Monthly Archives: Siječanj 2015

Gdje je vječno Svjetlo, tama nestaje.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Evanđelja po Marku; Mk 1, 21-28

U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.

A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega.

Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.«

I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.

Promišljanje

Zanimljivo je promatrati, kako Isus susreće nečistog duha upravo u sinagogi. Na mjestu gdje bi trebali biti oni koji vjeruju i ispovjedaju vjeru, gdje bi sve trebalo biti onako kako govori zakon.

Nastojat ću nekako uklopiti odlomak u život kroz koji svakodnevno prolazimo. Nečisti duh jest ustvari oznaka za zloduha. Duha, koji kako mu samo ime govori, želi zlo. A zlo? Zlo nije potrebno definirati. Zlo kao i dobro oko sebe širi jedan specifičan miris. Jednu posebnu zonu. Nekako zrači. Zrači onim što nas odvlači od samih sebe i od Gospodina. To je upravo ono čega se najviše bojimo.

Recimo, misli koje nam dolaze a vode nas u najrazličitije sumnje. Sumnje oko sebe, oko posla, oko prijatelja, oko partnera… I najedanput, kao da nas neka bujica preplavi. A ne znamo od kuda ni kako.

Ili, vidimo da nam ide u životu teško, a opet, kao da drugima, koji se ili manje trude, ili se uopće ne trude, sve im polazi od ruke. I tada, lagano možemo utonuti u potištenost, jad, određenu melankoliju.

I kako nam onda biva? Bivamo usamljeni, odbačeni od samih sebe, mrzovoljni i tužni.

A gdje je korijen? I više nam je nego jasno. Ali, bojimo se priznati. Bojimo si reći, da to je djelo zloduha. Da tako mi je jer nisam slijedio Gospodina i nisam želio priznati da grješim.

Bog nas neće odbacit. Nikad. Ta to nam sam Isus ne samo govori, već pokazuje i to čitamo u ovom odlomku. Što čini zloduhu? Istjeruje ga. Šalje ga tamo gdje mu je mjesto. U tamnicu koja je pripravljena đavlu i anđelima njegovim.

Lijek nam je poznat. Sumnju liječimo pouzdanjem u Gospodina. To ne znači da će problemi nestati ili da će nam biti lako. Neće biti, ali ćemo postati svjesni da sve to biva vođeno Njegovom rukom. I da nismo sami. A to je ono što nam treba. Spoznaja da nad nama bdije Isus, jer nas ljubi. Od tud treba crpiti snagu. I tada, možda nam neće biti lako ali ćemo uspjeti izdržati. Izdržati u nevoljama života znači samo jedno. To znači živjeti ono što nam Gospodin daje. A on nam daje priliku da ga ljubimo i da ostvarimo sebe. Kad izdržimo u nevoljama preko njih, korak po korak mi ostvarujemo sebe.

Primjena evanđelja na naš život je u službi stjecanja sve veće spoznaje o Isusu, a preko njega do Gospodina. I da tako budemo, u konačnici, jedno s Njime. A to biva tako kad u našem srcu i razumu zavlada kraljevstvo Božje. Kraljevstvo Božje koje Isus započinje na zemlji pokazivanjem svoje vlasti, izgonom zloduha. Svi vrsta i tipova.

Ne treba nas biti strah. Važno je da budemo iskreni prema Gospodinu i ustrajni u vjeri. Poteškoće su sastavni dio našeg puta kroz ovaj svijet. No, upravo nas one oblikuju da postanemo što bolji. A to je utješno.

I zato, prepoznaj gdje se skriva zlo, kada i kako te zloduh privlači, i razbij tu zlu silu vjerom u Isusa. Zazivaj Isusa, moli ga, pričaj s njim, budi mu blizu. Jer gdje je Isus, tamo zla nema. Gdje je vječno Svjetlo, tama nestaje.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

O naslidovanju Blažene Divice Marije

Red bosonoge braće Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, koji u Somboru postoji i djeluje 110 godina, a od 1959. godine prisutan je i u dragoj nam domovini Hrvatskoj, potiče na nasljedovanje Majke Božje koja moli i radi, koja služi svojemu Sinu dok ga pozorno sluša i radi sve ono što on kaže, kako poručuje i nama:

„Učinite sve što vam kaže!“ (Iv 2,5).

Sluga Božji o. Gerard u svom životu sve poduzima kako bi Majci i Kraljici Karmela bio što sličniji. Cjelokupnom njezinom životu, kako nam ga prikazuje Evanđelje, on se ne divi, on jednostavno nastoji nasljedovati njezin primjer.

