Monthly Archives: Studeni 2014

Bdijte jer ne znate kad će se domaćin vratiti.

Naša je duša kao svilena, fina vreća u koju Isus sipa dragulje bez prestanka. Ona samo Nebu mora biti otvorena, a za drugo sve zatvorena, osobito za paklene muhe, koje letu oko duše, da joj strasti zapljuju, u njoj se tako okote štenci pakleni tj. grijesi.

Zato moramo stalno bdijeti, ove muhe tjerati. Jer bez pažnje ne samo da će ove muhe u nas uletjeti, nego će i progristi ovu vreću, našu dušu, pa će ispadati iz nje nebeski dragulji – milosti.

Zato vazda sabrani, od muha obranjeni.

o.Gerard

Mk 13, 33-37

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«

01_primer_domingo_AdDošašćem započinje nova litrugijska godina. To znači da se uzimaju nova čitanja kroz nedjelje. Ovo godine započinje litrugijska godina B, kroz čije se nedjelje navješta Markovo evanđelje. Također, ono je vrijeme da pomnije ispitamo sami sebi i vidimo gdje se nalazimo u odnosu na Gospodina.

Kroz došašće iščekujemo godišnju proslavu Rođenja Gospodina našega Isusa Krista, onaj trenutak kad je Bog sišao među nas ljude, postao jednim od nas. To je predivno. No, ne smijemo zaboraviti da je to samo prisjećaj. Nije. To nije samo sjećanje. To je puno više. Okret prema budućnosti. Upravo prisjećajući se Isusova rođenja mi se otvaramo onom drugom njegovom dolasku. Rođenje jest prvi dolazak, vrijeme i trenutak kad je Gospodin stupio među nas i postao jednim od nas, te proživio život kao i svatko od nas. Time nas je približio Ocu i pokazao nam put koji moramo slijediti. Put jest nasljedovanje njega. I to u svim dijelovima života, kroz radost ali i bol. Upravo to je veličina Božja, što on dolazi k nama da bi nas privukao k sebi. Ne tjera nas na ništa, samo nam pokazuje što možemo biti i što jesmo i gdje možemo završiti. Možemo izaći iz ovih ljuštura naše naravi u kojima se skrivamo. Iz naših maštanja i iluzija i stvari koje nas čine sapetima i okovanima.

Prije, kroz povijest Izraelske religije proroci su opominjali ljude da se odvrate od idola i vrate k Gospodinu. Nije to bilo bez razloga. Kao ljudi skloni smo popustiti pritiscima, skloni smo vezati se za stvari i ljude i stvoriti od njih idole. Danas, više nego ikad, zbog tehnologije koju posjedujemo i svijeta za koji nam se čini da smo ga podredili sebi možemo pasti u zamku đavla da nam ništa ne treba, te vrlo lako postaviti sebe za bogove. To se i događa posvuda po svijetu. Zaboravlja se da smo stvorenja i da k tome, mi služimo Gospodinu. Ne prisilno, već u ljubavi. Ljubav nas ne zatvara niti sapinje, već naprotiv, ona nas oslobađa. Oslobađanje se događa upravo u čini predanja drugome, u služenju drugome. To nam i svojim rođenjem pokazuje Isus, kad se ponizio, on, Bog, postaviši čovjekom, stvorenjem. Iz ljubavi. I nije žalio. Bilo mu je teško, sjeti se samo molitve u Getsemaniju, bičevanja, križnog puta, razapinjanja. Ali mu je bilo i lijepo, kao na svadbi u Kani, krštenjem na Jordanu, uskrisenje Lazara, posjet Mariji i Marti, nebrojena izlječenja, prijateljstvo s učenicima. To jest život. Borba da se ostane na pravom putu. Da se ostane s Kristom. Da postanemo Krist. Tek kad postanemo Krist, bit ćemo ono za što nas je Gospodin stvorio.

A sad o današnjem evanđelju. Bdijenje. Zanimljiva stvar u današnjem vremenu. Teško da itko ima danas iskustva kao ove sluge iz parabole. Da čekaju i bdiju čekajući svog gospodara. No svakom je roditelju blisko iščekivanje rođenja njegovog/njezinog djeteta. Vrijeme u kojem se promišlja o imenu koje će dijete nositi, što li će biti od njega. Kako ga odgajati, i kako cijeli život prilagoditi tome. I tako to iščekivanje traje dok dijete ne dođe na svijet. Tada započinje drugo iščekivanje. Ono u kojem roditelji imaju aktivnu ulogu. Brinu se o djetetu, hrane ga, mijenjaju mu pelene, peru ga. I tako biva dok dijete ne odraste. Kad odraste i postane odgovorno samo za sebe, tada roditelji beru plodove svog truda. Vide dijete i radosni su, radosni su što ga imaju, što je tu s njima i što s njima dijeli ovaj život. Život koji često nije lagan ni jednostavan, no možda je upravo to ljepota života. Da se treba potpuno dati da bismo postigli ono što možemo, odnosno ostvarili puninu.

