne govori da budemo kao djeca, da težimo jednostavnosti, prostodušnosti, iskrenosti, malenosti… Nije ni čudo što nam ovo spominje i o. Gerard koji je tako nježno štovao Božansko Djetešce Isusa s kojim je slatko drugovao. Ne boj se predati Bogu, jer je milosrdan Otac, štoviše počni stalno pitati ŠTO? Ne pravi se da znaš sve. Nauči se slušati, gajiti nutarnju šutnju. Slušaj drugoga, slušaj Boga. Pitaš se: „Kako da budem ponizan?“ Počni pitati ŠTO? „Dokle ne treba pitati ŠTO?, dobro je sve; a kad pitamo ŠTO?, nestaju nevolje sve.“

MOLITVA (ŠTO?) -> ŠUTNJA -> SLUŠANJE -> VRŠENJE

I kad dođe kakva nevolja, suhoća i trpljenje treba pitati ŠTO?, jer se time predajem Njemu i ne brinem se. Njemu sve prepuštam. Čovjek-molitelj se ne brine nepotrebno što će biti, niti ga progoni njegova prošlost. On je sve predao Bogu i sve predaje Bogu, ukorijenjen u sadašnji trenutak sa svojim pitanjem: ŠTO želi da učinim?

To siromaštvo, u kojem sve predajem Njemu, me čini malim djetetom. To potpuno siromaštvo: i imanja i privezanosti, i ideja i naklonosti. To znači ne posjedovati ništa, nego sve pitati od Boga, sve od Njega očekivati. To je ono što privlači Njegovu ljubaznost, i samo je takvi možemo primiti. Tada će nas on moći voditi za ruku kao malu djecu, a mi ćemo biti poučljivi i dat ćemo se voditi. Slušat ćemo samo Njegov glas, jer nećemo bit zaokupljeni sobom – zatvoreni u svoju samodostatnost. Ne boj se, pustiti se voditi. Ne boj se, pustiti se nositi od Njega. Ne boj se, pustiti se zagrliti. S leđa i s lica On te obuhvaća, na tebe je ruku svoju stavio. Ti si njegov/a.

Jedino u ovoj jednostavnosti i poniznosti djeteta, možemo se oduprijeti današnjem mentalitetu oholosti i pobune protiv Boga. O. Gerard je to znao. Znao je da je jedino malenošću i poniznošću moguće susresti i vidjeti Gospodina. I susreo ga je. U šutnji:

Mali Isus: „Ja svakog zovem sebi; al samo me onaj čuje, tko šuti. Tko po svom staležu živi, taj ne samo Mene čuje, nego Meni se i približuje. […] Šuti i za mnom govori, pa ti duša od ljubavi gori i pametno govori.“

Gerard: „Mali Isuse, onda će me Tvoja Majka drage volje primiti u krilo, ako je nebeskog Oca volja i moje jelo. Po volji se nebeskog Oca vladat, to znači s tobom se igrati. Igra je slatka tamo gdje je protivljenje nešto nepoznato. I samo taj zna govoriti, koga ćeš Ti na to naučiti! Dakle, šutnja slušanje, najbolje učenje. Tko u samoći s Tobom govori, taj i u javnosti na Te pazi.“

U ovo vrijeme, u kojem su se mnoge duše udaljile od Boga i jure putem pokvarenosti koja svakim danom postaje sve nasilnija i nečovječnija, nije više dovoljna naša djelatnost. Osobito ne ona koju sami poduzimamo. Potrebno je pitati Boga ŠTO? i pretvoriti se sav u uho. Zaogrnuti se šutnjom kao Marija. Potrebni su ljudi molitelji, sa srcem djeteta. Potrebni su istinski klanjaoci čija će molitva biti ponizna, jednostavna, s predanjem i s pouzdanjem u Boga. Sve rasprave, pretjerano uzrujavanje, zauzimanje stavova i problema koji su danas u modi, sve to samo rasipa i troši čovjeka. Neka naša televizija bude od sada svetohranište, Isus u Presvetom Oltrarskom Sakramentu ili pobožna slika. Neka naše radio bude na nebeskoj frekvenciji, a ne frekvenciji ovoga svijeta. Neka naše štivo bude sv. Pismo i duhovna knjiga. Budimo Božji, pa će i svijet postati više Božji.

Onda je zlo kad ne znamo činiti ŠTO (Što je tebi milo). Al čim dobijemo volju za taj ŠTO, onda je već prošlo zlo. Pitat ću ŠTO? (želiš) kada počne nevolja! Ljudi ne trpe opasne među sobom, zatvaraju. I anđeli to rade. Zato karmelićanin, ako hoće da bude dostojan anđeoskog društva i stola, neka se čuva pasjeg jela – strasti tijela. Pitat ću ŠTO na početak nevolja i na početak nevaljanog mišljenja.“

Sretan završetak

“Prema Svetom pismu, Bog neće dopustiti da pravednik vidi svoje uništenje. Žene su htjele Isusa pomazati, ali ga nisu našle. Anđeo im je rekao da je uskrsnuo”, piše o. Gerard u jednom od svojih razmišljanja nad Biblijom.

Ponajprije treba reći da se o. Gerard toliko suživio s biblijskim tekstovima da je mnoge od njih znao i napamet. To je slučaj i s ovdje navedenim tekstom iz Psalma 16. To je tekst koji se nalazi i u molitvi časoslova koju je o. Gerard svakodnevno molio.

Svakodnevno druženje s Božjom riječi u molitvi osposobilo je o. Gerarda ne samo da zna napamet pojedine retke iz Svetog pisma, nego da ih i svakodnevno oživljuje primjerom svog života.

Misli Svetog pisma bile su mu poticaj i svjetlo u svagdašnjim situacijama i problemima s kojima se morao susretati. Poticaj da probleme ne rješava nagonski, nego po Božju, u skladu s Božjom svetom voljom, i na korist mnogima. Jer bez Božjeg vodstva čovjek nerijetko pokazuje svoje slabosti do te mjere da postane gori od životinje, a kad prihvati Božje vodstvo, onda ga Bog vodi putovima očovječenja na Božju sliku. Ta i narod veli: ,,S kim si, takav si!“ Tako i onaj koji se druži s Bogom po molitvi, svetim sakramentima i razmišljajući nad Svetim pismom, puno lakše očituje da je čovjek ipak više od životinje, da je čovjek Božja slika i prilika. Takvog čovjeka Sveto pismo naziva pravednikom.

Upravo psalam koji je o. Gerarda potaknuo na dublje promišljanje govori o vrijednosti druženja s Božjom riječi. Po tako uspostavljenom prijateljstvu, vjernost Božja biva zajamčena i preko granica ljudskog ovozemaljskog života:

“Gospodin mi je svagda pred očima, jer mi je zdesna, neću posrnuti. Stog mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti lica svojega, sebi zdesna blaženstvo vječno.”

Ove ohrabrujuće riječi Svetog pisma potiču čovjeka vjernika da pogledom vjere gleda dalje od trenutnih poteškoća u kojima se nalazi. Ustrajno i postojano druženje s Gospodinom daje čovjeku temelj za nadu da ga Bog kao dobar prijatelj nikad neće napustiti, pa ni u trenutku kad treba umrijeti. Naime, mnoge nam je nevolje proći u ovom životu, za koji su naši preci s pravom govorili da je “dolina suza”.

Mnoge su nevolje koje obilježavaju naš zemaljski život, i nije moguće pobjeći od patnje u njemu. Zato je jako važno kako se nosimo sa životnim problemima. Jako je važno postavljamo li se u kriznim situacijama kao osobe životinjskog ili Božjeg porijekla. Božje vodstvo nam omogućuje da sačuvamo ljudsko dostojanstvo i u neljudskim okolnostima. Nije li nam to tako očito i u primjeru o. Gerarda u teškim ratnim i poratnim uvjetima, i općenito u životnim poteškoćama?

S Božje strane pomoć je neupitna, pitanje je samo hoćemo li mi, poput o. Gerarda, ustrajati u prijateljstvu s Gospodinom Bogom.

