Monthly Archives: Prosinac 2015

ŠTO?

Kad Ti činim po volji, nemam što pitati. Čim zapnem, sa ŠTO, pitanjem se odapnem.“

Čovjek-molitelj postaje prijatelj Božji, sin Božji. Počinje slijediti i tražiti Njegovu volju, a ne svoju. U sv. Pismu vidimo Isusa, kako ide u osamu, kako se penje na goru. Ide pitati Oca ŠTO?. U molitvi, koja postaje svakodnevnom druženje i razgovor s „Onim za koga znamo da nas ljubi“ (sv. Terezija Avilska), otkriva nam se Njegova volja. Kad vršim tu volju, onda nema što pitati, jer se potpuno predajem Njemu. U Njegovom sam zagrljaju. On me nosi kao svoga sinčića. Ali „kad zapnem pitat ću – ŠTO?, pa odmah imam sreća sto“.

I sv. Terezija je govorila: Tvoja sam Gospodine, za Tebe sam rođena, ŠTO želiš učiniti sa mnom?“ Mi se često bojimo i zaboravljamo pitati Boga ili svoje bližnje – ŠTO?. Često puta je to iz straha ili iz oholosti i samodostatnosti. Mislimo da možemo sve sami. Kad nešto ne znamo, ni tada ne pitamo ŠTO?, nego se pravimo da znamo. Trebalo bi upravo biti suprotno. Trebali bi se pretvoriti u ovaj ŠTO, kao djeca. Oni stalno pitaju ŠTO? Što je ovo, što je ono. Zar nam i Isus ne govori da budemo kao djeca, da težimo jednostavnosti, prostodušnosti, iskrenosti, malenosti… Nije ni čudo što nam ovo spominje i o. Gerard koji je tako nježno štovao Božansko Djetešce Isusa s kojim je slatko drugovao. Ne boj se predati Bogu, jer je milosrdan Otac, štoviše počni stalno pitati ŠTO? Ne pravi se da znaš sve. Nauči se slušati, gajiti nutarnju šutnju. Slušaj drugoga, slušaj Boga. Pitaš se: „Kako da budem ponizan?“ Počni pitati ŠTO? „Dokle ne treba pitati ŠTO?, dobro je sve; a kad pitamo ŠTO?, nestaju nevolje sve.“

MOLITVA (ŠTO?) -> ŠUTNJA -> SLUŠANJE -> VRŠENJE

I kad dođe kakva nevolja, suhoća i trpljenje treba pitati ŠTO?, jer se time predajem Njemu i ne brinem se. Njemu sve prepuštam. Čovjek-molitelj se ne brine nepotrebno što će biti, niti ga progoni njegova prošlost. On je sve predao Bogu i sve predaje Bogu, ukorijenjen u sadašnji trenutak sa svojim pitanjem: ŠTO želi da učinim?

To siromaštvo, u kojem sve predajem Njemu, me čini malim djetetom. To potpuno siromaštvo: i imanja i privezanosti, i ideja i naklonosti. To znači ne posjedovati ništa, nego sve pitati od Boga, sve od Njega očekivati. To je ono što privlači Njegovu ljubaznost, i samo je takvi možemo primiti. Tada će nas on moći voditi za ruku kao malu djecu, a mi ćemo biti poučljivi i dat ćemo se voditi. Slušat ćemo samo Njegov glas, jer nećemo bit zaokupljeni sobom – zatvoreni u svoju samodostatnost. Ne boj se, pustiti se voditi. Ne boj se, pustiti se nositi od Njega. Ne boj se, pustiti se zagrliti. S leđa i s lica On te obuhvaća, na tebe je ruku svoju stavio. Ti si njegov/a.

Jedino u ovoj jednostavnosti i poniznosti djeteta, možemo se oduprijeti današnjem mentalitetu oholosti i pobune protiv Boga. O. Gerard je to znao. Znao je da je jedino malenošću i poniznošću moguće susresti i vidjeti Gospodina. I susreo ga je. U šutnji:

Mali Isus: „Ja svakog zovem sebi; al samo me onaj čuje, tko šuti. Tko po svom staležu živi, taj ne samo Mene čuje, nego Meni se i približuje. […] Šuti i za mnom govori, pa ti duša od ljubavi gori i pametno govori.“

Gerard: „Mali Isuse, onda će me Tvoja Majka drage volje primiti u krilo, ako je nebeskog Oca volja i moje jelo. Po volji se nebeskog Oca vladat, to znači s tobom se igrati. Igra je slatka tamo gdje je protivljenje nešto nepoznato. I samo taj zna govoriti, koga ćeš Ti na to naučiti! Dakle, šutnja slušanje, najbolje učenje. Tko u samoći s Tobom govori, taj i u javnosti na Te pazi.“

U ovo vrijeme, u kojem su se mnoge duše udaljile od Boga i jure putem pokvarenosti koja svakim danom postaje sve nasilnija i nečovječnija, nije više dovoljna naša djelatnost. Osobito ne ona koju sami poduzimamo. Potrebno je pitati Boga ŠTO? i pretvoriti se sav u uho. Zaogrnuti se šutnjom kao Marija. Potrebni su ljudi molitelji, sa srcem djeteta. Potrebni su istinski klanjaoci čija će molitva biti ponizna, jednostavna, s predanjem i s pouzdanjem u Boga. Sve rasprave, pretjerano uzrujavanje, zauzimanje stavova i problema koji su danas u modi, sve to samo rasipa i troši čovjeka. Neka naša televizija bude od sada svetohranište, Isus u Presvetom Oltrarskom Sakramentu ili pobožna slika. Neka naše radio bude na nebeskoj frekvenciji, a ne frekvenciji ovoga svijeta. Neka naše štivo bude sv. Pismo i duhovna knjiga. Budimo Božji, pa će i svijet postati više Božji.

Onda je zlo kad ne znamo činiti ŠTO (Što je tebi milo). Al čim dobijemo volju za taj ŠTO, onda je već prošlo zlo. Pitat ću ŠTO? (želiš) kada počne nevolja! Ljudi ne trpe opasne među sobom, zatvaraju. I anđeli to rade. Zato karmelićanin, ako hoće da bude dostojan anđeoskog društva i stola, neka se čuva pasjeg jela – strasti tijela. Pitat ću ŠTO na početak nevolja i na početak nevaljanog mišljenja.“

Riječ. Svjetlo. Život.

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 1, 1-5.9-14

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

OPGKG6MWC7

Promišljanje

Riječ. Svjetlo. Život. Veza koja postoji od kada čovjek pamti. Bez svijetla nema života. Biljke ne mogu proizvoditi kisik bez svjetla. Bez kisika života nema. Tako jednostavno, a tako čudesno. Nije li sama činjenica da je planet Zemlja jedini do sada poznati planet na kojem počiva uopće život, nešto što nas upućuje na Svjetlo?

A gdje je to Svjetlo? Često ga ne vidimo. Magla, poput one koja je obavijala Medvjednicu kroz protekla dva tjedna kao da se uvukla u naša srca. Ne vidimo ništa a još gore je što i ne želimo vidjeti. Što to? To da se za svjetlo treba pobrinuti. Ono nam je povjereno. To je iskra života koja je utkana u svakog. To je sam Gospodin koji nas je prizvao u život i želi da s njime postojimo. Ne negdje ispod njega već upravo s njime. Naglasak je na zajedništvu. S njim. A to je teško za prihvatiti.

Zašto? Zato jer onda trebamo živjeti kako je dostojno takvog Boga. Živjeti u ljubavi i iz ljubavi. Biti kakav je Isus bio. Jasno, lakše je reći da je to nemoguće i prepustiti se životu koji živimo. Bez promjene, bez ičega.

Današnji blagdan nas upravo tome uči. Ne možemo ostati ravnodušni na sve ono što Gospodin čini za nas. Ne možemo ostati isti od trenutka kada je on sam, Gospodin postao jednim od nas. Ni više ni manje, nego čovjekom. I što nam je time pokazao? Upravo to što nam evanđelist Ivan donosi – da nam je podarena moć da budemo djeca Božja. A to je uistinu nešto veliko. Veliko jer ispunja naša srca. Biti postavljen na razinu Gospodina je ono za čime svatko teži jer teži biti jedno s onim tko ga je stvorio, s onim koga ljubi.

Zato temelj treba biti upravo nasljedovanje Isusa. I to u predanju kako je On činio, volji Oca. Biti svjetlo drugima umjesto tražiti svjetlo. Biti ono što ne primamo od drugih. Biti svetac ondje gdje sveci ne postoje. To je trajni zadatak djeteta Božjeg. Čini tako!

Neka ti je blagoslovljen Božić!

Br. Mario Ivan Kralj, OCD

Ona kreće za anđelovim rječima

Iz Evanđelja po Luki; Lk 1, 39-45

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.

Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

9XDH29XSFK

Promišljanje

Odlomak ostavlja u nama dojam radosti. Radosti koja izvire uz susreta dviju majki. Jedna je na zalazu svog života, druga tek ulazi u život. Elizabeta u starosti zače, Marija u mladosti. Naizgled dvije suprotnosti koje povezuje nit Gospodnje volje. Elizabeta u čudu zahvaljuje Gospodinu na daru djeteta. Marija, prihvativši anđelovu riječ, postaje sudionicom Božjeg otkupiteljskog djela.

