Category Archives: Nekategorizirano

U Marijinoj školi

Neki trgovac u Belgiji skočio u vodu, pa spasio život malog djeteta. Na to dođe majka djetetova i pošto trgovac drugo nije htio primiti, dade mu medaljicu BDM. Dijete je raslo i postalo misionar u Africi. Tu je čuo da leži bolesnik u bolnici koji neće da se s Bogom pomiri. Dođe bolesniku, nagovara ga da se ispovijedi, ali uzalud. Kad je opazio medaljicu, upita otkud mu medaljica. Ovaj ispripovijeda. Misionar zaplače i zagrli bolesnika i kaže da je on to dijete koje je spasio nepokorni bolesnik. Sad se bolesnik skrušeno ispovijedi i primi sv. sakramente i kršćanski umre.

Marija – moja ljubav. Ona je stablo, koje nam donosi plod spasa, Isusa. Ona dijeli sve milosti.“

cudotvorne-medaljice-1

Ovo je jedna od priča koju nam donosi o. Gerard u svojim spisima. I danas ima puno ovakvih svjedočanstava i trebali bismo više o njima pričati, jer se preko njih proslavlja Bog. Ovo svjedočanstvo je dokaz Božje ljubavi, koju On dijeli preko svoje službenice – Blažene Djevice Marije.
Read the rest of this entry

„Uzdah, rad, boj“

Što je više o. Gerard napredovao u molitvi, to je ona postajala sve jednostavnija. Njegovo izražavanje je sve jednostavnije, u nekoliko riječi. Kroz tri riječi iz naslova on izražava ono što prolazi u svojoj duši. „Uzdah“ označava molitvu, vapaj Bogu. Molitva je za njega sve više postajala „disanje“, ona je postala dio njega i bez nje više ne može živjeti. Ona daje kisik, tj. smisao svemu što radi. Ona mu pomaže u kušnjama, u teškoćama s kojima se suočava u svakodnevici.

Na drugome mjestu je „rad“. Rad proistječe iz molitve, a ne obratno. Rad i molitva se prožimaju i jedno drugo podupiru. Rad je plod molitve. Molitva je o. Gerardu davala uvid u duhovne stvarnosti koje su očima tijela nevidljive. Time je njegovo djelovanje u apostolatu ponekad izazivalo čuđenje, no za njega je to bilo sasvim normalno. Znao je odjednom izići iz ispovjedaonice i odnijeti Isusa umirućoj osobi. Molitva koja je sve više postajala disanje, prožimala je svo njegovo djelovanje.

Tu je i „boj“ koji prati molitvu i djelovanje. On je potreban zbog istočnog grijeha koji je narušio savršeni sklad molitve i rada. Trpljenje, kušnje, nesavršenosti s kojima se borio, te nerazumijevanje od strane braće – sve je to okruživalo o. Gerarda u njegovom radu i molitvi za duše. To je neizbježno u ovome životu. No o. Gerard je hrabro išao naprijed, zagledan u Krista. Iako ga je to more zapljuskivalo, kao i sv. Petra kada je hodao po moru, on se nije poistovjetio s time. On je znao da to nije on. Nije spustio pogled i gledao sebe u odrazu mora, nego je gledao svoj odraz u očima Kristovim. U njega je on cijeloga svog života bio zagledan. Mi često kažemo: „Ljudski je griješiti“, no gledajući iz šire perspektive, znamo da to nije istina. Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku, nije ga stvorio da griješi. Tu sliku je Krist došao obnoviti i pokazati nam tko smo i zašto smo stvoreni – da budemo sveti.

Kad molim (disanje, riječi molitve, čitanje, radnje, patnje). Što god opazim, kao Tvoj dar primit ću. Dakle disanje – Dar.

U ovim riječima još više otkrivamo što je Gerard htio reći onim riječima. Vidimo da ni on sam ne zna kako to izraziti, kao da muca. Molitva se prelijeva na cijeli njegov život, kao što je to opisao ruski hodočasnik u svojim ispovijestima. No, Gerard ujedno opaža da je to dar koji je primio od Djetešca Isusa, koje je osobito štovao i molio se pred njegovim likom. Zato nadodaje:

Što pružiš: primam! Moj Mali: riječi Tvoje – orgulje moje!

Nakon uzdaha slijedi izdah, a to znači da sve što prima od Boga dotiče njegovo srce jer je pažljiv, jer opaža. Mi smo također puno toga primili od Boga, no često puta to ne opažamo i ne može doći do ovog „izdaha“, tj. zahvaljivanja na daru. Potrebno je ostvariti taj ritam – to disanje duše, da bi naš duhovni život zaživio u svom punom kapacitetu. Ako ne zaživi, onda samo lupamo po loncima i čašama, a ne sviramo orgulje. Zato o. Gerard Isusove riječi naziva orguljama, jer dolazi do harmonije, do sklada u životu. Što mu Isus pruža, pa bilo to i trpljenje, on prima i zahvaljuje. Isusove su riječi orgulje po kojima on svira stvarajući glazbu koja je Bogu ugodna.

Svece možemo usporediti i sa strunama po kojima je Bog svirao svojim prstima i stvarao glazbu koja je privlačila, a i danas privlači ljude. Ta glazba i dalje odzvanja u mjestima gdje su oni živjeli, ali i iz njihovih spisa, te privlači tisuće hodočasnika. Svi smo pozvani na svetost, a o. Gerard nam pokazuje kako taj poziv ostvariti – „disanjem“. Vidjeli smo da molitva za njega nisu samo „riječi molitve“, nego „disanje, čitanje, radnje, patnje“. Neka i naš život bude disanje za Boga. Budimo pozorni prema Božjim poticajima, te kad nešto primimo od Njega, pa makar to bilo i trpljenje, ne zaboravimo zahvaliti. Neka taj ritam disanja prožme i naš rad i pomogne nam izdržati u boju – kušnjama i teškoćama na koje nailazimo u svojoj svakodnevici.

o. Tiho od Kraljice Mira

Dijete se za majku hvata

U Mariji imamo neusporedivu Majku. Ona nas je također od grijeha oslobodila, jer nam je Isusa rodila i skupa s njim za nas mnogo trpjela. Teško je otrgnuti malo dijete iz majčina krila, jer se dijete još više za majku hvata što ga se više nastoji od majke otrgnuti. Tko ne bi ovu majku zagrlio i u nju se zaljubio?”

Marija je djevica i majka. Bog silazi na zemlju preko jedne nazaretske djevojke. Zašto? Zašto nije došao kao odrasli čovjek, nego kao malo dijete? Ili, zašto mi vjernici trebamo Mariju? Zašto se njoj moliti? Zašto ne bi izravno išli k Isusu i njemu se molili? Jeste li o tome možda ponekad promišljali? Čitajući tekstove oca Gerarda, vidjet ćemo da on mnogo piše o Mariji. Razgovara s njom, njoj se utječe, piše joj pohvale, litanije uzdisaja ljubavi, pjesme itd. Zašto su sveti ljudi toliko pisali o njoj i častili je?
Read the rest of this entry

Božja prisutnost (2)

“Sve imamo, ako se u Božjoj prisutnosti vižbamo. U dobrom stanju Nju grlimo, a u zlom Njoj bižimo (u Nju se sklonimo). Dakle grlit se, sklonit se (al nikad ne srdit se ili uznemirit se).”

No, što je to što nam priječi da budemo u Božjoj prisutnosti? Zašto nas naše misli odvlače od molitve i stalno nas muče, ne dajući nam mira čim krenemo tražiti Božju prisutnost u šutnji? Evo što o tome kaže o. Gerard: “Gilbertus govori: redovnik ne može biti Isusov zatvoren vrt, ako ne odbaci svitovne misli i opasnosti, koje nam se prite ako smo mnogo sa svitom u dodiru. U sobi sakriveno, želi Bog da molimo (Mt 6, 6). Čitamo da je jedan brat redovnik ništa ne radeć od cele do cele išao i drugima na teret bio. Sv. Franjo Asiški zvao je muhom ovog brata. Ko ne voli samoću, nema duše čistoću, duša ga muči, zato želi da mu svit buči!”

Dakle, Gerard vidi opasnost u tome što se previše družimo sa svijetom, a ne bavimo se Bogom i nebeskim stvarima, iako znamo da je svijet propadljiv, a nebeska dobra vječna. Iz ovoga možemo zaključiti da je život kršćanina pravo umijeće, jer mora balansirati između tri stvari – molitve, odmora i rada. Ako se previše upusti u jedno od ovo troje, onda skreće s pravog puta. No, vježbanje u Božjoj prisutnosti nema ograničenja. To može uvijek činiti. I kada radi i kada se odmara i kada moli. Jer, to ne zahtijeva razmatranje ni mudrovanje, ni puste riječi, nego jednostavno usmjeravanje pažnje na Onoga koji je već tu, koji je prisutan. U početku će nam možda ići malo teže, no ako se svaki dan vježbamo, uspjet ćemo i počet ćemo osjećati sigurnost. Kao da nam netko stalno “čuva leđa”. “Vaša prisutnost – naša sigurnost”, kaže o. Gerard.