O. Gerard svoju ustrajnost i pouzdanje u Gospodina Boga izgrađuje na Isusovom primjeru. U Isusovom životu se najljepše obistinjuje ono što je psalmist nekoliko stoljeća ranije prorokovao o Gospodinu Bogu i njegovom prijateljstvu. Bog doista neće dopustiti pravednikovo uništenje. Kao što nije dopustio da Isusov križ bude točka na njegov ovozemaljski život, kako bi to bilo po ljudsku očekivati, i zbog čega su i žene bile došle na grob. U Isusovu uskrsnuću najljepše se ostvaruju psalmistove riječi: “Stog mi se raduje srce i kliče duša… jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju… Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti lica svojega, sebi zdesna blaženstvo vječno.” To je ono što Bog čini sa svojim prijateljima, koje psalmist naziva pravednicima. Ne dopušta da njihovo prijateljstvo s Njime propadne. I nikakva ljudska sila tu ne može pobijediti svemoćnu Božju ljubav, niti nas ikakva ovozemaljska nevolja može rastaviti od Njega, kako veli i sveti Pavao kad piše:

“Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba?
Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? … U svemu tome
nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren
sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni
budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće
nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu
našem.”

O. Gerard je to vjerovao. Zato je i živio tako sveto i po Božju.

o. Dario Tokić, OCD

Ples po Božju

Veli jedna misao: „Plakao sam što nemam cipele, dok nisam vidio čovjeka bez nogu.“ Kako je lijepo moći hodati! Hod daje čovjeku velike mogućnosti i osjećaj slobode. Čovjek koji ne može hodati uvelike ovisi o drugima i ograničen je na više načina. Moći hodati, kretati se, prekrasan je dar Božji čovjeku. I raznolik. Ima svakakvih vrsta hoda: polagani, umorni, rekreativni, užurbani, brzi, trčanje… No između svih tih vrsta, svakako je najljepši plesni hod. Plesni hod nije samo ostvarena mogućnost kretanja, premještanje s jednog na drugo mjesto u prostoru. Plesni hod u sebi sadrži daleko više. Oni koji se razumiju u plesne korake uživaju u ljepoti i bogatstvu osjećaja koje čovjek u plesnom hodu može doživjeti. Zato nije čudno da i ples može biti umjetnost, da i plesni hod može biti vrhunac izražavanja čovjekove osobnosti i ostvarenja, kao što su to književne, likovne i druge umjetnosti. Od svih, dakle, koraka i mogućnosti premještanja, plesni hod je najizvrsniji oblik.

Za plesni hod je uobičajeno da ga prati glazba. Glazba koja može i ne mora uključivati riječi. Svakako da glazba s riječima ima daleko više izražajnih mogućnosti, jer osim melodijskih ima i verbalne elemente. Riječ tako može biti izvor ohrabrenja ili beznađa, pohvale ili pokude, riječ koja daje život ili ga oduzima. Ista riječ može biti pročitana u sebi ili naglas izgovorena.

A i kad se čita naglas, može se promrmljati sebi u bradu ili svečano navijestiti. U svemu tome uvijek se šalje neka poruka, ostvaruje se neka komunikacija. U redovitim prilikama najugodniji oblik komunikacije riječi je pjesmom, pogotovo kad je uglazbljena. Možda danas nismo ni svjesni blaga koje uživamo kad uključimo radio ili neki drugi nosač zvuka.

Nekada su si glazbu mogli samo najbogatiji priuštiti. Kako bilo, može se reći da je u prijenosu riječi, ona uglazbljena najsloženija i najbogatija, pa čak i najljepša. Otac Gerard je rekao: „Njegove riči za nas su sviranje, koje nek slidi naše plesanje.” Ovdje se misli na Božje riječi, na njihov navještaj kao na sviranje, i na vjernički život kao na plesanje. Uzevši u obzir prethodno rečeno, vjernički život, život koji slijedi ritam Božje riječi, je zapravo najuzvišeniji i najbogatiji oblik ljudskog življenja.