Diviti se može a da se ne nasljeduje. Onaj koji se samo divi, ne osjeća se pozvanim od onoga kome se divi da nešto i učini. Onaj koji se divi i osobu kojoj se divi uzima za uzor koji želi nasljedovati, tako da ju slijedi svim silama svoga duha, takav se kreće u dva pravca. Prvo: razmišlja o osobi koja mu je obuzela srce.

Motri, razmatra, prebire u srcu. Drugo: sve ono što je uočio želi ostvariti svojim životom. On živi u nasljedovanju. Ne u pukom imitiranju, već u stvaralačkom nasljedovanju.

U jednom tekstu svoje duhovne ostavštine o. Gerard piše:

„Blažena Divica Marija volila je sama biti i Bogu se moleć i radeć s Bogom se razgovarati… Ovo videć svaka valjana duša mora kazati: što je moja mila Majka Blažena učinila i ja ću učiniti. Ja ću odsele sve moje snage i Božje darove na to hasnirati, da pohodim one koji su u potrebi i da jim pomažem. (…) Svi mi hoćemo odsele naslidovati Blaženu Divicu.“

Putem svojih propovijedi, o. Gerard slušatelje upozorava na takav vid nasljedovanja. Obrazlaže putanju takvoga duhovnog djelovanja. Ako netko, nasljedujući Blaženu Djevicu Mariju, bližnjemu čini kao i ona kad ide u pohode svojoj rođakinji da joj pomogne, te i on pođe i pomogne bližnjemu u potrebi, pomoći će mu i tjelesno i duhovno.

Kad se čovjeku pomogne pri obavljanju nekoga teškoga posla ili u bolesti, i to radi Boga, upravo nasljedujući Bezgešnu, taj će se čovjek zapitati, zašto sam to učinio? Ako je moj odgovor da učinjeno nije radi plaće, već iz prijateljstva, jer i meni Bog pomaže a ne traži nadoknadu, onda će se taj čovjek upitati zašto da i on tako ne radi.

Majka Božja je svojim pohodom i tromjesečnim pomaganjem Elizabetin život učinila puno ljepšim i radosnijim. Čovjek koji je doživio takvu pomoć i takvu Božju blizinu zasigurno će potražiti Boga. Sluga Božji kaže:

„Kada se valjana duša poštara za tilo, postarat će se i za dušu. Dat će dobar nauk, primjer svom rođaku, svojoj rođakinji. Starat će se da se ovi ispovide i što prije svoju dušu urede.“

U svojim marijanskim poukama o. Gerard ne zanemaruje ni poteškoće koje se mogu dogoditi kad čovjek tako želi djelovati. Piše:

„Istina, mnogo će ruganja i nezahvalnosti viditi, al uvik će to držati: ja ne znam ko će biti nezahvalan. Ja ne znam kako ću još i sam i sama proći.“

Poziva na pouzdanje u Boga u ime kojega se dobro čini bližnjemu.

Mariji je u činu Isusova prikazanja u Hram u rečeno da će joj mač probosti dušu. Nije se prestrašila, jer je u naručju držala Boga. na ovo upućuje sluga Božji. Kad čovjek u srcu nosi Boga, svi mačevi života, koji žele zapriječiti djelovanje Božje, prijeteći će ubadati, ali neće moći ubiti. Marija je vjerovala Isusu kad ga je u Hramu držala u naručju, ona m u je vjerovala i na Kalvariji kad ga je mrtvoga držala u krilu. Ona i nama govori danas:

„Učinite sve što vam rekne!“

o. Vjenceslav Mihetec, OCD

Ustrajat u obraćenju, u okretanju Gospodinu.

fisherman-silhouette-vietnam_77420_990x742

Iz Evanđelja po Marku; Mk 1,14-20

Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.

Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

Promišljanje

»Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

To su prve riječi koje nam evanđelist Marko prenosi izgovorene od Isusa. U samoj svojoj srži one označavaju cjelokupnu Isusovu. On sam jest onaj koji navješta Kraljevstvo Božje, on je onaj koji utemeljuje kraljevstvo, on je onaj koji jest kraljevstvo.

Kraljevstvo Božje jest ispunjenje Očeve volje. Ono jest uspostava ponovnog mira među ljudima. Izmirenje između Boga i čovjeka. To je put preko kojeg čovjek dolazi do Gospodina. To je Božji dar nama. U njegovom Kraljevstvu susrećemo Njega i sami sebe. Na koncu, bivamo preobraženi u Njega. Preko nasljedovanja Isusa, mi postajemo On, bivamo preobraženi u Boga.

To se ne događa kao da stisnemo tipku na računalu. Za to je potrebno obraćenje. Upravo ono što nam Isus govori. Da se obratimo i vjerujemo evanđelju. Obraćenje jest okretanje smjera, okretanje samog srca. Središta nešeg bića. A to obuhvaća čitavog čovjeka. Naši osjećaji, razmišljanja, stavovi. Sve to biva obuhvaćeno obraćenjem. Ono temeljno. Ono sržno. Ona dubina našeg bića gdje se susrećemo sami sa sobom i s Gospodinom. Srce kao središnji organ našeg tijela, kao mjesto naših odluka, volje i osjećaja mora biti usmjereno prema Gospodinu. I to svaki dan. U tome treba ustrajat. Ustrajat u obraćenju, u okretanju Gospodinu.

Da bi obraćanje moglo biti potpuno potreban mu je i sadržaj. Moramo se nekome „obratit“, okrenuti, mora postojati netko kome usmjeravamo naše stavove i ono što mi sami jesmo. Taj netko mora biti osoba, a ne predmet ili ideja. I upravo to nam Isus govori. Vjerujete evanđelju. A što bi to značilo?

Da vjerujemo Njemu! Da vjerujemo u Njega! Da vjerujemo da je Isus Sin Božji. Onaj koji je zamilovan, koji je pun Duha Svetoga, onaj koji jest, kako smo slušali proteklu nedjelju, Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!

To bi značilo, da je on onaj preko kojeg dolazimo do Gospodina. On je put do života vječnog.

Zato Isus i poziva, kako vidimo u nastavku odlomka. Ne poziva Otac, ne poziva Duh, već Sin. Onaj koji je put, istina i život. Jer on je onaj preko kojeg su nam otvorena vrata u vječnost.

A put jako dobro poznajemo. Obraćenje, bogoslovne kreposti, sakramenti.

A povrh svega, ljubav. Ljubiti iz svog bića svojeg, i bližnjega kao sebe samog.

Najbliži kontakt s Gospodinom ostvarujemo u molitvi te u Riječi Božjoj, u Svetom Pismu.

Pomislimo malo o tome. Zastanimo na trenutak. Osluhnimo što nam Isus to propovjeda. Dopustimo da taj njegov poziv odjekne u našim srcima!

Kako nam lijepo to oslikava Ivan od Krića u Duhovnom spjevu:

»Mnoga su i čudesna otajstva razotkrili sveti učitelji i pobožne duše u ovozemnom životu. Ipak, većim dijelom ta otajstva još čekaju da budu izrečena i razumljena.

Zato valja duboko kopati u Kristu. On je poput bogata rudnika što ima mnogo rukavaca s blagom. I ma koliko tko kopao, nikada neće stići do dna ili na kraj. Štoviše, u svakome rukavcu posvuda susreće nove žile novih bogatstava.

Stoga Apostol reče o Kristu: U kom su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena. Duša u to blago ne može zaći niti mu se može primaći, ako prije ne podnese silnu zaposlenost oko toga da uđe, trpeći iznutra i izvana, i ako je prije Bog ne obaspe mnogim razumskim i osjećajnim dobročinstvima. A svemu tome treba da prethodi duhovno uvježbavanje.

Sve su to nužni preduvjeti za više prodore u spoznaje otajstava Kristovih. A to je spoznanje najviša mudrost što se može steći u ovome životu.

O kad bi ljudi napokon razumjeli da je nemoguće prispjeti do silnoga bogatstva mudrosti Božje, ako se prije ne uđe u silnu zaposlenost, uz mnogovrsne muke, tako da duša odloži svoju utjehu i želju.

Duša koja čezne za božanskom mudrošću, uistinu, najprije želi ući u dubok smisao križa…

Jest, vrata kroz koja se ulazi u bogatstvo Kristovo jest križ. I ta su vrata tijesna. I mnogi žele doprijeti do slasti do kojih se samo kroz njih može prispjeti, ali ih je malo koji hoće da na ta vrata uđu…«

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Dan i noć razmišljati o Zakonu Gospodnjem

428192

Stara je izreka: „Sve je molitva!” Tako bi trebalo biti. Ne bi se čovjek nad tom izrekom zadržavao
niti o njoj promišljao da mnogi od onih koji su je širili nisu posrnuli na putu molitve. Nije malo onih koji su molitvu načisto napustili. Radi čega je tako?

U našem karmelskom Pravilu piše: „Dan i noć razmišljati o Zakonu Gospodnjem. “
To je sabranost. Biti neprestano pozoran na Božju prisutnost. Postojati pod njegovim svjetlom.
Sluga Božji o. Gerard zbori:

„Ja  sam lipa slika, ti sjajnost, tako da mene samo vidi,
budi okvir prazan i čekaj, kada ću unići u tebe. tebe, okvir, već ne vidi. Onda želi svakom prikazati mene.
 Kada čujes hvalu, budi gluh. Kada slipi hvale okvir (tebe); jer moja je sjajnost, tako da mene samo vidi, tebe, okvir, već ne vidi. Zato koji tebe vide znak je da su slipi za duhovnu lipotu i mene ne vide. Zato, dakle, vide sebe. Ako hoćeš dakle da ne budeš slip u duši, moraš biti gluh u tilu, kada čuješ da tebe kogod hvali. Ti nemaš štogod vidit ii mislit nego mene.“

Između navedenih redaka može se iščitati da postoje i moraju postojati trenuci koji su posvećeni samo Bogu. Sve treba biti molitva, ali mora postojati vrijeme samo za Boga. Vrijeme drugovanja, kao u Edenskom vrtu, kad je Bog šetao s čovjekom za dnevnog povjetarca. Tko se bavi samo okvirom slike, sliku i ne vidi.

Da bi se ovo postiglo, potrebno je odricanje, pokora, post. Potrebno je odricati se svega što nije Bog i što od njega ne dolazi, njem u se pokoravati u svemu, tj. vršiti njegovu volju, postiti, a to znači uspostavljati vezu, odnos samo s njime.

Tko želi doživjeti doticaj Boga, treba moliti. Prvo čuvati svoj okvir sjajnim, čistim, otvorenim, kako bi Bog nesmetano, i onda kada on to želi, mogao ući i biti sjajna slika, slika koja oduševljava dušu, slika koja isijava njegovu prisutnost.

Naveo sam sredstva koja ističe sluga Božji: odricanje, pokora i post.

Ovo nabrojeno muka je za onoga koji ne zna što hoće. Koji tijekom dana tumara kojekuda. Odricanje mu je više na štetu, nego na duhovnu korist. O dricanjem se u duši stvara mjesto za Boga. Molitelj se odriče onoga što Bogu onemogućuje zauzimanje središnjeg mjesta u duši. Stoga se molitelj ne odriče samo onoga što je zlo, već i onoga što u sebi nije loše, ali zauzima prostor Bogu.

Pokorom se molitelj pokorava Bogu. S Isusom govori: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22,42). Molitelj se u svemu pokorava Bogu. Sluša ga. Iako je to često krvoznojno teško, jer voli Boga i vjeruje mu, ne pita za cijenu.

Postom se penje do Boga. Cilj posta je uspostaviti vezu s Bogom. Vidjeti ga i čuti. Kao Isus u Četrdesetnici. Molitelj shvaća da je Riječ Božja kruh svagdašnji, da se Boga ne smije iskušavati i da se njem u jedinome treba klanjati.

Vidimo dakle da je potrebno težiti za tim da nam sve naše djelovanje i postojanje bude molitva. Sve nas to treba voditi k dnevnom povjetarcu u kojem se čuje tihi Božji glas, koji se čuje u onom , jedino i samo njem u posvećenom vremenu. Tada je okvir ispunjen slikom Božjom. Tada je molitelj radostan jer je omogućio Bogu da ga ljudi dožive. Ništa mu ne smeta što se ljudi ne dive njem u (okviru), već slici —Bogu.

Hvala Bogu koji nam je po svom sluzi Gerardu ukazao kako je značajno vazda i svagdje moliti, ali znati i zaustaviti se, biti samo s njime. Darovati m u neke dobe svoga dana i vremena, jer tada on ulazi u dušu i ispunja je svojom prisutnošću, milošću.

o. Vjenceslav Mihetec, OCD

Prilagoditi svoje oči

Evanđelje po Ivanu; Iv 1,35-42 ; Druga nedjelja kroz Godinu

Stargazer, Lake Malawi

Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: “Evo Jaganjca Božjega!” Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: “Što tražite?” Oni mu rekoše: “Rabbi” – što znači: “Učitelju – gdje stanuješ?” Reče im: “Dođite i vidjet ćete.” Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: “Našli smo Mesiju!” – što znači “Krist – Pomazanik”. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: “Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!” – što znači “Petar – Stijena”.

