Monthly Archives: Lipanj 2015

Plamen koji užiže vjera

Iz evanđelja po Marku; Mk 5, 21-43

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.

No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

F28152C1FD

Promišljanje

U susretu s Isusom, čuvši za njega, može se roditi oduševljenje koji se razvija u vjeru ili prezir koji završava u odbojnosti. Kako god okrenemo, u nama se nešto događa. I to nas stavlja u odnos s Njim.

Na poseban način to čini vjera. Stavljanje cijele svoje osobe u ruke Isusu. Okrenuti svoje biće prema onom tko nas je stvorio, onom tko nam otkriva same sebe.

Pogledajmo što nam donosi ovaj odlomak evanđelja.

S jedne strane imamo ženu koja čitav život boluje od krvarenja, a s druge zabrinutog oca čija je kćer na samrti. Ženi iz dana u dan život se sve više gasi. Ocu obuzima neopisiva žalost gledajući kako mu kćer umire.

Što povezuje dvije životne priče koje ovdje susrećemo?

Možda znatiželja koju privlači masa okupljena na nekom mjestu ili nešto što su čuli?

Povezuje ih susret s smrću. I žena i otac gledaju smrti u oči. Suočavaju se s teškom, kritičnom situacijom. Nemaju izlaza. Izlaz ne postoji. Postoji samo tužno prihvaćanje situacije. Smrt dolazi i što god čovjek učinio, kao ova žena koja je toliko truda uložila u liječenje a biva joj još gore, ne može je izbjeći.

Tada, u tim trenucima, kada se svjetlo života počinje gasiti, pojavljuje se jedno novo svijetlo. Kada bivamo maknuti iz naše sredine, od ljudi koji nas okružuju, stvari koje nas sapinju, od poslova i obaveza koje od nas stvaraju robove otkrivamo što znači uistinu živjeti.

Mi živimo okrenuti prema licu smrti. I to ne možemo izbjeći.

Ako u tim trenucima dopustimo se pogoditi Isusom, dati da nas on dodirne, da ga dodirnemo ili čujemo. Tada nastupa susret. Susret s Isusom. Iz tog susreta se javlja novi plamen. Plamen koji užiže vjera.

Bačen u dubinu tame kad je čovjek sam sa sobom, on traži i vraća se vjeri. Vjeri u Gospodina. To nas vraća na početak našeg razmišljanja da susret s Isusom rađa vjeru.

Plamen vjera nas gura naprijed. Vjera koja čini da ono što je čovjeku nemoguće postane Gospodinu moguće. Žena je dotakla haljinu i ozdravila je. Otac je vjerovao da će mu kćer ozdraviti i ona je ozdravila.

No, povezuje ih još jedna stvar, ženu i oca.

To je akcija. Oni nisu samo vjerovali i nadali se da će sve biti dobro kao na filmskom platnu. To ne postoji u životu.

Što onda postoji?

Postoji djelovanje u smjeru vjere. Prihvaćanje Isusa te usklađivanje čitave naše egzistencije s tom odlukom. Djela i riječi. To je ključ ovog odlomka. Kada plamen vjere biva zapaljen, potrebno je održati ga na životu. A to se događa kroz naš svakodnevni život. Kroz predanje svoje volje, snova, radosti, žalosti, tuge, boli, sreće Isus. To su naši dodiri kojim dodirujemo Njegove haljine.

To je dio odgovora na naše životne probleme. Oni neće nestati zato jer vjerujemo, neće biti lakši, neće nam sve biti predivno. Nikako.

Bit će nam teško, često ćemo pomišljati da odustanemo, ostat ćemo sami, često i s sumnjama. Ali nikad nećemo pasti u tamu. Nećemo očajavati.

Jer znamo da je Isus tu da nam pomogne. Te ako sve stvari i probleme koje imamo stavimo njemu u ruke, dotaknemo se Njegovih haljina i suočimo se s životom kroz Isusa da će sve ići. Postojano i ustrajno naprijed.  To znači računati na pomoć. To znači vjerovati. Predati ono što nam je najdraže Gospodinu. Usaditi njega u srce, a sve drugo iščupati. Tada nećemo imati ništa, a posjedovat ćemo sve.

Br. Mario Ivan Kralj, OCD

I tada se rađa plamen ljubavi

Iz evanđelja po Marku; Mk 4, 35-41

Uvečer istoga dana kaže im: “Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?”

winterset-1400x933

Promišljanje

Što mi to poručuje ovaj odlomak? Da će biti oluja u mom životu? Da Isus sve rješava? Da sam bojažljiv i takav ću i ostati?

Rekao bih da nam tekst želi poručiti nešto puno bliže našem životu. Iskustvo koje je jako izraženo u našoj svakodnevici.

Koje to iskustvo?

Iskustvo vjere. Vjere koja nam dolazi na cijenu kad se nalazimo u nevolji. Kada, poput učenika, život nam biva ugrožen. I to u punom smislu ovih riječi. Kada nam voda dolazi do grla. Tada započinje naša potraga za Gospodinom.

Želimo ga probuditi, pronaći. Tražimo utjehu, podršku. Ljubav.

Zanimljivo je kako učenici reagiraju na čin smirivanja mora i vjetra. Oni se prestrašiše. Čega li su se prestrašili sad, kad su more i vjetar utihnuli?

Istina, pitali su se tko je ovaj koji sve to čini. No, nekako mi se čini da su se prestrašili te tišine. Onoga što ona otkriva. Otkriva, da su oni predmet Gospodinove ljubavi i istovremeno subjekti te ljubavi kada ljube jedni druge.

Otkrili su da ono za čime tragaju kad im je život ugrožen, zapravo biva uvijek s njima. I kad je dobro i kad je loše.

Samo što do izražaja dolazi kad nam je loše.

A on nas svejedno ne napušta. Dao nam je vjeru. Pokazao nam je taj plamen vjere koji gori usred naših grudiju. Plamen koji nam je zapaljen kad smo kršteni. Da budem Kristovi i da činimo ono što je on činio.

A što je On činio? Ljubav koju je nosio u srcu darovao je drugima. „Zapaljivao“ je njihova srca. I to na način da smiruje oluje i vjetrove. I tada se rađa plamen ljubavi.
Ovdje leži još jedna poruka. A to jest, da bi plamen gorio, nužno je da se prije dogode i oluje i vjetrovi. Da bi bio onaj pravi izvorni. Vjera je nužna da mu daje snage. I tako naš život biva sličan životu Isusovu.

Plamen je ono za čime trebamo žudjeti. Da izgorimo za Isusa.

Zapitaj se kako i na koje načine ti „goriš“. I najvažnije, za koga…..

Mario Ivan Kralj, OCD

Gdje te ne nalazim?

Iz Evanđelja po Marku; Mk 4, 26-34

U ono vrijeme:

Isus govoraše mnoštvu:

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

photo-1421091242698-34f6ad7fc088

Promišljanje

Kako možeš govoriti mi na ovaj način? Što želiš reći mi? Ta gdje skriva se Kraljevstvo to o kojem pričaš?

U sjemenu? Zar je sjeme sve? Sjeme? I kraljevstvo?

Kraljevstvo u sjemenu?

Ne znam. Čudnovato je sve to. Nekako. Neobično. Daleko. Nedohvaljtivo.

Ne razumijem te. Tražim te i ne nalazim. Gledam zemlju, gledam sjeme.

Nema ga. Žetva? Da, dolazi.

Svake godine. Nekad više nekad manje.

Gdje te ne nalazim? Ne nalazim te u sebi. I to je ono gdje griješim.

Ne tražim te u sebi. Ne želim to.

Zašto?

Jer bi to bilo previše?

Previše? Što je previše?

Previše je da nešto tako divno kao što si TI prebiva u nečem tako jadnom kao što sam ja….

Zašto? Jer te vrijeđam. Jer te ne želim.

Ja te volim ali i ne volim.

Pitaš me zašto?

Jer ne mogu bez tebe. Jednostavno ne mogu. Ti si moje sjeme. Ti si kraljevstvo.

Ti si ono što me mijenja. I zato je sjeme slika. Jer ono raste i donosi plod neovisno o čovjeku.

Tako i ti u meni, bez mene, oblikuješ me. Prihvatim li to tada postajem poput tebe. Ne prihvatim li to, tada propadam, nestajem.

Želim biti tvoj. Želim biti TI. Želim u kraljevstvo.

Pomozi mi. Ne daj da odustanem od sebe. Da odustanem od kraljevstva.

Daj mi križ i daj mi snage da ga nosim s tobom i za tebe. Jer tada, tek tada, ja sam TI.

Jer to je ono što TI si prošao. To i ja moram proći. S tobom. Da, i zato te volim.

br.Mario Ivan Kralj, OCD

pogledam u tvoje oči

Iz evanđelja po Marku; Mk 3, 20-35

 U ono vrijeme:

Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«

I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.«

A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!

Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.«

I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?«

I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.«

eye

Promišljanje

Vršiti volju Božju.

Isuse, to je toliko teško. Teško jer ne znam što želiš od mene.

Kako da ostvarim nešto za što ni ne znam što jest.

Reci mi, kako i što, i učinit ću to.

No, ti šutiš. Kao da ne želiš da dođem do odgovora.

I tada, tada je bivam ljut na tebe. A zašto? Zato jer nisam strpljiv.

Nisam strpljiv sa samim sobom i s tobom.

Ne želim biti ono što ti želiš. Ne želim biti tvoj u potpunosti.

Jer znam što je volja Božja.

Svaki otkucaj srca mi govori što je volja Božja.

Volja Božja jest dar života koji mi je povjeren. Ono što si mi je Gospodin dao.

A kako i gdje to ispuniti, to biva lako.

Da, zato i jest važno ne biti podijeljena srca. Ne raditi protiv sebe.

Tek kad uzmem sebe za ozbiljno, pogledam u tvoje oči i vidim u njima ljubav,

to otkriva ono što je volja Božja. Biti Tvoj u potpunosti.

Jer ti si taj jači koji je svezao onoga koji je jak.

Sveži sve ono negativno u meni. One stvari koje me odvlače od mene.

Uzmi me onakvog kakav jesam, daj da se takvim prihvatim i kroz to prihvaćanje da dođem do tebe.

I da ti služim u sve vijeke vjekova.

Br. Mario Ivan, OCD