Kao što su i Božje riječi upućene čovjeku nešto najvrednije što čovjek uopće može zamisliti. U tim riječima, u kojima se sam Bog objavljuje čovjeku, On nam otkriva i tajnu života i načine kako postići puninu smisla i življenja ovdje na zemlji. Može li čovjek poželjeti koju važniju spoznaju? Zato je važno da Božju riječ ispravno cijenimo, a još je važnije da po njoj živimo.

Doista, moguće je živjeti tako da životarimo, samo da preživimo. Kao da smo hromi pa s mukom hodimo stazom života, bez radosti i zadovoljstva. Moguće je i da veselo poskakujemo i plešemo, ali na stazi koja nas vodi u propast. Nije svaka pjesma spasonosna, niti svaki ritam vodi k vječnom veselju. Zato je važno čuti Božje riječi i prihvatiti Božji ritam i melodiju. Da i naš život ne bude samo pjesma, nego još i više – da postane umjetnost plesa kojemu je izvor i prvi nadahnitelj sam Gospodin Bog.

Jer nije dovoljno samo čuti, potrebno je i poslušati. „Neće u kraljevstvo nebesko oni koji samo govore: ‘Gospodine, Gospodine’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega“ (usp. Sv. Mt 7,21). Zato ima o. Gerard pravo kad veli: „Njegove riči za nas su sviranje, koje nek slidi naše plesanje”. To je pravi način da vjernik postane umjetnik života, i da doživi onu puninu koju je Isus obećao svojim učenicima: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju!“ (Iv 10,10).

o. Dario Tokić, OCD

Gerardovo 2015.

Voćka molitve

“Zakej je nizak (mali bio) al veliki grešnik. Zato se popeo na drvo da može vidjeti Isusa. Isus pak videć njegovu želju ne samo da se dao vidjeti nego još i u goste mu otišao.[…]

Saznajem od drugih (CRKVA) da je Isus u mom gradu (DUŠA). VJERUjem da je to istina, čuo sam o njemu brojna svjedočanstva, ali svatko govori na svoj način. Najbolje bi bilo da sam pođem upoznati tog Učitelja. Želim ga sam upoznati, susresti se s njim (ČEŽNJA). “A ti, što ti, kažeš tko sam ja?”

U NADI da ću ga susresti, odlučujem (ODLUČNOST) krenuti na put. No, kao i Zakej, uočavam da sam nizak i da ne mogu tek tako vidjeti Isusa, ni doći do njega. Potrebna mi je pomoć. Iz ovog razgovitno vidim, da po sebi Tebe ne mogu ni viditi, ni spasiti se. Zato ću se popeti na voćku molitve.Ugledah voćku (MOLITVA) koja se uzdiže visoko iznad zemlje prema nebu.

Uspon nije u početku lagan (USMENA MOLITVA), iziskuje napor, ne vide se još ni plodovi. Prve grane su debele, osjećam se sigurno (UZDANJE U SEBE), ali još ne vidim Isusa. Trebam se nastaviti penjati više (MISLENA MOLITVA). I tako penjem se sve više i više, dobivam sve veću širinu pogleda. “Po molitvi što bolje napreduje, čovjek sve većma i višlje ide putem savršenosti.” Vidim sada kako sam malen bio dolje na zemlji (SAMOSPOZNAJA), grane bivaju sve tanje i polako gubim sigurnost u svojim nogama. “Po molitvi vidi čovjek koliko je mali, nedostojan vidjeti najljepšeg Isusa.” Tu već nailazim i na prve plodove, te na prve kušnje i suhoće. “Kada se čovjek na ovu voćku , ne samo popne, nego i jede s nje, ojačat će se. Ako ga tkogod i otisne tamo-vamo, ako veliki vjetar (puše) s voćkom – s našom molitvom i dušom. Ipak stalna molitva sve svlada…”

Ovdje je vrlo bitna stalnost u molitvi i poniznost, jer me ona čini lakšim tako da se mogu nastavit penjati do samog vrha, na najtanje grane. Potrebno je rasterećenje od svega suvišnog što još nosim sa sobom, a što mi ustvari ne treba (NAVEZANOSTI). Sada je vrijeme da otkrijem što je to i jednim rezom prekinem niti koje me povlače dolje. Ne moram se sramiti svojih nedostataka ni “zelenih plodova”, nego se potpuno predati Njemu. “Uistinu bez mene ne možete učiniti ništa.”

