Monthly Archives: Rujan 2015

Trojica arkanđela trajni su nam pokazatelj kakva je ljepota biti u blizini Božjoj

Iz evanđelja po Ivanu; Iv 1, 47-51

U ono vrijeme: Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« Kaže mu Natanael: »Odakle me poznaješ?« Odgovori mu Isus: »Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.« Nato će mu Natanael: »Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!« Odgovori mu Isus: »Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!« I nadoda: »Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.«

Promišljanje

U susretu s anđelima, trojica su posebno istaknuti. To su sv. Mihael, Gabrijel i Rafael. Svaki sa svojom posebnom zadaćom. Svaki kao individualno stvorenje. Povezuje ih ono što prožima čitav kozmos – ljubav. Ljubav prema Gospodinu. Upravo je ta Ljubav i donijela u naše živote ovu trojicu najizvrsnijih stvorenja.

Pri stvaranju kozmosa, Gospodin je stvorio kako vidljiv tako i nevidljiv svijet. Danas ćemo malo promisliti o ovom nevidljivom. Njega nastanjuju anđeli. Anđeli koji s nama ljudima dijele ono što je Natanael iskusio u ovom odlomku. Poziv Gospodnji – poziv na život u ljubavi i služenju. Ne služenja kao robovi, nego služenja u ljubavi. Ako se nekoga ljubi tada se njemu ne služi, nego služenje postaje instrument ljubavi. Služenje postaje način iskazivanja ljubavi i zahvalnosti.

Trojica arkanđela trajni su nam pokazatelj kakva je ljepota biti u blizini Božjoj. Njihovo mjesto je da gledaju slavu Gospodnju, da borave u njegovoj blizini. Da budu, praktički, pored njega, kao njegovi najvjerniji službenici. Iz te blizine koja znači povjerenje i veliku milost proizlaze i njihove uloge u kojima oni vrše volju Gospodnju. To nam je osvjedočeno u Svetom Pismu.

Mihaelu je dana uloga da predvodi vojsku anđela u boju protiv sotone, da bdije i čuva Izraelski narod i Crkvu te da prinosti naše molitve pred lice Gospodinje.

Gabrijel je primio milost da navijesti radosnu vijest Blaženoj Djevici Mariji, da je započelo mesijansko razdoblje čiji je vrhunac u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista koji je je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. (Ef 2, 14).

Rafael nam je trajan primjer koji svjedoči kolika je moć vjere i ustrajanja u vjernosti Gospodinu kada vodi mladog Tobita kroz život te mu pomaže da ga u potpunosti ostvari.

To je ono za čime trebamo težiti. Da boravimo pred licem Gospodnjim. U tome, mi nasljedujemo ovu trojicu arkanđela, koji su nam uvijek vjerni suputnici dok kročimo ovom zemljom. Gospodinu je to toliko važno, da dođemo pred njegovo lice da je svakome od nas povjerio vlastitog anđela čuvara kako bismo bili zaštićeni i ljubljeni čak i onda kad to ne znamo.

Stoga, zapitaj se, kamo tvoj život smjera. Kome ti služiš? Želiš li gledati lice Gospodnje?

Vjerujem da želiš. Zato moli se ovoj trojici arkanđela da ti pomognu prispjeti u taj blažen dvor Gospodnji. Nasljeduj njihov primjer služenja. Nadasve, ne zaboravi nikada, da u svim trenucima nisi sam. Anđeo je tu u tvojoj blizini. Budi zahvalan Gospodinu na njemu.

Br. Mario Ivan Kralj, OCD

Upri oči u Križ

Iz Evanđelja po Marku; Mk 9, 38-43.45.47-48 

U ono vrijeme: Ivan reče Isusu:

»Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.«

»Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«

»Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.«

»Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.«

39S1VFI20N

Promišljanje

Odlomak bih podijelio na tri dijela. Prvi dio čini Ivanova primjedba, drugi Isusova napomena o nagradi, te treći koji se tiče samih učenika. Zadržao bih se na ovom trećem dijelu.

Na prvi pogled, ove riječi izgledaju strašno. Odsijeci ruku, odsijeci nogu, iskopaj oko. Zar to ne izgleda malo previše „barbarski“? Suprotno zakonu ljubavi koji Isus donosi? Da, to je barbarski. Unatoč tome, Isus ih izgovara. I to ne jedanput, nego čak tri puta. Prvo govori o ruci potom o nozi te konačno o oku. Da bismo to razumjeli nužno je da promislimo o onome što On kaže malo ranije.

»Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.«  Ovdje se nekako ističu dvije riječi – sablazan i vjeruju. Sablazan nije ono što često pomišljamo da znači, da bi to bilo određen čin koji je suprotan propisu ili nešto što izaziva sablazan – skandal – sablazno – jezivo. U biblijskom jeziku to nije tako. Sablazan označuje zamku, kamen spoticanja, prepreku. Nešto što mi onemogućava da dođem do cilja. Vjeruju se ovdje odnosi na malene, ali ne malene po dobi – djecu, već na one koji gledaju na Gospodina kao na Oca, kao na onoga tko ih ljubi i kojemu prepuštaju svoj život u cijelosti. To znači u svim segmentima, počevši od hrane, odjeće, kuće, zaštite. Oni koji su toliko izmučeni nevoljama da sve svoje daju Gospodinu u djetinjoj ljubavi.

To nas dovodi do središta našeg promišljanja. Dakle, sablazan jest prepreka koja nam onemogućava da dođemo do cilja. Cilj nam je jasan. Vječni život, odnosno kako Isus kaže Kraljevstvo Nebesko. Zamka u koju možemo pasti jest pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.

Ne zahtjeva Isus od nas da mi sebi iskopamo oči jer, recimo gledamo bludne stvari, ili da si iščupamo ruku zato jer njome krademo i ubijamo, ili da si odsiječemo nogu jer njome gazimo po drugim ljudima. To nikako ne sadrži njegova poruka. On sam daje nam ključ što želi reći. Kaže, ako te sablažnjava, dakle, ako te sprječava da odstraniš. Tako jednostavno. Dakle, mogli bismo zamijeniti riječ odsijeci/išćupaj sa riječju obrati se. Ali, kažeš, to je teže. U pravu si. Teže je obratiti se nego odsijecati i čupati. Odsiječemo i iščupamo jedanput u jednom činu, dok obraćenje zahtjeva rad, napor, trud, muku. Često bolove i ono što ne volimo. To je borba protiv zamki, to je ustrajanje da prijeđem preko kamena spoticanja. To je ono na što smo pozvani. Da svaki dan se obraćamo, i kročimo prema Gospodinu. Iz dana u dan. Bez spoticanja. Da, doći će dani kad ćemo sagriješiti, i da doći će dani kad ćemo misliti da ne zaslužujemo ljubav Božju. Što onda, pitaš? Upri oči u Križ. Gledaj ga i zapitaj se dali si dostojan. Nisi. Nitko nije. Upravo tu leži veličina ljubavi Božje. On te ljubi jer zna koliko vrijediš, jer zna da si Njegov, jer te stvorio i upisao u dlan svoje ruke. Zato uzmi svoj križ i kroči stazom života kroz stalno obraćenje. Jer, On te ljubi!!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

A Božja logika je milosrđe

Iz Evanđelja po Mateju; Mt 9, 9 -13

U ono vrijeme: Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.

Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«

A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«

49H

Promišljanje

U ovom odlomku, posebno mi je drago ono što nam Isus pokazuje. Otkriva nam jednu Gospodnju osobinu. Koja li je to osobina?

To je milosrđe. Pitaš me sad, pa dobro, kako je sad to osobina. Pogledaj bliže ovaj odlomak. Što u njemu Isus čini?

Poziva Mateja. Pristupa jednom cariniku, čovjeku koji često uzima više od svojih sunarodnjaka neko što mu je zakonska norma. Samim time, ljudima često uzima kruh iz usta, dovodi ih u neugodne situacije. Njihovu egzisteniciju dovodi u pitanje. Tim postupcima, on sam sebe stavlja izvan društva. Biva proglašen grešnikom. Upravo njemu Isus pristupa.