 

Promišljanje

Koliko se često znam uhvatiti da zaboravim da tražim tebe, Gospodine. Zaboravim da si ti onaj koji je Pomazanik.

I tako, umjesto da si posvješćujem tvoje pitanje da što tražim, ja lutam. Lutam nebrojenim stazama ovoga svijeta. I što onda? Onda više ni ne znam što sam. Ne znam kamo idem. Ne znam zašto idem. I bojim se.

Zašto strah mora biti nešto što je tako blizu a opet tako daleko? Nešto što je slično sreći, koja je tu a kao da nije? Dio života rekli bi ljudi. Vjerojatno imaju pravo. No, nekako me to ne zadovoljava.

Negdje sam pročitao da, što čovjek više, jače, živi to više osjeća život. To bi značilo, da je kako imaš više doživljaja i događaja i stvari tako imaš i osjećaja. Kao da ono što je izvan mene (ljudi, stvari, događaji…) i ono unutar mene (osjećaji, volja, razum) spaja u jednu divnu simfoniju koja se zove život. Život koji živim. I to zato jer me On stvorio. I kad čujem, “Evo Jaganjca Božjega!” moram ići za njim. Ne zato da mi se ostvare želje, nego zato jer je to život. Život je traženje. Iščekivanje. Žudnja za Gospodinom.

Jedan predivan primjer. S Gospodinom je kao s promatranjem noćnog neba. Osamimo se, udaljimo od ljudi, i svjetla. Dolazimo u tamu. I ne vidimo ništa. Tek pokoja zvjezdica na nebu. No, ostanemo li dovoljno dugo s pogledom upravljenim prema nebu, malo po malo će se zvijezde početi pokazivati na nebu.

To ne znači da one prije nisu bile tu, nego naše oči nisu bile naviknute na njih. Nismo bili spremni vidjeti ih.

Tako je i s Gospodinom. On je tu, samo ga ne vidimo. Nismo spremni za to. I tada, kad čujemo evo ga! Evo Jaganjca Božjeg, mi se možemo upustit u tu pustolovinu otkrivanja Njega. A to je tek početak. Osjetit i tek na trenutak Gospodina ne znači da je naša žudnja za njim ostvarena. On nas ljubi. To i pokazuje tako što poziva učenike. On poziva Petra.

Dakle, stajati, tražiti, vidjeti, ostati. To su stanja koja opisuju kako idemo k Gospodinu. To nam najljepše dočarava ovaj tekst.

Dočarava to da, kao ljudi, kao Očeva djeca, želimo biti s Njime. I On nam na to odgovara. Odgovara pozivom. Pozivom na nasljedovanje.

I tu je leži odgovor na moj strah i na moju sreću. I jedno i drugo je s Njime. Odgovor je Ljubav. Ljubav koja poziva da ju slijedim. On je Ljubav i on poziva.

I tu nestaje sve ostalo.

I tu, vidim zvjezdano nebo u punom sastavu. Tu nebesku vojsku koja slavi Gospodina kroz svu vječnost. I tad, i ja postajem jedno s njima. I ja Ga slavim i hvalim.

A na to smo pozvani. To je mjesto gdje On stanuje. U srcu svakog brata i sestra. U svemu što je Njegovo. Svugdje. Na nama leži to da ga otkrijemo. Da slušamo i slijedimo zov svoga srca. Da upiremo pogled, kako prema nebu koje je u tami, tako i prema svojem srcu koje često ne poznajemo. To je poziv. Nastojmo to činiti kroz ovaj tjedan. Te tako nazirati tragove Božje poput zvjezdica u svom srcu, te potom i u srcima ljudi koji nas okružuju i svijeta čiji smo dio.

br. Mario Ivan Kralj

Redovništvo je život za Boga i za druge

“Dobar si Bože, imaš pravo kad želiš da i mi tvoja
djeca, dobri budemo! Put savršenosti: bolje želit, bolje
činit, ne žalostit, nego se veselit (trpit).
Bolje želit, bolje činit: redovnički život.”

-o.Gerard

Danas želim s vama podijeliti svoja promišljanja o redovništvu kao životu za Boga i za druge. Vjerujem, i nadam se, da ćete se sa mnom složiti kad kažem da je upravo to bit redovništva – nesebično sebedarje za čovjeka i za Boga.

Redovnički način života, za razliku od redovite ministerijalne hijerarhije, od samih je početaka ustrojen kao radikalno življenje evanđeoskih savjeta. Tri evanđeoska savjeta jesu: siromaštvo, čistoća i poslušnost. Javnim obvezivanjem redovnika da žive te savjete ti savjeti postaju zavjeti. Zavjeti su specifično redovničko obilježje, no zavjetovanje u raznim drugim oblicima pronalazimo i u drugim crkvenim službama ili u drugim crkvenim ustanovama.

Redovničko zavjetovanje, ekleziološki gledano, nema smisla u samome sebi ili samo za redovnika, nije egocentrično. Naprotiv, zavjetovanje je čin predanja života Bogu i drugima. Gesta je na simboličan način vidljiva u javnom očitovanju pred Crkvom. Iz toga temeljnog izričaja vidljiva je univerzalna dimenzija života svakoga redovnika.

Kao redovnik, želim prikazati i ostale sastavnice redovničkog života koje svakog redovnika podsjećaju na nesebično davanje sebe Bogu i bližnjemu.

Prije svega, to je liturgija časova ili časoslov. Ta je molitva javna molitva Crkve i utkana je u svakodnevni redovnički život. Prati dnevni ritam i nastoji svaki dio dana posvetiti Bogu. Zato se redovnici okupljaju više puta na dan na tu zajedničku molitvu prinoseći Bogu svoje potrebe i potrebe vjernika. To dolazi do izražaja u prošnjama kod Jutarnje i Večernje molitve gdje se moli za sve ljude na svijetu.

Druga dimenzija gdje se očituje redovništvo kao život za Boga i za druge jest zajedničarski način života. Nije bitno radi li se o monaškim ili cenobitskim zajednicama, o ovom ili o onom pravilu, jednoj ili drugoj karizmi, svim je redovnicima vlastito da žive u zajednicama. Upravo su zajednice mjesta stalnih susreta i interakcija. Gdje se više ljudi nalazi, živi i djeluje teško da oholost, sebičnost i zatvorenost mogu tako lako proći nezapaženo. Oholost i sebičnost neprimjereni su za narav redovničke zajednice i zahtjevaju da se takva ponašanja korigiraju ili da se takvi pojedinci odstrane uz savjet da se u nekom primjerenijem načinu života ostvare.

Vidimo, stoga, da je i sama ustrojenost redovništva kao zajedničarskog života bitno upućena na ponizan i sebedaran odnos u zajednici, a ne na zatvorenost.

Kao treću dimenziju istaknuo bih euharistiju. Ona je središte i vrhunac kršćanskog života. Po euharistiji najjasnije dolazi do izražaja zajedništvo. Blagovanjem euharistijskoga kruha mnogi udovi postaju dio jednoga Tijela, pričesnici se pritjelovljuju mističnom tijelu Kristovu. U tom mističnom tijelu ne živi svaki ud za sebe, nego za čitavo Tijelo. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da se redovnici svakodnevno napajaju na izvoru euharistije kao snage za svakodnevni život, možemo reći da to svakako osnažuje i potpomaže da redovnik autentično živi, da živi za Boga i za bližnjega.

No, da ne ostane sve na lijepim riječima i frazama pokazat ću jednu drugu stranu, jedan sarkastičan i negativan pogled na redovništvo. Američki pisac, pjesnik, psiholog i samoprozvani “agnostički mistik” u svoje djelu Oko u piramidi ovako zbori o redovnicima: “`Mistici su svi pomalo ludi u svojoj glavi`, reče svećenik cinično, `zato ih Crkva zatvara u mentalne ustanove i eufemistično ih naziva samostanima.`” Jest smiješno, ali je pomalo i žalosno jer je doprinos redovništva u izgradnji zapadne civilizacije golem. Dovoljno je da se sjetimo redovnika benediktinaca.

Dopustite da sažmem. Do sada sam se, kako bih argumentirano svoju tezu da je redovništvo život za Boga i druge, pozivao na temeljne i bitne odrednice redovničkog. Prije svega, to su redovnički zavjeti gdje redovnici javno, pred Crkvom, očituju tu svoju želju. To je ono prvotno i sama jezgra redovništva. Dalje još imamo molitvu časoslova kada redovnici mole za sve ljude na svijetu. Na kraju je tu i zajedničarska dimenzija života, svojstvena svakoj redovničkoj zajednici. Ti sadržaji u životu redovnika trebali bi mu pomoći da se neprestano usmjeruje prema bližnjemu i prema Bogu.

Stoga, zaključujem da redovništvo u životu Crkve ima nezaobilaznu ulogu jer predstavlja ideal kršćanskog življenja i kao svjetionik stoji ukazujući na budući, eshatološki život. Svaki je čovjek pozvan ne samo živjeti za sebe, već i za Boga i bližnje, a primjer mnogih svetih ljudi, posebno redovnika neka nas potakne da se nesebično dajemo za druge jer služiti drugima znači služiti Bogu.

br. Ivan Pleše, OCD

” Po milosti krštenja, redovnička je duša postala zaručnica Isusova, a po svetim zavjetima, na zaručnički se život obvezala. Surađujući s milošću, dušu svoju kiti nebeskim cvijećem. Kada (duša) bude potpuno nakićena, bit će u nebo primljena. Isus pruža milost kao sjeme cvijeća, kad s njom surađujemo, dušu svoju uresujemo.”

Suočavanje sa samim sobom

“Dobro sjeme je: krštenje; iz ovog raste novo
cvijeće, kad dobro mislimo, govorimo, činimo, trpimo.”

o.Gerard

Evanđelje po Marku; Mk 1,7-11 Krštenje Gospodinovo

I propovijedao je: “Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.” Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Promišljanje

Jedna od stvari koje mi teško padaju jest suočavanje sa samim sobom. Pogledavši se u ogledalo, često mislim, pa dobro, zašto uvijek mora biti ovako, da se često vrtim oko nekih stvari koje nemaju veze s vezom. Da kako to, i još bolje, tko je ta osoba koju vidim u odrazu.

Ili još bolje, kad se ujutro budim, pa dobro, tko i zašto opet sve ovo. Zar mora svaki dan biti tako nekako prolazan, isprazan, dosadan. Pa zar je to život?

Dio odgovora, dao mi je Gospodin u ovom odlomku. Ovdje On sam proglašava Isusa svojim sinom. Javno. Nakon krštenja. Zanimljive li stvari!

Mjesto gdje su sve tri božanske osobe ovako prisutne. Ovo je, pa, nekako jedan od jako lijepih dijelova evanđelja. Zašto? Ta ovdje nam je objašnjeno otajstvo krštenja. Ovo je slika svakoga od nas.

Ovdje, kod krštenja, silazak Duha te Očev proglas da Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! otkriva nam u čemu je to spasenje Božje. U čemu je ono za čime svako ljudsko srce žudi. A to je da bude spoznato, prepoznato, priznato, prihvaćeno i voljeno.

Ovdje Sin to postaje, aklamacija koja je u službi da pokaže vjernima i onima koji vjeruju u Sina, da ga (Sina) Otac ljubi i da je Duh njihov poljubac.

Time, onima koji povjeruju u Sina, mi postajemo Njegovi. Krštenjem bivamo urasli u Presveto Trojstvo. Stoga se i krsti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Time mi postajemo djeca Božja.

I time se otkriva ono što jesam. Tko je ona osoba koju gledam svaki dan u zrcalu, tko je onaj koji se svako jutro budi i pita se zašto je život takva mizerija i jad.

Dijete Božje. Da, to sam ja. Dijete Božje. Ako budem kakav je bio i kakav jest Sin. Ponizan i poslušan. Onaj koji osluškuje Gospodina. Koji traži. Čovjek je tražitelj. On je onaj koji žudi, koji preže, koji nastoji dohvatiti. Dohvatiti ljubav. A to može tek kad upozna da je ljubljen.

To je poruka ovog odlomka. Gospodin te ljubi!

Stoga idi, kroči ovim svijetom s tom spoznajom! Djeluj prema njoj! Bori se za nju! Bori se za ljubav. Ustraj! Jer to, i samo to, dovest će te do onoga za što smo stvoreni. Do sjedinjenja s Gospodinom.

br.Mario Ivan

Otac Gerard – navjestitelj kršćanske nade i radosti

“Vremenitu ljepotu ne možemo gledati bez žalosti, moramo ju žalit što kratko traje.”

Tako se izrazi sluga Božji otac Gerard motreći tragove ljepote prolaska Božjega kroz stvorenja, kako to izreče sv. Ivan od Križa. Čini nam se važno ovo Gerardovo zapažanje: vremenita ljepota budi u nama žalost zbog svoje kratkoće. Bitno je uočiti kako je naglasak na „ljepoti” koja je utkana u stvorenu stvarnost i koja odražava onu koja nije privremena. U tom smislu ona je puna nade. Read the rest of this entry

Bogojavljenje

Zlato si darovao malenom isusu kada si (sveti nauk Crkve od misnika) primio, jer nisi to vjerovao što si pameću shvatio, već si svoju pamet kao zlato isusu i pravoj vjeri žrtvovao.

Tamjan pak daruješ kada se moliš. Ta molitva je za Isusa kao najljepša svirka kojoj se on raduje.U molitvi te isus uči kako tvrdo trebaš vjerovati sve što majka Crkva i tvoja vjera uči…

Mirtu daruješ isus kada ne ugađaš svojemu tijelu već svojoj duši. … Zato podaj mirtu isusu, pridaj svoje tijelo kao žrtvu…

Čvrsto obećajmo danas, da ćemo (Isusu) darovati zlato (svoju pamet); tamjan (skrušenu molitvu); mirtu (svoje tijelo i sve Isusu) tako ćemo sigurno putovati, Isusa nalaziti,  s njim se sjediniti i navijeke blaženi biti.”

Iz Evanđelja po Mateju; Mt 2,1-12

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: “Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.” Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: “U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela! Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: “Pođite, reče, i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.” Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.

Promišljanje

Ono što mi prvo pada na pamet kod ovog ulomka jest ono što viđam svaki dan. Tu i tamo neka zvijezda zablista, netko primjeti njezin sjaj, slijedi ju, dok naprotiv velika većina postupa kao da ta zvijezda ni ne postoji. Zvijezda je povezana, ovdje, s rođenjem djeteta. Kakvo je to dijete kojeg slave i zvijezde? Da, upravo to je pitanje koje si postavljam gledajući štalicu. Gledajući to djetešće. Ta tko si ti? I zašto to činiš? Zbog mene? A ja? Ja nikad ne primjećujem sjaj zvijezde da me dovede do tebe.

A taj sjaj, on jednostavno dolazi iz onoga što me okružuje. Iz očiju bližnjega. Iz hladnoće vjetra. Iz bjeline snijega. Kako je lijepo odvojiti vrijeme i otići negdje sam. Sam, a ne usamljen, jer nikad nismo usamljeni. S nama je naš anđeo čuvar, još jedan znak milosti koji nam Gospodin daruje. Upravo tim nevidljivim bićima povjerio je Gospodin upravu nad zvijezdama, nad izlaskom i zalaskom sunca, nad proljećem, ljetom, jeseni i zimom. Vjerojatno je upravo i anđeo potaknuo zvijezdu da se mudracima ukaže tako sjajna i posebna. A njihovi anđeli čuvari su ih potakli da upravo u toj zvijezdi prepoznaju ono što su očekivali, a to je znak rođenja velikog Kralja.

Onoga, u čije će vrijeme cvjetati pravda i mir velik kako nam govori prorok Izaija.

Mir je ono što nam je potrebno. Mir u srcima, mir u odnosima. Usudio bih se reći da je upravo mir znak blizine Božje. Taj mir se postiže time da prepoznam zvijezdu, i nadasve, da prepoznam onoga kome me zvijezda upućuje. Nadalje, to je također poziv da nasljedujem primjer zvijezde, te da ja budem taj koji će druge upućivati prema Isusa.

I tada, Isus postaje za mene Kralj. Tada kad u djetetu koje se rodilo od Djevice Marije vidimo onoga za koga znam da me ljubi. Ta on je dao svoj život da bismo imali život u izobilju.

U izobilju mira, a ne materijalnog. Sreća često pobjegne iz onog doma koji sve ima a mira nema. Baš u onim obiteljima, koje imaju mir, tamo i sreća svoje gnijezdo svija. Mir koji daruje Gospodin. I samo preko Njega možemo doći do onoga za što smo stvoreni.

A to smo slušali dosta često u ovo Božićno vrijeme kod navještaja proslova Ivanovog evanđelja. Da smo djeca Božja. Preko zvijezde, do Kralja, pa preko kralja do djeteta Božjeg. To je ono što moramo nasljedovat. To je put. I svatko, gdje i kako god bio, posjeduje dovoljno snage da to postigne. Kako to znam? Pa pogledaj samo dijete u štalici. Ako je ono postiglo to, tada i nama to postaje moguće. Upravo to je ono za što je on došao.

br.Mario Ivan