“Ostat ću ipak mali i ponizan da napadnem prigodom oluje napasti s ove voćke, da se ne prestanem moliti u ovoj nuždi, nego da se baš većma hvatam za ovu voćku, ako nema na njoj zrelog voća, slatkog voća, ja ću silom jedan zelen zalogaj otkinuti, pa Suncu nebeskom Isusu okrenuti, neka grije i žeže da sazrije, tako malo s tim sazrelim zalogajem se nasititi.”

Odjednom shvatim da više ne mogu dalje, to je najviše što mogu ići. S te pozicije sada vidim Isusa, promatram ga i čekam da on pogleda mene. Svojim pogledom hvatam njegov pogled (KONTEMPLACIJA). Isus me pogleda, dolazi k meni osobno i poziva me da siđem. Poziva me da se odreknem svega onoga što sam sam postigao penjući se. Poziva me da se odreknem samoga sebe. Silazak mi teško pada, ali želim biti poslušan Isusu i silazim “dokle ne čujem glas Isusa: Danas ću tebi otići i zauvijek s tobom ostati.” Isus želi doći u moju kuću (SRCE) da skupa večeramo. Događa se sjedinjenje (LJUBAV). “Ne živim više ja nego Krist živi u meni.”

Gledajuć unazad vidim kako “ipak stalna molitva sve svlada, očisti od grijeha, hrani i ojači dušu, sveže dušu za Boga da se u Njega uzda; al ova sveza od početka je jako dugačka i daleko je Bog od nas. Kada smo se popeli na vrh molitve, dođe Isus nama, kliče, dođe u naše srce, a mi onda od radosti osjećamo živo nagnuće sirotinju pomazati, sve krivice, ne samo ispovjediti, nego na toliko popraviti, da ako Isus želi za ovaj i ovaj grijeh, nesavršenost samo ovoliko i ovoliko pokore činimo, mi smo pripravni 4 puta toliko činiti.”

Iz susreta s Isusom događa se da činim dobro drugima, onima koje ljubi Onaj kojeg ja ljubim. On se nalazi u svakom čovjeku, baš svakom, i svakog osobno poziva da se popne na “voćku molitve”, jer se želi susresti s njim i blagovati u njegovoj kući tj. nastaniti se u njegovom srcu. Otac Gerard je to jasno vidio i želi pomoći svima da pronađu ovu voćku, te kličući zahvaljuje: “Hvala ti Isuse što si me podigao na voćku molitve, moleć ću zahvaljivati, što sam stvorenje na Tvoju sliku, što sam kršćanin, što sam karmelićanin, što sam svećenik.”

Zahvala ocu Gerardu

Donosim o vam izravno svjedočanstvo djevojčice Vanje Perčić. Ona se po zagovoru
o. Gerarda probudila iz kome prouzročene ozljedom glave, i sada redovito ide u školu.
Ovo svjedočanstvo je napisala na školskom natječaju pisanja pisma i molitve ocu
Gerardu i izrekla u karmelićanskoj crkvi u Somboru na Gerardovo 24. lipnja 2014.

„Hvala ti, oče Gerarde, što si mi dao najljepši poklon na svijetu, a to je moj život.
Kada sam imala tri godine povrijedila sam glavu i dugo se nisam budila. Ljekari su
se borili za moj život, ali povreda je, kaže mama, bila velika. Do tada nismo vjerovali
u Boga. Moji roditelji po prvi put su ušli u crkvu i počeli moliti za moj život. Teta
Ljubica obratila se tebi, oče Gerarde, i mnoge žene zajedno s njom obraćale su se tebi
i molile Boga za čudo. Hvala ti, oče, na uslišanoj molitvi. Hvala ti što od tada svi
radosno živimo našu vjeru. Ja ću to uvijek svojim životom svjedočiti.”