“Vaša je prisutnost soba, u kojoj nema nezgoda, ljubit ću njezine zidove, po Vašoj želji vršeć poslove! Svako je dobro slovo, na ove zidove napisano. “

Možemo u početku, ako nam je tako lakše, gledati neku Isusovu sliku ili križ. Osobito će nam pomoći promatranje Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Važno je i stalno zazivati Isusa ili svece nekom strelovitom molitvom ili nekom riječju koja nam se sviđa i približava nas Njemu. Ali naravno, to treba izgovarati živom vjerom, da nas ne bi Isus ukorio kao učenike na lađi. Oni su ga zazivali, ali ne s vjerom, nego iz straha, a znamo da gdje je vjera, ondje nestaje strah. Poslušajmo o. Gerarda: “Isus je ukorio učenike jer su bili malovirni u prirodnoj oluji na moru, kad je On spavao; al što smo mi, kad u duhovnoj oluji: u napastima i teretima duše smo malovirni. Ako spava Isus kao čovik, ne vidimo Ga da nas čuva, da nas brani. On je kao Bog vazda budan, prisutan i čuva nas, ako Ga zazivamo.”

Božja prisutnost je ključ svetosti. Zato, otvarajmo se stalno Njemu koji je uvijek prisutan, da nas preobražava, da nas čini boljim ljudima. Ne treba se bojati prepustiti mu se, jer on uvijek gleda da učini ono najbolje za nas. Ako smo svjesni Njegove prisutnosti, onda ćemo paziti da ga ne uvrijedimo grijesima. Osobito je u tome važna šutnja – više nutarnja nego izvanjska. Potrebno je ušutjeti da bi Bog mogao progovoriti. Adrienne von Speyr je ovako to izrazila: “Čovjek ima golemu sposobnost da svojim vječito beskrajnim govorenjem onemogući Bogu govoriti. Bog mora šutjeti.”

O. Gerard stalno u svojim spisima ponavlja riječ “paziti”. Da bismo mogli paziti, moramo postati pozorni, ušutjeti i osluškivati, jer “Otac izgovara Riječ u vječnoj šutnji, pa je samo u šutnji možeš i čuti”, kako kaže sv. Ivan od Križa. O. Gerard, kad to kaže, ujedno misli na Djetešce Isusa koje stalno želi držati u naručju i paziti da ga ne probudi i rasplače bukom svojih grijeha. Sjetimo se i mi toga tijekom dana i budimo radosni pokornici Božji, a ne oholice i hvalisavci, da ne rastužimo Djetešce Isusa. Tražimo Božju prisutnost tijekom dana. Mislimo na Boga i često u duhu bacimo svoj pogled na Njega. Ugledajmo se u tome na o. Gerarda i na svece koje nam on sam daje kao primjer kad kaže: “Ako hoćemo bit sveti, nikad ne zaboravimo da smo u prisutnosti Božjoj – uči sv. Doroteus. Po ovoj vižbi je za 5 godina od grišnog mladića Dositea, velik svetac postao. Kad god dihnemo, triba da na Boga mislimo – sv. Grgur Nazijanski.”

Ljubav i ja….

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 13, 31-33a.34-35

Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« Read the rest of this entry

Privučenost Riječju

Iz Evanđelja po Luki; Lk 5, 1-11

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Read the rest of this entry

Obitelj – mjesto utjelovljenja ljubavi

Iz svetog Evanđelja po Luki (Lk 2, 41-52)

Roditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uzidoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Read the rest of this entry

Božja prisutnost (1)

Ono što je veoma bitno u životu svakog kršćanina i na molitvenom putu jest biti svjestan Božje prisutnosti koja nas okružuje. Moglo bi se reći da je kršćanin uronjen u Boga kao spužva u more. On nas s leđa i s lica obuhvaća i na nas je ruku svoju stavio, kako kaže psalmist. Bog, kao dobar i brižan Otac, je uvijek tu. Ako smo ga napustili, On nas strpljivo čeka. Ali uvijek je tu. Uvijek Mu se možemo obratiti, a osobito je ovo važno u molitvi. Kada započinjemo s molitvom, saberimo se nekoliko minuta i posvijestimo si Njegovu prisutnost, Njegov blagi pogled koji počiva na nama. Vježbajmo se u tome često, jer će se to onda početi prelijevati i na naš rad i na druge ljude koje budemo susretali. Neka nam u tome bude pomoćnik o. Gerard koji je stalno živio u toj Prisutnosti. Pogledajmo malo njegove misli koje je stavio na papir, da vidimo kako je on shvaćao Božju prisutnost i kako se vježbao da stalno bude uronjen u nju.