Tako je i s ovim odlomkom. On nam može biti u pozadini cijelog došašća. Kao stalan podsjetnik i svojevrstan ispit savjesti. Da vidimo gdje se nalazimo u odnosu prema Gospodinu i kako mu služimo. Bdijenje jest iščekivanje, ono može biti dosadno, nemarno i glupo. I tako bi i bilo da nam Gospodin nije povjerio upravu, upravo nad samima sobom. To znači, svaki dan nastojati sve više služiti Gospodinu, nastojati proniknuti u dubinu odnosa s njime. Pronaći u sebi Njega. Otvoriti vrata svog srca i pustiti Ga unutra, te večerati s njime. To, to je ono za čime treba žudjeti. Time trebamo izgarati. To je bit došašća. I ono je vrijeme ne samo iščekivanja već i pripreme, pripreme kroz sakrament pomirenja kao i intenzivniju molitvu i promišljanje o svome životu. I to ne onako usput, reda radi. Nego neka poput svijeća na adventskom vijencu, naša ljubav prema Gospodinu vijek življe sja.

Tada moći ćemo ugledati nebeski stol, stol za kojim sjedi Otac, Sin i Duh Sveti, Blažena Djevica Marija, sv. Josip, svi sveci dok ih anđeli poslužuju, i pjevaju svi zajedno vječnu hvalu Gospodinu. To je ono što trebamo stalno imati pred očima i prema čemu trebamo težiti.

Neka te Gospodin blagoslovi da iskoristiš ovo vrijeme koje je pred tobom da izgradiš što bolji odnos s Njime. To ne znači da će sve odmah biti savršeno, neće. Zapravo, bit će baš suprotno, bit će teško i neshvatljivo i tužno. Ali iz te tuge proizići će radost. Kao što je tuga i strah nestala iz srca sv. Josipa kad mu je anđeo rekao da Gospodin želi da preuzme brigu oko njegova Sina. Tako će i u našem životu biti, uvijek će neki anđeo nam reći što trebamo učiniti, pa bilo to baš anđeo, ili majka, otac, brat, sestra, prijatelj, a često i neprijatelj. Samo moramo biti spremni otvoriti vrata Gospodinu da uđe u naša srca. Sretno!

br. Mario Ivan

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! (Mt 5, 4)

U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:

Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

2Utjeha. Znati da postoji netko za mene. Uvijek i svagdje. Netko, tko je poput moje sjene.
Netko tko me nosi kad ja nemogu hodati. Netko tko bdije dok ja spavam. Netko tko pokreće sav ovaj svijet.

A vidio si, uostalom, i u pustinji, gdje te Jahve, Bog tvoj, cijeloga puta što ste ga prevalili dok ste stigli do ovoga mjesta, nosio kao što čovjek nosi svoga sinčića. (Pnz 1, 31)

A to, to nije šala. Gospodin je uistinu bio s svojim narodom dok je prolazio kroz pustinju. A pustinja, to je slika našeg života. Slika izlaska iz Egipta, to je put koji svatko od nas prolazi svakodnevno. To je naša borba za kruh svagdašnji, za obitelj, za djecu, za ljubav, za Gospodina.

I u tome nismo sami.

Šaljem, evo, svog anđela pred tobom da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj! Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: ta moje je ime u njemu. Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima. (Izl 23, 20 – 22)

br. Mario Ivan

Sveopći poziv na svetost

Poziv na svetost upućen je svima jednako: svećenicima, redovnicama i redovnicima, kao i vjernicima u laičkom staležu. Poziv je to na trajni rast u ljubavi prema Bogu i braći ljudima.