Tvoja Valja Perčić, Stari Zednik kraj Subotice

Zahvala

slavljenje

S prethodnim člancima pratio sam tijek molitve u spisima sluge Božjega o. Gerarda. Vidjeli smo i mogli naučiti kako se za molitvu priprema u smislu dalje i bliže pripreme. Učio nas je gdje je mjesto molitve. Upozorio nas je na uvjete za molitvu. To su šutnja i samoća kao neophodni uvjeti za razgovor s Bogom, jer, kako je govorio: „Triba pazit što Bog divani.“ Nije nam prešutio niti poteškoće u molitvi. Posvijestio je značaj postojanosti, a ponad svega nepohodnost volje.

Ovo su glavni stupnjevi kojima o. Gerard stiže do mistike. Na jednom mjestu kaže: „Bižat ću od lipote prirode i svrhunaravnog svita da što prije stignem do mog Zaručnika.” Ovim riječima sluga Božji opravdava i naznačuje opravdanost svih navedenih vježbi koje molitelja osposobljuju da stigne do cilja, do Zaručnika. Da postane „mistik”.

Molitvu je zvao „duhovnim disanjem”. To stanje obrazlaže slijedećim riječima:

„Disat moram da se tilo ne zadavi. Disat moram da se duša ne zadavi. Duhovno disanje je pobožno uzdisanje najsgodnije sa riču „DOBRO “. Najsgodnija rič „DOBRO “, jer dokle nju srdačno dišem svaki čas u knjigu života dobro pišem, sigurno putujem Isusu.”

Posljednja stvarnost molitve, kao točka molitve, jest ZAHVALA. Molitvom se Boga poziva u društvo. U molitvi se s Bogom šeće za dnevnog povjetarca, kao na prvoj stranici Svetoga pisma, s njime se razgovara. Druguje. A na kraju Bogu se zahvaljuje. Dakle, zahvala je sastavni dio molitve, kao i priprema.

Može se dogoditi da Bog šuti, ne javlja se. Tada ostaje samo gola vjera u njegovu blizinu. To stanje i o. Gerard naziva „sušom”. U tim trenucima se javljaju neprijatelji, vjerujući da je to njihov čas i da je molitelj bez zaštite. Potpuno sam. I na tome treba zahvaljivati, jer i to nije bez Božje volje.

I takva stanja o. Gerard gleda kao dar s neba. O nevoljama u molitvi ovako zbori:

„Što me većma progone, sve skrušenije ću Boga moliti. O blažena nevolja po kojoj se s Bogom sjedinimo. Blažen svaki koji sebe muči, da se Boga ne zaboravi… ali što čeljade radi. Gadno je. Biži od Boga kad griši. Jer tko griši od Boga biži. Al od Boga biži i redovnik, ako svitovnu čast traži, svitovno se vlada, savršenosti ne želi. Isuse, budu jedina moja želja!“

Ovakvo ponašanje u molitvi je uzrokom šutnje Boga, jer ga se kroz grijeh ne može čuti. Krivica je moja. Sušu izazivam sam. Suša koja je po Božjoj volji, potiče u molitelju želju za Bogom. U toj suši molitelj ne traži slast, nego Božju volju, kojoj se predaje, iako je jako teško ustrajati u molitvi.

„Ovakva je molitva najugodnija svirka prid Bogom: jer je sasvim u njegovu čast.”

Molitelj koji ima jedinu želju biti s Bogom i pred Bogom uvijek će imati srce puno zahvale. On zna strpljivo čekati, i to čekanje nije prazno. Ono je vjerničko, jer je ispunjeno ljubavlju prema onome za koga zna da će doći i da neće zakasniti. Stoga zahvala prelazi u stanje zahvalnosti, jer „Vječna je Ljubav njegova!”

Završit ću stihovima sluge Božjega:

„Isuse brani me po kome hoćeš!
Živa mi vira: moje vladanje, Isusa naslidovanje.
Isusa molit moja radost.
Vira je kraljevina u kojoj kraljuje onaj,
koji je sav svit svladao.
Sve lipote ovoga svita uživaju;
jer njima Kralj ovaj,
sve pridaje na uživanje.”

o. Vjenceslav Mihetec, OCD