“Vazda moram dobro mislit: na Vas (I. + M. + J.), na falingu, molitvu, radnju i patnju. Na ovo ću mislit, pa ću zaposlen bit. Ta Vi na me mislite, kad pofalim sa mnom se žalostite, molite, radite, patite. Ta i po tom pofalim kad već na Vas ne mislim, na Vašu lipotu, dobrotu, ili barem, da ste prisutni!”

Jedan od načina na koje se o. Gerard stavljao u Božju prisutnost jest kajanje za vlastite grijehe. To čini čovjeka poniznijim, a znamo da poniznost privlači Boga. Sv. Terezija je uspoređuje s damom u šahu koja će sigurno zarobiti kralja. Trebamo se, znači, vježbati biti pokornici kao onaj carinik koji se udarao u prsa pognute glave, priznavajući svoje grijehe. Time izričemo da smo potrebni Boga, njegove pomoći, da ne možemo sami. Dakle, kajanje i Božja prisutnost su čvrsto povezani. S jedne strane, kajanje privlači Boga da nam pohrli u susret kao otac izgubljenom sinu, a s druge, Božja prisutnost nam ne dopušta da padnemo u krivo samooptuživanje koje nas može odvesti u očaj.

U ovim riječima o. Gerarda vidimo također što on sebi određuje kao trajnu zadaću: misliti na Isusa, Mariju i sv. Josipa, na pogreške koje napravi tijekom dana, na to da mora moliti, na posao, svakodnevne dužnosti koje treba obaviti i na patnju tj. na križ koji uvijek želi imati pred očima. Ako na ovo stalno misli, on smatra da će biti zaposlen, tj. neće ga više moći đavao zaposliti. Ovo je njegov, mogli bismo reći, dnevni raspored za svaki dan. Sve te stvari se međusobno povezuju i ne idu jedna bez druge. On zna da Bog na njega misli, da je on Emanuel – Bog s nama – a tako i Marija i sveci kojima se utječemo, jer gdje je Bog ondje je i Nebo, a u Nebu su sveci. On čak smatra pogreškom kad ne misli na to da je Bog živo prisutan u njegovom životu ili kad ne misli na Njegovu dobrotu i ljepotu.

“Kad na Vas mislim: u Nebu živim!”

Učimo se u ovome od o. Gerarda i steći ćemo radost u ovom životu, jer ništa nije važnije od ovoga. Jedino će se Božja prisutnost nastaviti proživljavati u Kraljevstvu nebeskom prema kojemu putujemo. Sve će ostalo uminuti. Zašto onda već sada ne bismo unosili nebeskog svjetla u ovaj svijet, vježbajući se živjeti u Božjoj prisutnosti. To će se kad-tad početi odražavati na naš život, koji će postati radosniji i zadobit ćemo mir u srcu. U nevolji ćemo biti strpljivi i postojani, jer tada ćemo sve početi prikazivati Bogu. Znat ćemo da nas on gleda i da je uz nas u svakom trenutku. O. Gerard uspoređuje tu radost s radošću Ivana Krstitelja u utrobi njegove majke.

U početku je vrlo važno da tražimo samotno mjesto gdje ćemo si posvješćivati Božju prisutnost i misliti na Njega. Evo i nekih primjera svetaca koje nam donosi o. Gerard u svojim spisima: “Sv. Jeronimu je samoća nebo postala. U samoći je bila prisutnost Boga sv. Bernardu veća radost, nego svi stvorovi. Kad je sv. Filip Neri želio u pustinju ići, Bog mu je izjavio, da ne ostavi Rim, nego da u njemu kao u pustinji živi.” /nastavlja se/

To je najveće očitovanje ljubavi Gospodnje

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 20, 19-31

Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« Read the rest of this entry

Život se ne živi gledajući unatrag već unaprijed

Iz Evanđelja po Luki; Lk 12, 32-48 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti. Read the rest of this entry