Šutnja i Božja prisutnost

“Karmeliti stroga dužnost: barem dva sata na dan se razmatrati! Osim ovoga cio dan prisutnost Božju s duhovnom i tilesnom zabavom, ne pak ništetnim čitanjem il razgovaranjem. Umivanjem, sobu metenjem u vrime propisane meditacije griši, ako može ovo u drugo vrime svršiti.”

contemplate_5

Potaknut promatranjem braće u samostanu, kojima razmatranje baš i nije bila jaka točka, ispitivao je sluga Božji sebe. U duhu sv. majke Terezije koja govori da, kada vidi da jedna sestra radi nešto kako ne valja, ona odmah provjeri kod sebe kakva je ona u toj stvari. Braći nije osobno prigovarao niti radi zabavljanja, niti radi ništetnog čitanja ili razgovaranja. Čuvajući se u prisutnosti Božjoj radio je na sebi, pa su to primjećivali i drugi i mogli su se osjetiti pozvanima na pravi put. Zapisao je:

“Triba pazit što Bog divani. To je najpriči posao u ovom slučaju. Zato razmatrajmo dokle možemo, a kad ne možemo smirimo se. Al pazimo samo da dobro mislimo.”

Karmelsko pravilo preporuča šutnju. Šutnja omogućuje čujnost Boga. Šutnja kao “blagi lahor” što ga je osjetio prorok Ilija na Horebu. Bog govori u šutnji. Onaj tko ga čuje zna što mu je činiti. U šutnji se čeka. Napeta uha. Čak i otkucaji srca su tiši. Šutnja ljubavi vodi k ljubavi šutnje, uči nas bl. Elizabeta od Trojstva. Tu stoji i ovo sluge Božjega: “Al pazimo da dobro mislimo.”

Misli mogu gorjeti kao oganj, mogu potresati kao potres, mogu letjeti kao vihor. S mislima treba biti strpljiv, ali ne udovoljavati im. Znati ih držati pod paskom. Veli o.Gerard: “razmatrajmo dok možemo.” Misli su u razmatranju potrebne. One moraju biti oplođene riječima Božjim. One tu riječ razlijevaju po duši. Mogu se i zamoriti. Tada se treba smiriti. Što to znači? Pokušajmo ovako: kad je Isus na oproštajnoj večeri govorio apostolima o svemu što njih i njega čeka, Ivan mu se naslonio na grudi. Osluškivao je njegovo srce. Nije razmišljao o onome što govori Isus. On ga je jednostavno osjećao. Smirenje. Misli su već bile umorne od svega. Predao se Prisutnosti. Kao dojenče na grudima majke, kaže Psalam. Mnogo puta drugo nam ne preostaje.

Slično iskustvo nam iznosi i sv. Terezija od Djeteta Isusa: “Kad su mi kod razmatranja moje želje zadale pravo mučeništvo, otvorih poslanica svetoga Pavla da potražim kakav odgovor.” Upravo u 12. i 13. poglavlju Prve poslanice Korinćanima čekao ju je odgovor. Vrisnula je u duši od radosti kad je spoznala da je njezino zvanje u Crkvi LJUBAV.

Kad se misli smire, kad se želje stave pred Gospodina, onda nastaje mir u duši i javlja se molitva mira. Sluga Božji bavio se je pitanjem molitve mira. To ćemo ostaviti za sljedeće razmišljanje. Umorne misli, kaže o.Gerard, liječe se mirenjem, odmorom. Želje se stavljaju pred Boga. Psalam kaže: “Gospodine, sve su mi želje pred tobom” (Ps 38,10a). Ako ne učinimo tako, nastaje velika šteta. Misli su kadre odvesti čovjeka daleko od Boga. Tako udaljene teško dozvoljavaju povratak. Stoga molitelj koji je lijeno započeo daleko završi, daleko od Boga i samoga sebe.

5499280802_bf6ee45c3b_z

Misli pobuđuju i želje. Kad se čovjek u molitvi smiri, čisto tjelesno, počinju navirati misli i želje koje nismo osjetili u strci života. Jedan duhovnik je rekao: “Važno je kako živiš.” Drugi je tome dodao: “Sve ono što živiš, donosiš i u molitvu.” Stoga, ako s Bogom i pred Bogom živim, s njim ću biti i u molitvi.

Svijest o Božjoj prisutnosti na svakome mjestu i u svemu, najbolja je priprema za molitvu. Sluga Božji podvlači: “Karmeliti stroga dužnost: barem dva sata na dan se razmatrati! Osim ovoga cio dan prisutnost Božju” čuvati i biti je svjestan. Razmatranje će biti uspješno ako se živi u prisutnosti Božjoj. On je najveći dio vremena provodio u crkvi pred svetohraništem čekajući pokornike. Tu je sabrano osluškivao Božji govor. Time se bavio u razmatranju, time je onda hranio duše pokornika. Različite su vrste karmelskoga apostolata.

To je Karmel – vrt Božji u kojem ima svih vrsta hrane za dušu. Svaki karmelićanin poslužuje tu hranu potrebnicima na svoj način i prema potrebama duša. Ali ono bez čega karmelićanin neće biti ono što treba biti jest svijest stalne prisutnosti pred Bogom i razmatranje. Ako nam svijet to oduzme, u najvišim cvjetnim čaškama, ma kako one lijepe bile, neće biti nektara od kojega se tvori med. Sluga Božji je toga jako svjestan. Na to pazi posebno kod sebe, a braći govori primjerom. Trudi se da njegove misli budu Božje misli, a svoje želje pere u volji Božjoj.

“Hvala ti Bože, vidim da me voliš. Ovako će biti barem po želji … da svi tvoji prijatelji pokazuju da si Ti vazda nanovo lip.”

o. Vjenceslav Mihetec, OCD

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: