Dijete se za majku hvata

U Mariji imamo neusporedivu Majku. Ona nas je također od grijeha oslobodila, jer nam je Isusa rodila i skupa s njim za nas mnogo trpjela. Teško je otrgnuti malo dijete iz majčina krila, jer se dijete još više za majku hvata što ga se više nastoji od majke otrgnuti. Tko ne bi ovu majku zagrlio i u nju se zaljubio?”

Marija je djevica i majka. Bog silazi na zemlju preko jedne nazaretske djevojke. Zašto? Zašto nije došao kao odrasli čovjek, nego kao malo dijete? Ili, zašto mi vjernici trebamo Mariju? Zašto se njoj moliti? Zašto ne bi izravno išli k Isusu i njemu se molili? Jeste li o tome možda ponekad promišljali? Čitajući tekstove oca Gerarda, vidjet ćemo da on mnogo piše o Mariji. Razgovara s njom, njoj se utječe, piše joj pohvale, litanije uzdisaja ljubavi, pjesme itd. Zašto su sveti ljudi toliko pisali o njoj i častili je?

Pogledajmo malo bilo koju dobru i brižljivu majku kako se brine za svoje dijete. Dijete je nemoćno, krhko i treba majku. Ona ga nosi, doji, pjeva mu, tješi ga. Ona ga uči prvim riječima, prvim koracima. Dijete u početku najviše vremena provede uz svoju majku. Ono u početku sve svoje osjećaje upravlja svojoj majci. Život djeteta je u početku spojen sa životom majke.

Primijenimo sada ovu sliku na svoj duhovni život. Mi nismo samo tijelo, nego i duša. U početku je i naša duša malena beba koju treba hraniti i njegovati da bi rasla. To znači da i u duhovnom životu postoji zakon rasta. Ako ne rastemo i razvijamo se, ostajemo duhovno zakržljali. Razvijamo se tako što se hranimo sakramentima, molitvom, odricanjem od onoga što nam škodi, čitanjem sv. Pisma. No pošto smo u početku duhovnoga puta jako maleni i ne možemo se još služiti svojim rukama i nogama da bi išli k Bogu, On sam nam je na križu ostavio svoju majku da se brine za nas. Marija je naša majka. Dopustimo joj da nas hrani nebeskom hranom koju joj je Bog povjerio. Često joj se utecimo i govorimo joj. Ona koja je držala Isusa na svojim rukama, koja ga je hranila, učila prvim riječima, živjela s njim, ona će nam najbolje pokazati kakav je on i kako da ga uzljubimo. O. Gerard je to shvatio i bacio se u njene ruke da ga ona vodi. Priznavao je svoju nemoć. Trebali bismo zato stalno se preporučivati Mariji da nas ona uči moliti, razmatrati, čitati Riječ Božju. Kod primanja Isusa u sv. Hostiji zamolimo je da pripravi naše srce da dostojno primimo Isusa. Možda će se ovo nekome učiniti djetinjasto i naivno, no neka promisli da se Bog sam spustio na zemlju kao dijete i igrao se s drugom djecom koja su tada živjela u Nazaretu. Nije to smatrao gubitkom vremena. Pa tko smo mi onda da želimo ići prečacem do njega, ako je on sam rastao i sazrijevao u mudrosti i poslušnosti Mariji i Josipu? Pokazao nam je put. To je put rasta i strpljivosti. Za sve postoji vrijeme, kako kaže Propovjednik. Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja. Poštujmo to. Kao djeca na duhovnom putu prepustimo se Mariji da nas ona vodi.

Zamislite samo, da neko dijete rekne svojoj majci da je ne treba i da ono želi samostalno kročiti k cilju svoga života. To je nemoguće. Zato je Bog svakome dao majku koja će se brinuti o njemu. Tako i Marija. Ona se brine za nas da nas privede k Bogu. Tu joj je zadaću Bog povjerio. Dopustimo joj da je vrši. Ona koja je prebirala događaje Isusova života u svome srcu, pokazat će nam kako razmatrati. Ona koja je služila Bogu i bližnjima, pokazat će nam kako ćemo i mi to činiti. Sve milosti koje je dobivala od Boga ona je Njemu ponovno prikazivala. Dijelila je svoju radost s drugima. Nije grčevito držala milosti za sebe, nego je bila okrenuta prema drugima. Marija je i danas takva. Molimo je da nam pokaže pravu sliku Boga i da budemo velikodušni prema drugima. Molimo je osobito da svakim trenom sve više ljubimo Isusa, jer otud proizlaze i sve ostale kreposti i milosti. Razgovarajmo često s njom, kako je to činio i naš sluga Božji o. Gerard.

Ona je naša Majka koja nas je duhovno rodila. Marija je puna milosti djevičanstva i zato su njezine riječi i djela kao rosa i blagotvorna kiša da svaki koji s njom razgovara što čistije živi.”

Kada dođe Božić, sjetimo se njenog puta u Betlehem sa sv. Josipom. Kako je osjećala napor puta, oštrinu zime, nesigurnost dolaska, odbijanja ljudi i svega onoga što ih je tamo čekalo. Možda je i ona sanjala da će, kao Elizabeta, roditi u kući među prijateljima i ukućanima. Možda je sanjala i o lijepoj kolijevci za dijete, a dočekalo ju je sklonište špilje i jasle. Živimo te događaje s njom u molitvi, u šutnji, u osluškivanju. Zajedno s njom dajmo Isusu prvi poljubac. Osjetimo zajedno s njom prvi otkucaj njegova srca. Pogledajmo njegove oči i poslušajmo njegov plač. Ako ga je svijet hladno odbio, pružimo mu mi toplinu ljubavi. To, dragi moji, nećemo moći učiniti bez Marije, jer se on sav predao u njene ruke.

“Sve što je dobro, ugodno i potrebno, sve smo po njoj dobili I DOBIVAMO!”

Posted on 14. lipnja 2019., in Nekategorizirano. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: