Category Archives: sv.Pismo

Razbojnik je ugledao nebo

Iz Evanđelja po Luki; Lk 23, 35-43

U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!«

Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.« Read the rest of this entry

Sretan završetak

“Prema Svetom pismu, Bog neće dopustiti da pravednik vidi svoje uništenje. Žene su htjele Isusa pomazati, ali ga nisu našle. Anđeo im je rekao da je uskrsnuo”, piše o. Gerard u jednom od svojih razmišljanja nad Biblijom.

Ponajprije treba reći da se o. Gerard toliko suživio s biblijskim tekstovima da je mnoge od njih znao i napamet. To je slučaj i s ovdje navedenim tekstom iz Psalma 16. To je tekst koji se nalazi i u molitvi časoslova koju je o. Gerard svakodnevno molio.

Svakodnevno druženje s Božjom riječi u molitvi osposobilo je o. Gerarda ne samo da zna napamet pojedine retke iz Svetog pisma, nego da ih i svakodnevno oživljuje primjerom svog života.

Misli Svetog pisma bile su mu poticaj i svjetlo u svagdašnjim situacijama i problemima s kojima se morao susretati. Poticaj da probleme ne rješava nagonski, nego po Božju, u skladu s Božjom svetom voljom, i na korist mnogima. Jer bez Božjeg vodstva čovjek nerijetko pokazuje svoje slabosti do te mjere da postane gori od životinje, a kad prihvati Božje vodstvo, onda ga Bog vodi putovima očovječenja na Božju sliku. Ta i narod veli: ,,S kim si, takav si!“ Tako i onaj koji se druži s Bogom po molitvi, svetim sakramentima i razmišljajući nad Svetim pismom, puno lakše očituje da je čovjek ipak više od životinje, da je čovjek Božja slika i prilika. Takvog čovjeka Sveto pismo naziva pravednikom.

Upravo psalam koji je o. Gerarda potaknuo na dublje promišljanje govori o vrijednosti druženja s Božjom riječi. Po tako uspostavljenom prijateljstvu, vjernost Božja biva zajamčena i preko granica ljudskog ovozemaljskog života:

“Gospodin mi je svagda pred očima, jer mi je zdesna, neću posrnuti. Stog mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti lica svojega, sebi zdesna blaženstvo vječno.”

Ove ohrabrujuće riječi Svetog pisma potiču čovjeka vjernika da pogledom vjere gleda dalje od trenutnih poteškoća u kojima se nalazi. Ustrajno i postojano druženje s Gospodinom daje čovjeku temelj za nadu da ga Bog kao dobar prijatelj nikad neće napustiti, pa ni u trenutku kad treba umrijeti. Naime, mnoge nam je nevolje proći u ovom životu, za koji su naši preci s pravom govorili da je “dolina suza”.

Mnoge su nevolje koje obilježavaju naš zemaljski život, i nije moguće pobjeći od patnje u njemu. Zato je jako važno kako se nosimo sa životnim problemima. Jako je važno postavljamo li se u kriznim situacijama kao osobe životinjskog ili Božjeg porijekla. Božje vodstvo nam omogućuje da sačuvamo ljudsko dostojanstvo i u neljudskim okolnostima. Nije li nam to tako očito i u primjeru o. Gerarda u teškim ratnim i poratnim uvjetima, i općenito u životnim poteškoćama?

S Božje strane pomoć je neupitna, pitanje je samo hoćemo li mi, poput o. Gerarda, ustrajati u prijateljstvu s Gospodinom Bogom.

O. Gerard svoju ustrajnost i pouzdanje u Gospodina Boga izgrađuje na Isusovom primjeru. U Isusovom životu se najljepše obistinjuje ono što je psalmist nekoliko stoljeća ranije prorokovao o Gospodinu Bogu i njegovom prijateljstvu. Bog doista neće dopustiti pravednikovo uništenje. Kao što nije dopustio da Isusov križ bude točka na njegov ovozemaljski život, kako bi to bilo po ljudsku očekivati, i zbog čega su i žene bile došle na grob. U Isusovu uskrsnuću najljepše se ostvaruju psalmistove riječi: “Stog mi se raduje srce i kliče duša… jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju… Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti lica svojega, sebi zdesna blaženstvo vječno.” To je ono što Bog čini sa svojim prijateljima, koje psalmist naziva pravednicima. Ne dopušta da njihovo prijateljstvo s Njime propadne. I nikakva ljudska sila tu ne može pobijediti svemoćnu Božju ljubav, niti nas ikakva ovozemaljska nevolja može rastaviti od Njega, kako veli i sveti Pavao kad piše:

“Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba?
Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? … U svemu tome
nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren
sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni
budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće
nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu
našem.”

O. Gerard je to vjerovao. Zato je i živio tako sveto i po Božju.

o. Dario Tokić, OCD

Ples po Božju

Veli jedna misao: „Plakao sam što nemam cipele, dok nisam vidio čovjeka bez nogu.“ Kako je lijepo moći hodati! Hod daje čovjeku velike mogućnosti i osjećaj slobode. Čovjek koji ne može hodati uvelike ovisi o drugima i ograničen je na više načina. Moći hodati, kretati se, prekrasan je dar Božji čovjeku. I raznolik. Ima svakakvih vrsta hoda: polagani, umorni, rekreativni, užurbani, brzi, trčanje… No između svih tih vrsta, svakako je najljepši plesni hod. Plesni hod nije samo ostvarena mogućnost kretanja, premještanje s jednog na drugo mjesto u prostoru. Plesni hod u sebi sadrži daleko više. Oni koji se razumiju u plesne korake uživaju u ljepoti i bogatstvu osjećaja koje čovjek u plesnom hodu može doživjeti. Zato nije čudno da i ples može biti umjetnost, da i plesni hod može biti vrhunac izražavanja čovjekove osobnosti i ostvarenja, kao što su to književne, likovne i druge umjetnosti. Od svih, dakle, koraka i mogućnosti premještanja, plesni hod je najizvrsniji oblik.

Za plesni hod je uobičajeno da ga prati glazba. Glazba koja može i ne mora uključivati riječi. Svakako da glazba s riječima ima daleko više izražajnih mogućnosti, jer osim melodijskih ima i verbalne elemente. Riječ tako može biti izvor ohrabrenja ili beznađa, pohvale ili pokude, riječ koja daje život ili ga oduzima. Ista riječ može biti pročitana u sebi ili naglas izgovorena.

A i kad se čita naglas, može se promrmljati sebi u bradu ili svečano navijestiti. U svemu tome uvijek se šalje neka poruka, ostvaruje se neka komunikacija. U redovitim prilikama najugodniji oblik komunikacije riječi je pjesmom, pogotovo kad je uglazbljena. Možda danas nismo ni svjesni blaga koje uživamo kad uključimo radio ili neki drugi nosač zvuka.

Nekada su si glazbu mogli samo najbogatiji priuštiti. Kako bilo, može se reći da je u prijenosu riječi, ona uglazbljena najsloženija i najbogatija, pa čak i najljepša. Otac Gerard je rekao: „Njegove riči za nas su sviranje, koje nek slidi naše plesanje.” Ovdje se misli na Božje riječi, na njihov navještaj kao na sviranje, i na vjernički život kao na plesanje. Uzevši u obzir prethodno rečeno, vjernički život, život koji slijedi ritam Božje riječi, je zapravo najuzvišeniji i najbogatiji oblik ljudskog življenja.

Kao što su i Božje riječi upućene čovjeku nešto najvrednije što čovjek uopće može zamisliti. U tim riječima, u kojima se sam Bog objavljuje čovjeku, On nam otkriva i tajnu života i načine kako postići puninu smisla i življenja ovdje na zemlji. Može li čovjek poželjeti koju važniju spoznaju? Zato je važno da Božju riječ ispravno cijenimo, a još je važnije da po njoj živimo.

Doista, moguće je živjeti tako da životarimo, samo da preživimo. Kao da smo hromi pa s mukom hodimo stazom života, bez radosti i zadovoljstva. Moguće je i da veselo poskakujemo i plešemo, ali na stazi koja nas vodi u propast. Nije svaka pjesma spasonosna, niti svaki ritam vodi k vječnom veselju. Zato je važno čuti Božje riječi i prihvatiti Božji ritam i melodiju. Da i naš život ne bude samo pjesma, nego još i više – da postane umjetnost plesa kojemu je izvor i prvi nadahnitelj sam Gospodin Bog.

Jer nije dovoljno samo čuti, potrebno je i poslušati. „Neće u kraljevstvo nebesko oni koji samo govore: ‘Gospodine, Gospodine’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega“ (usp. Sv. Mt 7,21). Zato ima o. Gerard pravo kad veli: „Njegove riči za nas su sviranje, koje nek slidi naše plesanje”. To je pravi način da vjernik postane umjetnik života, i da doživi onu puninu koju je Isus obećao svojim učenicima: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju!“ (Iv 10,10).

o. Dario Tokić, OCD

Slatki kolač o. Gerarda

Otac Gerard je rekao:

„Sjeme, zrno Božje riječi treba smrvit, žvakat, razmatrat, pa će od nje biti sladak kolač.“

Ovo je prava uputa baš za one koji Bibliju drže kod kuće kao ukras na polici, te ju nikad ili vrlo rijetko uzimaju u ruke. Biblija nije zato da bi skupljala prašinu, iako je inače dobro da ju imamo u svojoj blizini, u svom vidnom polju i ruci na dohvat.

Međutim, sluga Božji otac Gerard ne želi da Biblija ostane mrtvo slovo na papiru, kako se to zna reći, jer iz vlastitog iskustva zna koliko mu je blaga i radosti i prosvjetljenja i nadahnuća Gospodin Bog po ovoj knjizi podario. No, o. Gerard se ne zadovoljava niti time da Bibliju uzmemo u ruke i čitamo, i samo na tome ostanemo, jer Božja riječ nam nije darovana samo zato da zadovolji našu intelektualnu znatiželju. S njom treba raditi: „smrvit, žvakat, razmatrat.”

Kako dakle raditi s Biblijom da od nje imamo najviše koristi?

O. Gerard je u potrazi za odgovorom na ovo pitanje zapravo na tragu časnih i starih crkvenih otaca. I oni su bili svjesni da površno čitanje Biblije može lako dovesti do nerazumijevanja.

Ipak su te zgode, izvješća, pjesme iz nekih drugih vremena i kulture. Ali su također bili svjesni da su svi biblijski pisci bili od Boga nadahnuti, te da je Bog vodio njihovo pisanje na takav način da riječ zapisana u Bibliji bude živa i nadahnjujuća za sva vremena i za svakog čovjeka. A to znači i za suvremenog čovjeka.

Ali kako doći do tog smisla za mene danas? Kako doći do onog značenja svetog teksta po kojemu meni Bog danas progovara i govori?

lectioCrkveni oci su preporučivali posebno čitanje Svetog pisma koje su nazivali „božanskim čitanjem”, latinski lectio divina.

To više nije bilo obično čitanje, već pravo druženje s Božjom riječi i nakon što je bila pročitana u knjizi. Čitav jedan mali životni proces, koji su stari oci dijelili u četiri faze: čitanje, razmatranje, moljenje i kontempliranje, iliti latinski: lectio, meditatio, oratio, contemplatio. Ne bi se dakle stalo samo na čitanju teksta iz Biblije, nego bi se o njemu razmatralo, nad njim molilo, do te mjere da sveti tekst i njegova poruka postanu dio našeg autentičnog iskustva, iz kojega onda po poruci tog teksta možemo konkretno živjeti i djelovati.

I danas tu zna biti nesporazuma, pa se misli da je božansko čitanje samo jedan oblik čitanja tekstova Svetog pisma, i ništa više od toga. Ali božansko čitanje je daleko više: to je život u prijateljstvu s konkretnom Božjom riječi, suživljavanje s biblijskim sadržajima koji kroz razmišljanje i molitvu postaju stvarateljima mog vlastitog života, i to preobraženog stila dobrano upravo tom Božjom riječi s kojom smo se družili.

Veli narod: ,,S kim si, takav si.“ Tko se druži s Bogom i njegovom riječi, postaje poput njega.

A to znači i više svoj, budući da nas je dragi Bog na svoju vlastitu sliku i priliku stvorio.

O tuda proizlazi onda i radost postojanja, koju o. Gerard zove „slatkim kolačem”. Što je čovjek više na Božju sliku preobražen, što je dakle više svoj, autentičniji, to je i njegova radost postojanja veća. Budući da
je jedan i neponovljiv, i da postaje svjestan kako je za Boga nezamjenjiv u ostvarenju Njegova kraljevstva, čovjeku raste radost i lakoća postojanja. Baš kao što i u običnim prilikama naše svakodnevnice „slatki kolač” unosi slatku promjenu i veću radost u naše življenje.

Nije dakle ovdje riječ ni o kakvom —ne daj Bože – nasilju nad Božjom riječi. Ovdje je riječ o vrlo važnom duhovnom savjetu sluge Božjega oca Gerarda svima onim a koji su u svojoj sivoj svagdanjici izgubili radost postojanja i snagu za život. Da čitaju Sveto pismo, ali da se ne zadovolje samo time da su nešto iz njega pročitali. Da čitaju Sveto pismo, i da pročitanu riječ zadrže i kasnije u svom srcu i u svom umu. Da pokrenu svoje srce i svoj um da s tom Riječi rade i da im bude prisutna u svijesti, i da joj dozvole da im ona oblikuje njihovo življenje i djelovanje.

Tada će i oni moći doživjeti slatko iskustvo postojanja iz kojeg je otac Gerard progovorio ove riječi koje i danas odzvanjaju u našim ušima: „Sjeme, zrno Božje riječi treba smrvit, žvakat, razmatrat, pa će od nje biti sladak kolač.”

o. Dario Tokić, OCD