Zašto? Jer mu je potreban lijek.

A koji lijek? Milosrđe.

Ta sam Isus kaže što je Bogu milo. Milosrđe a ne žrtve. On to ne samo da izjavljuje već i čini. Dolazi kod Mateja u kuću i blaguje s njim. Blagovanje je u svim kulturama oznaka određene intime, zajedništva i prihvaćanja. Isus ga prihvaća. Ne prihvaća njegove postupke i grijehe koje čini, njegovu pohlepu i oholost. Prihvaća ono što on sam jest. Čovjek koji je potreban pomoći. I Isus mu pomaže. Svojim pozivom on ga mijenja. Priznao ga je kao osobu i kao nekoga tko je stvoren za nešto više.

Za što to, pitaš opet? Za svetost. Za dioništvo za Gospodnjim stolom u Kraljevstvu Nebeskom. Kako se to postiže? Tako da postanemo poput Gospodina. Da budemo milosrdni prema onima koji su bijedni i jadni, odbačeni. Da, upravo tako. Da ne računamo ljudskom logikom već Božjom. A Božja logika je milosrđe. Ispitaj se. Kako ti računaš i gdje je milosrđe u tvom životu. Pitaj Isusa za pomoć, ne boj se. On te poziva na svetost. Sve što trebaš učiniti je prihvatiti poziv i krenuti za njim. Sretno!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Biti svjestan tko sam i kakav sam i kao takav staviti se u ruke Gospodnje

Iz evanđelja po Marku; Mk 9, 30-37

U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.

I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«

Promišljanje

O čemu ste putem raspravljali? O tome koji je među nama najveći. Najveći. Tko je najveći? U čemu? Kako i zašto? Tko to određuje? Određujemo li možda mi? Jer, meni se čini da smo mi, ljudi skloni tome. Skloni smo stvoriti određene granice i smještati ljude u njih. I to ne samo one koji nama ne odgovaraju, već i same naše bližnje. Lako je s onima koje ne poznajemo, za njih je odavno spremna etiketa „nepoznati i nezanimljivo“, danas bi se moglo reći i kao tuđinac, stranac, netko tko nema nikakve veze sa mnom.

Tako stvaramo i za svoje bližnje. Jedan je dobar, drugi loš, treći onako tek za određeno društvo. Nikako da pronađemo osobu s kojom bi mogli popričati, prihvatiti i upoznati, i s druge strane, biti prihvaćani.

Jer, upravo to jest ljubav, prihvaćanje.

Tko želi biti prvi, neka bude poslužitelj. To je nekako u oprečnosti. Najveći – poslužitelj. Uistinu, to i jest u opreci. No, zašto? Zašto upravo to?

Jer to je put Kraljevstva nebeskog. Promjena logike naših umova i srdaca. Ne samo nešto što ostaje kao mrtvo slovo na papiru. Sjeti se, da samo Pismo kaže slovo ubija, a Duh oživljuje (2 Kor 3, 6).

Poslužitelj jest onaj koji zna svoje mjesto, ne teži da bude nešto drugo. Poznaje svoje mjesto, prihvaća ga i izvršava svoju dužnost. To ne znači da Gospodin od nas traži da naslijepo radimo i činimo kako nam drugi naređuju pa makar bio to i On sam. On smjera na nešto drugo. Na unutarnje pokrete srca. Na ljubav koja je temelj svakog djelovanja. Jer ljubim svojeg bližnjeg ja ga poslužujem. Toliko mi je stalo do njega/nje da dajem sve što imam i što jesam kako bih ga/nju usrećio. Kako bih ga poslužio. To je izvršavanje Gospodnje zapovijedi da ljubimo svoga bližnjega kao samoga sebe. Upravo u činu posluživanja do dolazi do izražaja. Tu ono što vjerujem postaje stvarnost. Ne gospodovanje i pretvaranje da sam bolji od drugih. Nikako! Jer to me vodi kao prema nekom „nadilaženju“ bližnjeg, kao da postajem poseban. A to vodi u oholost i zavist. Ja sam bolji od tebe. A znamo gdje zavist završava. Završava u smrti ljubavi.  A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju (Mudr 2,24). Zar smo na to pozvani?

Vidimo čemu nas Isus poučava. Poučava nas kako biti njegov učenik. Njegov učenik slijedi Njega. Slijedi život u pokornosti Isusu – kako nas uči Karmelsko pravilo.

Što bi to značilo? Kakva je to pokornost?

To je upravo stav poslužitelja. Biti svjestan tko sam i kakav sam i kao takav staviti se u ruke Gospodnje. S jednim jednim ciljem, da ga što savršenije ljubim. A tu ljubav ostvarujem kroz posluživanje bližnjih. Kroz djela koja pokazuju kakav sam poslužitelj ljubavi Gospodnja. Jer, upravo o tome ćemo biti pitani kad dođemo pred lice Gospodnje. Koliko si me ljubio?

Ili, bolje rečeno, kako si me posluživao? U kome, pitaš? U braći ljudima. U onima s kojima djelim svoj život.

Stoga, promisli kako ti služiš Njemu. Ohrabri se i slijedi primjer djeteta. Poslužuj bližnje ne jer želiš njima gospodovati, već ugoditi im zbog ljubavi koju nosiš u grudima.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Ljubav koja nas toliko ljubi da daje samu sebe

Iz Evanđelja po Marku; Mk 8, 27-35

U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.

I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«

NEDMP2GAUM

Promišljanje

U odlomku, čini mi se kao da nam Isus donosi prikaz kako Gospodin postupa sa svakim od nas. Kako nas odgaja. Isus upućuje pitanje učenicima o tome što oni misle tko je on. Petar odgovara u ime svih da je on Krist. Priznaje ga za Mesiju, za onoga tko ima doći, tko je Spasitelj.

Vidjevši da ga ispravno razumiju, Isus im počinje govoriti direktno o onome što je Gospodnji plan. Govori o muci, smrti i uskrsnuću. Govori o odbacivanju od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca. Sam Evanđelist nam govori da im je otvoreno pričao. Dakle, nema više potrebe za tumačenjem. Kako to učenici primaju?

Jako teško. Opet se Petar javlja, te govori Isusu da se njemu to ne smije dogoditi. Isus ga tjera od sebe jer ne slijedi Božje riječi već ljudske.

Zašto ga naziva sotonom? Pročitah u jednom komentaru da je to zato jer Petar, poput sotone, želi Isusa odvratiti od puta kojim ga vodi Otac. Ne želi slijediti Očevu volju. Sjetimo se kušnje u pustinji i što se tamo dogodilo, kako je sotona htio odvratiti Isusa od služenja Gospodinu. Tako ovdje Petar to čini. Ne želi slušati besjedu o muci i križu, o patnji, o odbacivanju. A upravo to je ono što Otac želi.  Želi da preko teškoća ne dođe do izražaja ljudska snaga i sposobnost već Božja ljubav. Ljubav koja nas toliko ljubi da daje samu sebe. Predaje se ljudima da ga razapnu.

Isus nije odbacio Petra. Nije mu rekao odlazi i ne vraćaj se više. Nipošto.

On čini upravo suprotno, zna kako je teška besjeda o križu njegovim učenicima. Stoga im objašnjava kakav je to poziv koji im je uputio na početku, kad ih je pozvao da idu za njim.

I ovdje im otvoreno govori. Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Što li se krije iza tih riječi?

Upravo ono što im je gore navijestio. Da Sin čovječji treba trpjeti, biti odbačen, umrijeti i uskrsnuti. Upravo to leži u samoj srži onoga zašto je Isus utjelovljen, te zbog toga je to utkano i u poziv učenika. Križ nije nešto što možemo zaobići već je on temeljni dio našeg poziva. Poziva na svetost. Svi smo pozvani na svetost, i svakome je povjerena sposobnost da ju ostvari. Samo mora slijediti Isusa i uzeti svoj križ.

Taj križ, nekako mi se čini, jest upravo čovjek sam. Sa svojim slabostima i krepostima, sa napetošću između smrtnosti i besmrtnosti. Sa onim što jest i onim prema čemu preže. Čovjek sa svojom naravi i željom za besmrtnošću koja je usađena u njegovo srce.

Upravo ta spoznaja, da smo nedovršeni, te da tek po dioništvu u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću postajemo cjeloviti, ispunjavamo smisao našeg postojanja, jest ono što Isus predaje svojim učenicima.

To je gubljenje našeg života da bi dobili život. Gubljenje naših ideja i naše volje za nešto više. Za ljubav prema Gospodinu i bližnjemu. Žrtvujući sebe i naizgled gubeći svoj život mi ga u biti zadobivamo. Kao što je Isus, naočigled, umro tek da okusi miris uskrsnog jutra, tako i mi, kako nam se život „troši“ u službi drugih i u nasljedovanju Isusa, zadobivamo uskrsnuće. Zadobivamo život vječni.

I upravo to treba biti motivacija našem cjelokupnom djelovanju.

Br. Mario Ivan Kralj, OCD

Želim gledati lice Tvoje!

Iz evanđelja po Marku; Mk 7, 31-37

 U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.

Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.

OT37RD9KJN

Promišljanje

Često mi se čini, da u molitvi ostanem bez riječi. Ili, poput mucavca iz ovog odlomka – mucam. Mucam o sebi, mucam o ljudima koje volim, mucam o Gospodinu, o svemu mucam. I kao da me to odvlači od prvotne želje da molim. Jer, molitva jest prijateljski razgovor s onim za koga znam da me ljubi, kako to lijepo objašnjava sv. Terezija Avilska.

Tako biva, ne jedanput, ne dvaput, nego, usudio bih se reći – uvijek. Uvijek kao se zaustavljam u molitvi, i budem blizu odustajanja od nje.Ta vidim i sam, ne mogu ništa, ni reći ni misliti koliko bih želio. Što li se tada događa? Tada ja nestajem, kao da sve biva udaljeno od mene. I tada On biva otkriven, kad sam ja sebi skriven.

Da! Vidim Isusa, osjetim ga! Gdje? U sakramentima, u bližnjemu, u oblaku koji plovi tamnim nebom, u mjesecu koji obasjava tamu… I što On čini? Dolazi k meni i kaže mi „Effata!“ Da se otvorim!

Otvoriti! Zar samo to tražiš Gospodine? Da se otvorim? Da budem spreman uzeti ono što mi nudiš? A što nudiš? Znadem. Oduvijek sam znao. Nudiš mi križ. Zašto osjećam toliku odbojnost prema križu? Prema onome što tvoja volja jest?

Jer sam još uvijek slijep. Da! Nisam otvoren. Zato mi biva teško, zato mucam, zato sam tužan. Jer, tko ne traži Kristov križ, ne traži Kristovu slavu kako nam lijepo objašnjava Ivan od Križa.

Znači, o tome se radi! Radi se od Tvojoj slavi! Pa da! Zato bijah slijep, jer ne gledah ono što mi ti daješ, a to je tvoja radost, ljubav. Jasno, ne bez križa.

Vidim sada jasno. Vidim put kojim mi je ići. To je put križa. Put prema slavi. Slavi Gospodnjoj.

Slava Gospodnja jest ono što želim. Želim reći s psalmistom da je samo u Tebi mir!! Ta ti si Otac mira! Jer, mir jest Gospodin.

Hvala ti što mi daješ teškoće, hvala ti što želiš da dođem u Tvoju slavu!

Da mi je uvijek lijepo, tada bih zavolio ovaj svijet, a ne tebe. Zavolio bih stvorenje, a ne Stvoritelja. A ja tebe želim ljubiti! Hvala ti što mi to otvaraš mogućnost te ljubavi!

Tek kad sam ljubljen mogu uzvratiti ljubav. A ti me ljubiš! Da, križ je znak toga!!

Zato prihvaćam sve ono što je i teško i žalosno i lijepo i radosno, jer ja želim Tvoju slavu. Želim gledati lice Tvoje!

Stoga mi srce govori: “Traži lice njegovo!” Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene. Ps 27, 8 – 9.

Traži i ti njegovo lice u životu svom!!

br. Mario Ivan Kralj, OCD