Križ – nasljedovanje Krista

Iz Evanđelja po Luki; Lk 9, 18-24

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist – Pomazanik Božji!«

A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«

A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«

StockSnap_4T61D2W763

Promišljanje

        Današnji evanđeoski odlomak nastavak je evanđelja koje smo čitali na Tijelovo. Tada smo slušali kako je Isus umnožio pet košara kruha i dvije ribe, te nahranio pet tisuća ljudi. Veliko je to čudo. Upravo takvo čudo učinio bi Mesija kojeg su iščekivali Izraelci. Osobu koja će ih, poput Mojsija nekada, hraniti kruhom i pojiti vodom. Činiti čuda, omogućujući neposredan kontakt s Gospodinom. Tada bi značilo da je Bog uistinu milostiv svojemu narodu.

     Prvo čitanje nas upozorava na to. Prorok Zaharija govori nam o obnovi srušenog grada Jeruzalema. Vrijeme je to rata, užasa i nereda. Kaos. Poganski kraljevi pustoše zemlju te uništavaju narod. A što narod čini? On se odvratio od Boga, želeći sam pronaći način da svoj grad, a time i svoje živote spase i obnove. To je potraga za srećom i mirom. Učinili su nešto što je bilo kobno. Iz te potrage isključili su Boga. Umjesto da su se obratili njemu, oni su ga odbacili i krenuli za lažnim idolima. Bog im je poslao svojeg poslanika – pastira, koji ih je trebao voditi da se okrenu od vršenja magijskih obreda prema vršenju službe Božje. Da se od poganstva okrenu Bogu. Oni su ubili Božjeg poslanika. Proboli su ga. To je bio prijelomni trenutak. Narod je počeo oplakivati onoga koga su proboli. Bog ih je čuo i izlio milost na njih. To je obraćenje srca. Iznutra dolazi promjena. Vratili su se Gospodinu i tako omogućili da im On pomogne. Gospodin je obnovio Jeruzalem i podario im novi život – život u miru.

        Primijetimo i upamtimo kako je ključan moment ove unutarnje preobrazbe u srcima naroda. Srce je središte čovjeka. Kad se ono okrene Bogu, tada polako sve dolazi na svoje mjesto.

     Tada čovjek može poput psalmiste iz današnjeg psalma klicati Bogu svevišnjemu. Psalam nam govori kako gorljivo duša traži Boga, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. Kako mu je ljubav njegova bolja od života. Vidiš kakva li je to istina skrivena iza ovih riječi. Bez vode nema života. Život je srastao s vodom. A ovdje psalmist govori da mu duša bez Boga nestaje. Postaje isprazna, žeđa i na kraju umire. Izraelci iz prvog čitanja su umirali jer su izgubili vezu s Bogom. I mi danas, gubimo vezu s Bogom. Sve ovo što snalazi naš narod, upućuje nas da se pitamo gdje je to Bog, zašto dopušta da se to događa? Odakle izrabljivanje, glad, tuga, žalost, bijeda? Ima li još Boga? I mi smo postali poput Izraelaca. Možda bismo se trebali pitati gdje smo mi to uopće smjestili Boga u našem životu.

      Podsjetnik na to dolazi nam u Evanđelju. Isus pita učenike što ljudi kažu tko je on. Pazi, to pita nakon što je umnožio kruh i ribu. Zanima ga kako sve to ljudi tumače. Učenici odgovaraju da jedni kažu da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, treći jedan od proroka. Petar ustaje i kaže: Ti si Krist – Pomazanik. Isus im tada kaže da neka šute o tome.

     Zašto ta zabrana? Odakle sad to? Zar je Petar nešto krivo rekao? Nipošto, istinu je zborio. Zabrana proizlazi iz toga što Isus nije onaj koga ljudi (pa i učenici) iščekuju. On nije rješenje za sve probleme, čarobnjak koji će štapićem sve riješiti i posložiti. Isus tada, u Lukinom evanđelju prvi put progovara o onome što Sin Čovječji mora proživjeti. Obratimo pažnju na riječi: mnogo pretrpjeti, biti odbačen, ubijen, uskrsnuti. To je ono za što je Isus došao na ovaj svijet. To je Pomazanik. Trpljenje, odbacivanje, ubojstvo, uskrsnuće. Teške su to riječi. Neshvatljive i nerazumljive. Daleke od svakoga od nas. Skloni smo odmah zauzeti stav odbojnosti i odbacivanja prema tom i takvom životnom programu.

     A Isus, poznajući slabost ljudske naravi, slabost svojih učenika, a i svakog od nas, odmah nam otvoreno kaže što trebamo činiti da bismo išli za njim. Tu se skriva odgovor na ono pitanje koje sam gore postavio, da što to mi činimo za Boga. Svi smo stavljeni na istu razinu. Isus kaže da tko želi ići za njim, neka se odrekne samoga sebe, svakodnevno uzima križ na sebe i ide za njim. To je formula, recept, uputa kako doživjeti vječnost. Izgubiti život da bismo ga stekli, kao što je Isus bio mučen, odbačen, ubijen da bi na koncu uskrsnuo.

   Gdje je onda naš križ? Ova naša svakodnevica, to je naš križ. Naš život, naše svakodnevne poteškoće to je naš križ. Križ je nemati kruha, križ je biti sam, križ je doživljavati ismijavanje, križ je biti zaboravljen, križ je osjećati bol. Ne moram nabrajati dalje. Svi znamo što je križ. Vidiš kako je tu naš Gospodin velik. On kaže da svakodnevno moramo uzimati taj križ. Križ je naš put u raj. Sv. Ivan Zlatousti lijepo kaže za križ da je križ trofej protiv đavla uperen, mač protiv grijeha, mač kojim je Krist zmiju probio, križ je volja Očeva, slava Jedinorođenca, uzvišenje Duha, ukras anđela, sigurnost Crkve, dika Pavlova, utvrda svetaca, svjetlost svega kruga zemaljskoga.

      Želimo li biti Isusovi, trebamo nositi svoj križ. Ali križ nije kraj. Uskrsnuće je naš cilj. Život vječni. Onaj mir i ispunjenje života o kojem smo govorili na početku, za čime su sanjali Izraelci, o čemu je psalmist pjevao, o čemu je Isus zborio da tko izgubi život poradi njega taj će ga spasiti.

    Danas je upravo najteže biti čovjek. Iskren, pošten, dobar čovjek. Možda je to križ našeg vremena. Pokušajmo biti takvi ljudi. Isusovi ljudi. Potruditi se drugima biti svjetlost i dobrota. Možda nećemo biti priznati, neće nas svi hvaliti, neće nam dizati spomenike, neće imenovati ulice po našim imenima, ali ćemo tako nasljedovati Isusa. Uzmi križ i nosi ga. Nosi ga svaki dan. I nemoj zaboraviti, da nisi sam u tome. Sam Isus je uz svakoga od nas. On nam ne daje više od onoga koliko možemo nositi, zato i kaže da svaki dan uzimamo križ. Ne bi to rekao da ne misli da svatko od nas to ne može.

     A križ se nosi i ima smisao jedino u ljubavi. Ljubavi koju je Isus imao za nas i koju mi imamo danas za njega. Ako u svemu što činimo, pa i u nošenju križa imamo na pameti tu ljubav, tada ćemo uistinu biti njegovi učenici koji će ovaj svijet činiti ljepšim mjestom za život.

vlč. Mario Kralj

Oglasi

Posted on 22. lipnja 2019., in Blagdani i svetkovine, Evanđelje, Ljubav, Molitva, Vjera. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: