Monthly Archives: Siječanj 2016

On prije svega treba biti čovjek molitve

Iz Evanđelja po Luki; Lk 4, 21-30

U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

59PV3K0KF8

Promišljanje

Nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju. Ova rečenica kao da sažimlje cijelu poruku ovog evanđeoskog odlomka. Da bismo ju bolje razumjeli potrebno je približiti si pojam proroka. Prorok nije netko tko upućuje na neke događaje koji će se dogoditi u budućnosti. On je na prvom mjestu osoba koju je sam Gospodin izabrao da govori i djeluje u njegovo ime. Što bi to značilo? Da je on svojevrsni „zastupnik“ Gospodnji.

No, ne završava sve Gospodnjim izabranjem. To je početak, a ne završetak proročkog života. Prorok, da bi uistinu bio Gospodnji glas na ovom svijetu, mora biti u kontaktu s Gospodinom. On prije svega treba biti čovjek molitve – susreta s Gospodinom, iz čega proizlazi i susret s ljudima. On je onaj posrednik koji podsjeća ljude na Gospodnja obećanja i zahtjeve koji se stavljeni pred one koji žele biti u blizini Gospodina.

Takav je bio prorok Jeremija, o kojemu slušamo u današnjem prvom čitanju. Čovjek koji je ljubavnim zanosom prema Gospodinu vršio njegovu volju pa i pod cijenu da ostane sam i napušten od svojeg vlastitog naroda, od svoje krvi.

Vidimo da se to događa i s Isusom. Došavši u svoj kraj on biva etiketiran i odbačen kao netko tko ne zadovoljava svojevrsne individualne kriterije. Gospodnji putevi nisu naši putevi, kako nam lijepo oslikava prorok Izaija. Isus je poslan svim narodima a ne samo izraelskom. Njegov život pokazuje nam da on liječi bolesne, izgoni zloduhe, suprotstavlja se ustaljenim običajima ponašanja prema grešnicima što ga na koncu dovodi do križa. Umro je kako je i živio – za druge. Gospodin nije samo Gospodin Izraela već cijelog čovječanstva. Takvog Gospodina nam objavljuje Isus.

Od kakve je to važnosti za naš život? Pa pogledaj svoj život i promisli. U Isusu nam je dan primjer što trebamo činiti. Da bismo to mogli, moramo biti svjesni da će nas to odvesti do naših križeva. Bilo to prekidanje nekog prijateljstva, raskid veze, nesloga na poslu, obiteljski problemi, bolest ili tko zna što drugo, sve to treba gledati u proročkoj vizuri. U vizuri onoga što nam je na krštenju utisnuto u srca. A to je poziv da budemo proroci, da budemo djeca Božja, da svjedočimo ono što nas pokreće. Da u sivilu današnjice promatramo Gospodnji odsjaj.

Ta zar nije Isus to činio? On nije osudio svoje sumještane ili na njih svalio oganj. Nikako! On pronalazi u tome Gospodnju volju. U događaju koji se odvija Isus čita povijest koja je već bila, povijest Ilijinu i Elizejevu. I što zaključuje? Da je Gospodin još uvijek tu. Da ostaje s onim tko ga slijedi. Da je tu za onoga koga je izabrao.

A izabrao je svakoga od nas. Na krštenju ime svakog od nas je izrečeno njegovim usnama. A to je nešto što bi svakome trebalo značiti sve. Jer biti dijete Božje, to je ono čemu svaki život stremi.

Stoga, pogledaj svoj život. Vidi osuđuješ li bližnje, tražiš li uistinu volju Božju a nadasve dali svjedočiš svojim životom ljudima oko sebe ljepotu Božje blizine?

br. Mario Ivan Kralj, OCD

 

Mi smo sami sebi najveći križ

Iz Evanđelja po Luki; Lk 1, 1-4; 4, 14-21

Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.

U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.

I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:

»Duh Gospodnji na meni je

jer me pomaza!

On me posla blagovjesnikom biti siromasima,

proglasiti sužnjima oslobođenje,

vid slijepima,

na slobodu pustiti potlačene,

proglasiti godinu milosti Gospodnje.«

Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«

RGMONBKL1A

Promišljanje

Koliko je uistinu potrebno vjere da bismo ove riječi mogli uzeti kao one koje određuju našu svakodnevicu. Da je Isus onaj koji je pun Duha Gospodnjeg, koji je poslan biti blagovjesnikom, proglasiti oslobođenje, ozdravljati bolesne, osloboditi potlačene te konačno proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Upravo se o tome radi, da je vrijeme proglašenja godine milosti Gospodnje. Kakva je to milost? To je dar života, postojanja, egzistencije shvaćen u povezanosti s svom stvarnošću. Svime što nas okružuje. Godina označuje vrijeme, vrijeme rađanja, življenja i umiranja. To je naše vrijeme, to je ono što nam je povjereno. A milost Gospodnja jest ljubav koju nam je dana u Sinu. Gdje se očituje ta milost?

Vidiš i sam gdje se milost vidi u Isusovom životu. Kako on pristupa siromasima, hrani ih, ozdravlja, vraća ih s rubnih granica društva natrag u život zajednice. A najviše od svega on pušta na slobodu utamničene, a to smo svi mi. Zarobio nas i đavao i svijet i tijelo.

Đavao kao knez ovoga svijeta, želi sve privući sebi, ali ne pod okriljem dobra, da se razviješ i da se ostvariš već da postaneš njegov rob. To se vidi lijepo na primjeru apostola Jude, koji je, kada je u njega ušao duh Sotonin, učinio što je učinio – izdao je onoga koji ga je ljubio. I potom se objesio. Vidiš što đavao čini – uzima ono što imaš, laže ti da može učiniti nešto bolje i savršenije ako mu predaš vlastit život, a na kraju sve to vodi u smrt. I tako duša prelazi k njemu. Njemu je cilj opsjena i propast čovjeka.

Svijet pak ide svojim smjerom. On ne mari za čovjeka, želi samo da čovjek postane sredstvo za postizanje određenih ciljeva, ma kakvi oni bili. Vidimo koliko ljudi je bez posla, koliki ne dobivaju plaću, koliki ne žele uopće pričati s svojim bližnjima, ljudi se sve manje smješe a zabrinuto razmišljaju o stvarima koje ne mogu promjeniti. To su sve posljedice djelovanja svijeta.

Konačno, tu je tijelo. Mi smo sami sebi najveći križ. Kad ne želimo postati bolji, kada odbijamo napredak, kada odbijamo prihvatiti muku. A muka i poteškoće su sastavni dio naših života. Bez njih ne bi bilo napretka. Da bi biljka rasla, potrebno joj je sunce ali i kiša. Ako je previše sunca posušit će se, ako je previše vode istrunut će. Ne može biti samo jedno ili drugo. Za uspjeh je nužna kombinacija i umijeće balansiranja.

Upravo tome nas Isus uči. On je pun Duha Gospodnjeg i to je njegovo polazište. Vršenje volje Očeve. Nalazimo se na početku njegova djelovanja. Ovo je početak Evanđelja po Luki. Vidiš što Isus radi. Pred nas stavlja program svog djelovanja, i samim time preporuča nam da i mi to činimo. Ta to i jest kršćanstvo.

Kršćanstvo jest svaki dan truditi se biti što sličniji Kristu. Na to smo pozvani, za to smo stvoreni. Zato nam je povjeren dar života. Promisli koliko ti nosiš radosti siromasima, dali ozdravljaš svojim djelima ljude koje susrećeš te koliko oslobađaš druge od tame očaja i tjeskoba koje ih okružuju?

Upri pogled u Isusa i sjeti se da nisi sam u svemu tome! Ta on je to već prošao za tebe. Neka ti Blažena Djevica Marija bude uzor u savršenom nasljedovanju Krista!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

I ta vjera ovdje rađa predanost i ljubav

Iz Evanđelja po Ivanu, Iv 2, 1-12

U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«

Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.

COJQ6XJU0V

Promišljanje

Čitajući ovaj evanđeoski odlomak, najviše me se dojmio čin vjere. Čin koji je učinila Isusova majka – Marija. Nalazimo se na početku Isusova djelovanja. Ono počinje radošću. Svadba jest radost. Radost što dvoje ljudi postaju jedno tijelo, slika Boga samoga. Oni svoj život više ne dijele na dvoje, već jedno. Svoje živote spajaju i tako prolaze kroz život. Ne sami već zajedno.

I upravo tu se smješta Isus i njegovo prvo znamenje. Znamenje koje je u funckiji da učvrsti vjeru njegovih učenika. Njegovi učenici smo svi mi, i svakodnevno nam trebaju znamenja i pomoći da ustrajemo na pute prema Gospodinu. Teško je vjerovati kada se suočimo s stvarnošću naših života, s problemima koje on nosi. Jednostavnije je ili odustati ili se zatvoriti u sebe i zaboraviti sve ostalo.

Pravi primjer onoga što treba učiniti nam pruža Blažena Djevica Marija. Njezina vjera je bila ono što ju je poticalo na djelovanje, što ju je nosilo u životu. Odgovor na anđelov poziv bila je njezina vjera. I ta vjera ovdje rađa predanost i ljubav. Ovdje je to ljubav prema mladencima koji će uskoro ostati bez vina. Znamo što to znači, kada na svadbi vina nestane. I Marija, polazeći od vjere, pristupa Isus i ništa mu ne savjetuje, već jednostavno kaže da vina nemaju. Nije se obazirala na riječi koje joj je Isus rekao, već odlazi k poslužiteljima i govori im da učine sve što im god Isus kaže. Ostalo znamo.

Vidiš, kolika je moć vjere. Ona vodu pretvara u vino. To je odgovor koji svatko od nas treba pružuti na ponudu Gospodnjeg spasenje. Promisli, koji je tvoj odogovor na Božju ljubav. Nemoj odmah reći da je sve propalo i nestalo jer ti je teško i neugodno. Živ si, a to je već dokaz da postoji smisao za tebe. Da ne postoji, živ ne bi bio.

Stoga, potraži svoj odgovor vjere. Neka ti Blažena Djevica Marija bude pomoć i uzor u tome!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Krštenje kojim ulazimo u to intimno zajedništvo s Njime

Iz Evanđelja po Luki; Lk 3,15–16.21–22

Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!

51ZSVLMWRO

Promišljanje

Zastao bih danas na riječima koje nam govore o otvaranju nebesa. Sjeti se mora i onoga što vidimo, kad za sunčanog dana promatramo liniju horizonta, daljinu, mjesto gdje sa spajaju nebo i zemlja. Tamo ne postoji granica. Nebo pruža svoje ruke i zemlja prihvaća nebo.

Upravo nam to donosi ovaj odlomak evanđelja.  Sjedinjenje čitavog stvorenja sa svojim Stvoriteljem. Slika koja je tu da nam pokaže što nam je činiti kada naše sile malakšu, kad više ne možemo funkcionirati kao do sada. Tada se trebamo sjetiti ovog trenutka, trenutka kada vidimo što Gospodin čini onima koje ljubi. A znamo da ljubi sve nas, ta zato je i Isus došao na ovaj svijet – da nam objavi ljubav Gospodnju. I ovdje vidimo tu ljubav. Otac proslavlja Sina, šaljući Duha Svetoga da nam pokaže kako izgleda njihov odnos. To je odnos u kojem sudjeluje čitavo stvorenje. Sve što je stvoreno jest stvoreno s razlogom da bude proslava Gospodnja. Da se ostvari u gledanju slave Njegove. A kako se to zbiva?

Kroz zajedništvo s Gospodinom, vršenjem Njegove volje. Jer, u svojoj biti, njegova volje je i naša volja. Da bi se to postiglo, da bismo shvatili tu unutarnju povezanost s Gospodinom, potreban je Duh Sveti, potrebno je krštenje. Krštenje kojim ulazimo u to intimno zajedništvo s Njime. A to nije kraj, nego početak.

Vidimo što je bilo s Isusom nakon krštenja. Odlazi u pustinju i suočava s s Sotonom. To je savršena slika naših života. Oni često nisu lijepi, dapače, teški su i ružni. Takvi i ostaju, ako gledamo samo na kušnje i napasti. Nešto se drugačije događa kada svoje poglede usmjerimo prema ljubavi koja nam je darovana u krštenju – Otac, Sin i Duh Sveti. To zajedništvo u krštenju smo primili, ali da ga zaslužimo u potpunosti, u vječnom životu, moramo cijeli život upraviti i graditi na tom temelju. To je život vjere i predanja.

A taj život uključuje patnju i bol, radost i mir. Na početku života nam je već darovano ono što ćemo na njegovom kraju imati u potpunosti – život vječni. To je trka o kojoj govori sv. Pavao. Trka života. Trka vjere.

Promisli gdje si tu u toj trci. I sjeti se krštenja. I zato postojan budi jer On je uz tebe!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Kome ćeš ti služiti?

Iz Evanđelja po Mateju; Mt 2, 1-12  

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok:

’A ti, Betleheme,zemljo Judina!

Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim

jer iz tebe će izaći vladalac

koji će pāsti narod moj – Izraela!’«

Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.«

Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.

729ISZ5CAQ

Promišljanje

Svakog dana, na istoku, sunce se rađa i obasjava naš svijet. Sve ono što poznajemo, što nam je blisko i drago. Svakog dana noć biva zamjenjena danom. Tama prelazi u svjetlost. Ono što nepoznato jest, postaje poznato.

Mudraci dođoše s istoka. S istoka dolazi i zvijezda. Zvijezda putuje nebom. Mudraci kroče zemljom. Sunce plovi nebeskim svodom i razgoni tminu. Mudraci dolaze u Jeruzalem pokloniti se kralju. Tko i kakav je to kralj, koga i zvijezda prati?

Znamo iz vlastitog iskustva, da gdje tama biva, života nema. Naprotiv, gdje svjetlost jest, ondje i život buja. Nije li tako i s našim životima? Kada nešto ne razumijemo i čini nam se kao da lutamo, da prolazimo kroz poteškoće i tame kojima kraja nema. A opet, dogodi se da kroz tamu našeg života ipak neka zraka svjetlosti probije se i pokaže nam kamo trebamo ići. Nije li upravo jedna takva zraka svjetlosti svetkovina koju danas slavimo?

Dijete, koje je rođeno, u Betlehemu, za kojemu su već anđeli svoju slavu pjevali a pastiri se radovali, sada biva posjećeno od trojice mudraca koji mu donose darove kao kralju. Malen i neznatan, već od rođenja blagoslovljen i priznat. Priznat za službu koja mu je dodijeljena. Službu spasitelja i otkupitelja. To je kraljevstvo Kristovo. To je Evanđelje. Da je svaki čovjek otkupljen, odnosno vraćen u krilo Očevo. Ta zbog toga je Isus i došao na svijet. Njegovo kraljevstvo jest križ a kruna jest uskrsnuće. Tome svi moramo težiti i u tome ga nasljedovati. Naša vjera nije neko puko nabrajanje molitava ili izvršavanje nekih zavjeta. Ona je mnogo više. Ona je kročenje stazom kojom je kročio sam Sin Božji, a to je križ. Boraviti u ljubavi Očevoj jest ono na što je svaki od nas pozvan. Nemoj to zaboraviti.

Mudraci su to shvatili. Oni su vidjeli zvijezdu, shvatili su da sunce izlazi svaki dan s razlogom. Ono to čini da odagna tamu, da pruži nadu onima koji žive od svjetlosti. A svjetlost jest Gospodin. Onaj koji je sve stvorio. Mudraci su razaznali da je Isus taj koji razgoni tamu, tamu kneza ovoga svijeta. I upravo ta tama je ona koje se trebamo čuvati. A kako se ona očituje? U egoizmu, naglasku na sebi, sebičnosti, oholosti, uznositosti, samodostatnosti… Primjera je puno a svi oni nas odvajaju kako od Gospodina tako i od bližnjega. To je tama protiv koje se trebamo boriti. To je tama koju Isus razgoni i vraća nas u svjetlost. Borba jest nošenje križa i to svaki dan u svakodnevnim stvarima. Tu treba prepoznati borbu svjetla i tame. Kome ćeš ti služiti?

br. Mario Ivan Kralj, OCD