»Na laike spada po njihovu pozivu da traže kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu. Žive u svijetu, to jest u svim i pojedinim dužnostima i poslovima svijeta i u redovitim prilikama obiteljskog i društvenog života, kojima je kao protkan njihov život. To su oni od Boga pozvani, da pridonesu, kao iznutra poput kvasca, posvećenju svijeta vršeći vlastitu dužnost, vođeni evanđeoskim duhom, i tako drugima otkriju Krista u prvom redu svijetleći svjedočanstvom svoga života, vjerom, nadom i ljubavlju. Na njih dakle posebnim načinom spada da sve vremenite stvari, s kojima su tijesno vezani, tako rasvijetle i urede da se uvijek vrše po Kristu i da rastu i budu na slavu Stvoritelja i Otkupitelja«. (LG, 31).

Svetost vjernici laici ostvaruju u svom, laičkom staležu. Crkva je, po sebi, ontološki sveta i svatko tko pripada svetoj Crkvi, također je svet, ne zbog vlastite svetosti već zbog svetosti dragoga Boga, na kojega smo, kao djeca Božja oslonjeni i On nam daje svoju svetost. Dar svetosti, koji smo na krštenju primili, treba živeći čuvati i usavršavati, vršeći svoje dužnosti najbolje što možemo, unutar svoga staleža, na mjestu na kojem jesmo, u svom zvanju i u obitelji.

s. Snježana Foršek, OCDS

Očenaš sa sv.Terezijom Avilskom: “Kruh naš svadašnji daj nam danas!”

Bread

Otac nam je dao presveti kruh zauvijek. Nećemo ostati gladni zato što će duša, kad god bude htjela blagovati, naći u Presvetom Sakramentu svaku slast i utjehu. Za drugi kruh ne trebaju brinuti oni koji su se prepustili Božjoj volji. Tijelo neka radi i zarađuje za kruh tjelesni, a duša neka se odmara uz kruh Kristov.

Sluga brine kako će gospodaru služiti i to je sve, ako je zaokupljen brigom za ono za što se ne mora brinuti, ništa ne napravi kako valja. Molimo Oca da možemo primati naš nebeski kruh, a On će brinuti za naš kruh na zemlji.

Dok je Isus hodao po svijetu samim dodirom njegove odjeće, svojom blizinom, liječio je bolesne. Danas je u nama. Ako imamo vjere dat će nam ono što ga molimo, budući da je u našoj kući, a Gospodin ne običava loše plaćati konačište ako ga se dobro ugosti.

Zapitajmo se s vremena na vrijeme, je li Isusu dobro kod nas, kakvi smo mu mi domaćini? Kako primamo taj presveti kruh?

Gospodin se razotkriva onima za koje vidi da će se okoristiti njegovom nazočnošću, jer ako ga i ne vidimo tjelesnim očima On ima mnogo načina kako se ukazati duši putem velikih unutrašnjih osjećaja i raznim drugim putovima. Budimo s njime drage volje, nemojmo gubiti tako dobru priliku za razgovor kao što je vrijeme nakon pričesti. Ako odmah poslije pričesti skrenemo misao na nešto drugo, ne obaziremo se, niti vodimo računa da je u nama Gospodin kako će nam se razotkriti. Vrijeme poslije pričesti pravo je vrijeme da nas Učitelj poduči, a mi da ga trebamo slušati i moliti da ne otiđe od nas.

Nakon što primimo Gospodina, budući da imamo pred sobom samu osobu, nastojimo zatvoriti tjelesne oči i otvoriti oči duše i gledati u svoje srce. Ako tako budemo činili svaki puta kad se pričešćujemo uvijek će nam se razotkriti. Ali ako se ne obaziremo na njega poslije pričesti, što mu je činiti? Želi da shvatimo da je On taj koji je u Presvetom sakramentu, a svoje blago dati će onima koji ga istinski žele. Oni koji odmah poslije pričesti hitaju brigama ovoga svijeta bez obzira na Gospodina koji je u njihovoj kući, gube mnogo.

Važno je da uđemo u sebe s Bogom i saberemo se, jer ako se pripravimo na primanje, nikada ne propušta davati nam se na mnogo načina.

Shvatite da će se nečastivi ovdje uvijek umiješati, jer poznaje štetu koja mu odavde dolazi, pa će nam davati na znanje da se okrenemo ili drugim pobožnostima ili svjetovnim poslovima. Ne propuštajmo to, jer tu će Gospodin iskušati koliko ga ljubimo i želimo. Gospodin podnosi sva ta naša odbacivanja samo da nađe jednu dušu koja će ga primiti i zadržati se s njim u sebi. Neka to bude naša duša.

s.Teodora Živković, OCDS

Kraljevstvo Božje tražimo, ako u stvoru Božju ljepotu vidimo.
Dakle sve što je u njima lijepo sa Njegovom sjenom je posuto.
Kad ljepotu opazimo, da na Njega mislimo . Ljepota trave, cvijeća, voća, oblaka, zvijezda; osobito pobožnog čovjeka = on je i sjena i slika Božja.

Mt 25, 31-46

U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:

»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’

Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’

A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’

Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«

U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga!

Prava je ljubav u tom, da podnosimo sve pogreške bližnjega, da se ne čudimo njegovim slabostima; da se poboljšamo njegovim najmanjim krepostima, uči sv. Mala Terezija.

o.Gerard

Evanđelje:

Mt 25, 14-30

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:»Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova.
Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.
Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset.
 
Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«

 

Komentar:

Kod razmišljanja o ovom odlomku, koristit ću se tumačenjem mojeg najdražeg crkvenog oca, sv. Ivana Zlatoustog. On naime uspoređuje ovu prispodobu s stablima. Talenti su u biti dobra djela. Kako ih činimo i umnažamo tako dolazimo do Gospodina. Ivan Zlatousti to primjenjuje na vrt. Svatko u vrtu voli imati stabla koja rađaju krasnim plodovima, ugodna su za vidjeti, možda daju miris, ali nisu previše korisna. Plod im nije jestiv. Dok recimo, s druge strane, rado u vrtu imaju masline ili lozu, čiji plod mogu uživati i koji ih čini sretnima.

Tako je i s nama ljudima. Tko čini dobro privlači dobro. Ili kako kaže sv. Tereza Avilska, ljubav privlači ljubav. A gdje se najbolje vidi ljubav? U djelima. Učiniti nešto za drugoga. Tamo gdje prelazimo granicu koji smo si sami postavili. Granicu naše samodopadnosti i ugodnosti. Granicu koja nam priječi da postanemo ono za što smo stvoreni.

Stvoreni smo da služimo, ali ne bez nagrade. Nećemo vječno služiti. Ta sam Isus nam govori kako je gospodar nagradio one koji su mu bili vjerni. Primio ih je u svoju radost.

Kakva je to radost? To je radost zajedništva s gospodarem, blagovanje za njegovim stolom. Ulaženje u njegovu intimnost. Biti upravo, usudio bih se reći, njegov prijatelj.

A prijatelj je onoga koga ljubimo. Vidite kako je sve to povezano. Služenje nas vodi do prijateljstva, do vrijednosti koje mijenjaju naš život. Tada više nismo sluge, već postajemo ravnopravni gospodaru.

Samo ako rađamo plodom koji je za upotrebu. Plod su naša djela. Naša će nas djela osuditi ili spasiti. Čineći dobro doprinosimo da zadobijemo radost gospodara. Čineći zla djela, da budemo bačeni tamo gdje je plač i škrgut zubi. A to je izvan radosti gospodara. U očaj, tugu i jad. Nemojmo to dopustiti.

Razmislimo gdje se nalazimo u ovoj točki života. Što činimo za Gospodina a što samo za sebe?

Koliko i kako ljubim Gospodina i kako koristim slobodu i vrijeme koje mi je On darovao?

Umnažaj dobra djela te tako skupljaj blago na nebu.

To nije lako, ali je spasonosno.

Za ljubav se vrijedi žrtvovati. Upravo je to dio radosti gospodara. On nam daje priliku da postanemo njegovi prijatelji. Nemojmo to izigrati i zatvoriti se u sebe i misliti, da ja sam dobar, nikoga ne vrijeđam i nikome ne trebam i meni je dobro samom sa sobom. Tebi jest dobro, ali drugima nije dobro s tobom. Upravo tu je pogrješio sluga koji je izbačen iz zajedništva s gospodarem. On nije uvidio potrebu rizika. Rizika da ljubiš a ne budeš ljubljen od braće ljudi, rizika da ti sve propadne jer slijediš Ljubav, rizika da budeš i gladan i žedan i jadan. No, ne zauvijek, jer doći ćeš do radosti, radosti gospodara. To, upravo to jest kraljevstvo Božje, istrošiti se za ljubav. Ljubav koja mjenja svijet. Mjenja stvari. Kroz bol i patnju, jasno bez toga nema, ali zagrijana ognjem ljubavi. Promisli o tome. Pogledaj svoj život. Vjerujem da su ti najbolji trenuci oni kada ti je bilo teško i kad se izlaz nije vidio ali si išao naprijed, borio si se, jer si pred sobom imao cilj, diplomu, auto, zaposlenje, prijatelja….

Upravo te ljubav vodila. Dopusti da te ljubav vodi u svagdanjem životu i unatoč boli i patnji, ući ćeš u radost gospodara svoga. I tada, vidjet ćeš da ti sam postaješ ljubav. Postaješ ono što ljubiš. Ljubeći Gospodina postaješ kao on. To je cilj. Za tim idi i umnažaj svoja dobra djela, te svjetli u mraku. Tako ćeš steći kraljevstvo Božje.

br.Mario Ivan

Blaženstva: 1.Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Uvod

Evanđelje po Mateju;Mt 5, 1-12a

U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:

»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!

Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!

Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!

Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!

Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!

Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!

Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«

Ovdje donosim jedan drugačji pogled na blaženstva. Pogledajmo što nam svaka rečenica blaženstva donosi na kraju. Polazeći od te točke, nastojim približiti stvarnost blaženstava današnjici.

Kraljevstvo nebesko. Utjeha. Baštiniti zemlju. Sitost. Milosrđe. Gledanje Boga. Sinovi Božji. Velika plaća.

 1 Blessed Are They Poor In Spirit For Theirs Is The Kingdom of Heaven- The BeatitudesBlago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5, 3)

Kraljevstvo nebesko. Ta kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome. (Rim 14,17) Skloni smo zamišljati da je kraljevstvo nebesko, kraljevstvo u našem ljudskom poimanju kraljevstva, jela i pila. Gdje se opušta i uživa. Jede i pije, udri brigu na veselje, imamo svega i to je to. Tako to ne ide. Istina, bit će i toga, no to nije glavni naglasak i središte kraljevstva. Središte jesu promjenjeni odnosi koji nastupaju između čovjeka i Gospodina. “Evo dolaze dani – riječ je Jahvina – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – riječ je Jahvina. Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: `Spoznajte Jahvu!` nego će me svi poznavati, i malo i veliko – riječ je Jahvina – jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.”(Jer 31, 31 – 34) Taj savez, to je kraljevstvo Božje. Kada ćemo promatrati svijet njegovim očima jer će nam srca biti promjenjena.

br. Mario Ivan

Blažen koji ništa i nikog nema osim Boga, svaki ga vija progoni i sili da Bogu pobjegne (Bogu se utječe). Ta “blaženi su siromasi duhom”. Oružje im: “Mea culpa”, koliko su pred Bogom skrivili. Sa sagnutom glavom i “Mea culpom” se gasi vatra strasti i svakakve opakosti. “Ti” ugasi Isuse vatru strasti i opakosti!
 -o.Gerard

Duh koji oživljuje

Prema planu priprave za ulazak u treće tisućljeće, sv. Ivan Pavao II je odredio da godina 1998. bude posvećena Duhu Svetomu. U svojoj pobudnici ”Nadolaskom trećeg tisućljeća” Papa navodi razlog tomu: ”Otajstvo utjelovljenja predstavlja vrhunac Božjeg darivanja ljudima”. Bog nam je darovao Spasitelja Isusa Krista po Duhu Svetome.

Da bi Isus Krist, naš Spasitelj, mogao biti prisutan među ljudima u trećem tisućljeću i ostvarivati spasenje ljudi, živjeti u Crkvi, koja je njegovo tijelo, potreban je Duh Sveti. ”Duh sveti nastavlja Spasiteljsku prisutnost”, tvrdi sv. Otac u svojoj pobudnici o Duhu Svetome iz godine 1986.

Kada u svjetlu ovog Papinog učenja pokušavamo spoznati što nam o Duhu Svetom kaže naš SB o. Gerard Tomo Stantić, ostajemo iznenađeni zbog podudarnosti njegova iskustva o Duhu Svetome. On zapravo živi i kuša u svom osobnom životu ono što nam Papa poručuje po svojoj učiteljskoj službi. Sljedeći njegovi zapisi to zorno potvrđuju. Piše on:

”Pokretač duhovnog života je Duh Sveti. Bez njega je duša trulo cvijeće, bez štovanja Duha Svetoga uvenulo cvijeće, suha i crvljiva voćka, kao bolesna lastavica ili ptica”.

Svojim slikovitim govorom on zapravo opisuje sliku duše kada je u grijehu. U duši, grijehom okaljanoj, vlada pustoš.

U jednoj drugoj slici on ovako opisuje šta čini Duh Sveti u duši i u dušama koje mu se otvaraju:

”Mila mi je slika: Mali Isus u krilu Majke Božje a u ruci mu lijepi golub (Duh Sveti), koji ispušta iz ustiju svijetle kapljice milosti da ja, golubić, dobijem svjetlosti i jakosti… Ovaj čudotvorni Golub leti po svem svijetu pa kupi dušice. Lijeva im na glavu kapi Isusove krvi. Po toj krvi bolje rastu i hitrije lete da se još više veseli Dijete Isus”. Istakao bih posebno riječi da Duh Sveti leti po svem svijetu i ”kupi dušice… izlijeva na njih Isusovu krv kako bi bolje i hitrije letjele”. Tko su te dušice ako ne zajednica Crkve koja snagom milosti Duha Svetoga ne samo uprisutnjuje i nastavlja Isusa, nego ima snage oduprijeti se zlu jer dobiva od Duha Svetoga i snagu i svjetlo da ”bolje i hitrije lete”?

Poseban učinak Duha Svetoga u dušama je na ovaj način istakao naš SB kada je zapisao:

”Duh Sveti je čudnovati učitelj: On ne predaje nego daje znanje. Ne samo daje, nego djeluje u nama na dobro. On je život duše… Duh Sveti uči zlo otkriti, jača u djelovanju, daje svjetlost i jakost”.

Ove mi se riječi čine posebno značajnima kad o njima razmišljam u kontekstu tolikih vrednota što nam pruža svijet znanosti i tehnike i kada je teško razlikovati prave vrednote od lažnih vrednota; kada je teško ”otkriti zlo i (imati) svjetlosti i jakosti” zlu se oduprijeti.

O. Ante Stantić, OCD (Zvonik)

Govorio je o hramu svoga tijela.

“Kad bi se tijelo znalo misliti, točno bi slušalo dušu, jer je za tijelo grozna opasnost duši se protiviti al ova opasnost ni blizu nije tako grozna kao duše opasnost – ako ne slijedi nadahnuće Duha Svetoga.”

– o.Gerard

Iv 2, 13-22

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.

Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.

Komentar:

Što ako ovaj odlomak primjenimo na sebe. Ako usporedimo naše život s Hramom. Vrijeme koje provodimo na zemlji jest gradnja hrama. Hrama koji je veličanje Gospodina.

Što je u konačnici jedan život? Niz događaja kroz koje prolazimo. Vrijeme koje teče i u koje smo ubačeni. Možda. Ali prije bih rekao da je život hvala i slava Gospodina. Samo je on mogao iz ničega stvoriti svijet, i stvorio ga je iz ljubavi. Na ljubav odgovaramo ljubavlju, jer ljubav privlači ljubav, kako kaže sv. Tereza Avilska.

Stvoreni od Gospodina, gradimo hram. Hram koji je naš život. Život slavljenja Gospodina. Ako tako promatramo, tada je to nešto fantastično, jer sudjelujemo u stvaranju nečeg što na jedan način pridonosi veličajnosti ovog svijeta.

Svaki naš događaj, svaki trenutak, sve skupa, jest doprinost toj zgradi hrama. To se vidi iz naših odnosa i pogleda. Ako među ljude donosimo radost, mir, svjetlo tada naša zgrada poprima obrise hrama. Ako pak unosimo nemir, laž, tamu tada nemamo hram, već smetlište.

S ovim odlomkom nekako mi se povezuje i Terezijina rečenica: „Duša je dijamantni dvorac u kojem ima mnogo soba“. Pitanje je, kako postati toga svjestan? I kako doći do središta, gdje boravi Kralj nad kraljevima, Isus.

Govor o duši uvijek uključuje molitvu. Zašto? Ako slijedimo definiciju Tereze Avilske, koja kaže da je molitva susret s Gospodinom, biva jasno kako se ulazi u taj dvorac. Upravo kroz gradnju našeg hrama, to je u jednu ruku i put kroz dušu gdje čovjek dolazi do Gospodina koji ga očekuje.

To je velik cilj. I to su velike stvari. Stvari do kojih se dolazi kroz askezu i odricanje. Molitva nije ugoda, na drugom mjestu kaže Tereza. I to je točno. No ona postaje ugoda kad se približimo Gospodinu. A za to je potrebno vrijeme.

Vrijeme koje koristimo u našoj svakodnevici jest put gradnje našeg hrama. Taj hram, gradimo u suradnji s Duhom svetim. Slijedeći njegova nadahnuća. Ona se protežu kako na duh, tako i na dušu i tijelo, obuhvaća cijelog čovjeka. Tako i o. Gerard kaže: “Kad bi se tijelo znalo misliti, točno bi slušalo dušu, jer je za tijelo grozna opasnost duši se protiviti al ova opasnost ni blizu nije tako grozna kao duše opasnost – ako ne slijedi nadahnuće Duha Svetoga.”

Opasnost je kada činimo loše stvari. Kad se prepustimo napasti, kada nas Sotona odvuče od dobrih djela. Od kreposti. Lako prepoznajemo njegova djela, u njima se uvijek skriva laž. Ta on je otac laži. On obećava nešto što se ispuniti ne može. Ako se u našem srcu pojavi misao da nešto možemo imati bez muke i truda, bez krvi, baz zalaganja….jasno je od koga to dolazi.

Pitaš odakle i kako mogu biti siguran u to. Mogu biti, jer naš je život gradnja hrama, gradnja koja se ostvaruje preko nasljedovanja Gospodina našega Isusa Krista. A poznat nam je njegov život. Vidimo i u ovom odlomku, kako reagira vidjevši biznis koji se vodio oko hrama i kako farizeji ga napadaju. Ne kritizira on ovdje biznis. Nipošto. Kritizira ispraznost. Kritizira što ti ljudi nisu ušli u svoje duše i tražili dijamantni dvorac. Što nisu gradili hram. Što su odbili nadahnuća Duha Svetoga.

Ti nemoj tako. Slijedi Isusa u onome u čemu možeš. U svakodnevici. U užurbanosti velegrada, u tihom padanju kiše, u snazi vjetra. To je ono na što smo pozvani. Molitva je sve ono što nas vodi k Gospodinu, vodi susretu s Njim. Uđi u sebe i traži dvorac. Gradi hram. Gradi svoj život na nasljedovanju Krista. I tako ćeš dospjeti do raja. I tvoj život bit će ispunjen.

br. Mario Ivan

Ustraj i traži!!!

U ono vrijeme: Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode.

Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane.

Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima.

Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.”

Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?”

Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.”

Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode.”

Vrlo je jednostavno zamisliti kako se to osjećamo kad smo žedni. Možda to i ne moramo zamišljati jer smo upravo sad žedni. Žed ima svrhu očuvati život. Poznato je da čovjek bez hrane može izdržati oko mjesec dana, dok bez vode ne može ni tri dana. Zašto je tako?

Možda zato da nas podsjeti kako smo stvorenja. Kako smo stvoreni i kako nismo potpuni gospodari vlastite sudbine. Jednim djelom mi upravljamo našim životom. Donosimo odluke, prolazimo kroz vrijeme, događaji se nižu kako godine prolaze. Stvaramo gradove, automobile, pjesme, knjige, izume, kulturu, vodimo ratove, sklapamo sporazume, trgujemo, u posljednje vrijeme i osvajamo svemir. No, ipak ne možemo bez vode. Tako jednostavno, a opet tako neodvojivo od nas.

Sličnu situaciju nam donosi i ovaj odlomak evanđelja, u kojemu se Isus susreće sa samarijankom. I traži vode od nje. Od nje koja ne pripada njegovoj vjeri i koja, po zakonu, je skoro ravna neprijatelju Židova. A Isus baš nju pita. I tumači joj. Ona govori o vodi za piće, a Isus govori o vječnom životu.

Što je to vječni život? Je li to nešto što se tek usput spominje, što često ostaje visjeti u zraku i nekako je nedohvatljivo, često skoro ravno ispraznosti. Prazna riječ. Riječ koja kao da ništa ne označava. Da, dijelom je to zbog današnjeg svijeta i zbog svih stvari kojima smo kojima smo okruženi, zbog toga što gubimo doticaj sa stvarnošću. Prelazimo u virtualni svijet. I to je istina. Teško se danas susresti s drugom osobom i popričati s njom. Konstruktivno, ne o nekoj utakmici ili o vremenu ili politici. O onim unutarnjim stvarima koje muče te dvije osobe. O stvarima srca, o kretanju vlastitog života, o idealima. O vrhuncu života. O radosti i o žalosti.

Teško, jako teško.

Tko nađe osobu s kojom tako može pričati, neka je čuva kao zjenicu oka!! Pazi što ti kažem, to je najvrednija stvar na svijetu, pored našeg Gospodina. A ona traži trud i napor. Odnos se  izgrađuje i potrebna je snaga i strpljenje, a nadasve ljubav da odnos između dvoje ljudi postane dubok zreo odnos.

Upravo nam to danas pokazuje Isus. On pristupa samarijanki i otvara joj srce da primi riječ. Da okusi tu vodu života. Vodu života koja je sam Isus. To je puno više od puke slike. To je skica puta koji svatko od nas treba slijediti.

Voda koja napaja naš život jest molitva. Molitva osnažena sakramentima, nadasve euharistijom. Što je život? Život je niz susreta s drugim bićima, prepoznavanje da smo stvoreni, da smo živi, da živimo, krećemo se i jesmo. Život je biti živ, disati.

Susretati se. Tek kad vidimo da preko drugih dolazimo u kontakt s samim sobom, tada možemo razumijeti zašto je toliko važno ljubiti bližnjega kao samog sebe. Jer kad to činimo tad uistinu ljubimo sebe, ali i drugoga.

Tako je činila i sv. Terezija. Njezina definicija molitve, da je molitva susret s onim koga ljubim i za koga znam da me ljubi, fantastično to ocrtava. Iz susreta s životom rađa se život. Ljubav rađa ljubav. Ljubav privlači ljubav. Daruj ljubav i primit ćeš ljubav. Tako je činila Terezija. Upravo ona i kaže da za molitvu nije potrebno mnogo misliti već mnogo ljubiti. Ljubav je temelj. Ljubav je rijeka po kojoj dolazi voda života. Ljubav jest voda života.

Moramo se naučit ljubiti. Ljubiti kao što je Isus ljubio.

A nema nam boljeg primjera od samoga Krista. On je pristupio samarijanki iz ljubavi i vodio je do spoznaje. Nije joj sve odmah rekao, već ju je vodio da ona sama spozna što je to voda života.

Do tog stanja možemo doći ako, kako Terezija kaže, krenemo s poniznošću, s pažnjom prema Gospodinu u svim stvarima. U konstantnom napredovanju u krepostima. I kad nam se ne da i kad je teško, a pogotovo kad smo bezvoljni. Melankolija je ubojica molitve! Zapamti to! Ne biti melankoličan.

I kad je teško, i tada ići k Gospodinu, slušati njegovu riječ na euharistiji, tražiti ga u sebi, i u bližnjemu.

Crpiti vodu iz bunara, iz Sv. Pisma. Ne odustati, ako i volju gubimo, ne zanemarimo ljubav. Činim nešto jer ljubim, ne zato jer mi se to da ili ne da. Ljubav pobjeđuje sve!! Promisli o tome i vidi da li se u tvom život takva stvar ocrtava.

Vječni život jest upravo zajedništvo s Gospodinom. To je poput vječnog pijenja. Kada ulazi tvar, voda u nas i postaje dio nas. Nije li to lijepa slika sjedinjenja?

Gdje jedna tvar postaje jedno s drugom tvari!! Uistinu jedno, toliko da bez te tvari tijelo ne može živjeti. Ljubav je ta voda. Bez ljubavi ni jedan čovjek ne može živjeti.

Danas nedostaje ljubavi, zato mnogi ljudi i umiru od žalosti, ne od umora od života. Današnji svijet je u oskudici ljubavi. No za ljubav se treba odgojiti. Potreban je poniznost, ustrajnost, traženje Gospodina. Sve to i onda možemo doći do žive vode.

Slijediti Krista!!! To je osnova. I nije to toliko teško!! Teško se odlučiti, teško je ustrajati, sve je teško. Zaboravi na to da je teško!! Jednostavno idi, i ne boj se kud će te to odvesti.

Jer dok si s Njim, ništa te loše ne može zadesiti, bit će oluja i nemira, no srce će biti postojano.

Postojano jer zna da postoji netko tko ga ljubi i da do njega mora doći.

To je sv. Terezija prepoznala, to je i predala crkvi obnoviviši Karmel, to je i dala u nasljedstvo kroz nauk o molitvi čitavoj Crkvi. I nije onda lako do toga došla! Ne!! Baš kroz napor i ustrajnost.

Njezina krilatica „odvažna ustrajnost“ je ono što najbolje ocrtava put vjernika kroz ovaj svijet.

Da, bit će nevolja, da, bit će krvi, da, bit će znoja, da, bit će radosti, ali i žalosti. I sve to prolazi, a samo Bog ostaje. I Bog vrijedi da se dođe do Njega.

Baš zato jer je teško toliko je stvarno!!!

Ljubiti i ljubiti, to može svatko, ako pronađe u sebi onaj zov koji ga gura naprijed, onu trunku snage koja nije njegova, koja je Božja. I tada, ustraj!!

Ustraj i traži!!!

Znam da ćeš naći Gospodina jer on, on je položio život za tebe!! A to, to je ljubav!!

br. Mario Ivan, OCD