Izvor njihove radosti su djeca koju nose. Vidimo kako se i oni pozdravljaju. Ivan već u utrobi kliče Spasitelju svijeta. Duh Sveti nadilazi sve granice koje čovjek iskušava. Ivan tada, pun Duha već od utrobe, progovara po rječima svoje majke, Elizabete te kaže Mariji: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina! Ona ju naziva blaženom jer je povjerovala. Vidiš poveznicu, Marija je povjerovala i zato je blažena.

I nije zastala samo na vjeri. Ona kreće za anđelovim rječima. On je spomenuo kako je njezina rođakinja Elizabeta trudna i da joj je to već šesti mjesec. Marija ne oklijeva poći Elizabeti da podjeli radost s njome. Radost koju donosi vjera. Vjera koja rađa sigurnošću da je Gospodin blizu i da je on vjeran. A on uistinu jest vjeran. Vidiš to po svojem životu. Nije Isus došao da otkupi nekoga kome je teško, ili je tužan ili je teško bolestan. Isus je došao da nam vrati radost, radost koja se nalazi u iskustvu vjere, vjere koja nam otvara vrata u Kraljevstvo Božje. Tom Kraljevstvu Ivan je onaj koji pripravlja mjesto. Zato on i kliče iz utrobe svoje majke i pozdravlja Spasitelja svijeta. Ali tu ne prestaje njegovo revnovanje za Kraljevstvo. Znamo da je svoj život položio jer je upućivao na Istinu. A znamo tko je istina. Sam Gospodin, kako nam je rekao da je on, put istina i život.

Stoga traži mir i za njim idi! Mir koji se nalazi u smirenom uzdanju u Gospodina! Prihvati križ i teškoće kao utjelovljenje onoga što ljubiš, jer ako Gospodin nije odustao kad je došlo vrijeme za patnju, nemoj ni ti. Ta slika si Božja, tako se i odnosi prema vlastitom životu i životu svojih bližnjih.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Jer osnovni element spašenosti je radost.

Iz Evanđelja po Luki; Lk 3, 10-18

 U ono vrijeme:

Pitalo je Ivana mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?«

On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.«

Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?«

Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.«

Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?«

I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.«

Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.«

I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.

K5CCEEPQPK

Promišljanje

Današnji evanđeoski odlomak donosi nam lik Ivana Krstitelja. S jedne strane vidimo ljude koji dolaze k Ivanu, s druge ono što on čini. Što narod traži od Ivana? Traže savjet. Teško im je u životu, ne znaju što i kako činiti da zadobe spasenje. Nemoj misliti da se to spasenje odnosi na nešto što je daleko od života. Nipošto. To se odnosi na sreću i radost. Ne naziva se bez razloga treća nedjelja došašća nedjelja radosti. Jer osnovni element spašenosti je radost. Radost je najbliža iskustvu prisutnosti Gospodina u nađem životu. A to možemo susresti u svakodnevnom životu.

Upravo to se krije u savjetima koje Ivan daje onima koji ga pitaju.  Pokazuje im da kroz svakodnevicu mogu činiti ono što je potrebno da dospiju do punine života. Punine koja je označena u radosti, kako prema životu, tako i prema svome bližnjemu. Naš život je povezan s životima onih koje susrećemo i koji nas okružuju. Ivan ne savjetuje ljudima da čine stvari koje su nemoguće, koje zahtjevaju novac, napor, vrijeme, teškoće. On pronalazi u stvarnosti način da budemo bolji ljudi. A to zahtjeva našu suradnju s Gospodinom.

U tome je važnost Ivana Krstitelja. On upućuje i pripravlja put Isusu. Poučava narod samoj srži Zakona koji je sadržan u Starom Zavjetu. On je sažet, kako nam Isus donosi, da ljubimo Boga i da ljubimo bližnjega. Ivan je to navještao. Da mi, kroz svoje poslove koje vršimo svaki dan ostvarujemo udio u Gospodinu. Njegovo krštenje je bila najava onoga što se ima dogoditi. Najava krštenja Duhom Svetim i ognjem. To krštenje zbiva se kroz cijeli naš život. Ne govorim tu o krštenju kao sakramentu, već krštenju koje obilježava naš životni put.

Krštenje Duhom Svetim jest sakrament kojim ulazimo u Crkvu, po kojem bivamo pritjelovljeni Tijelu Kristovu. Krštenje ognjem – to je zadatak koji nam je povjeren. Ono se događa kroz naš cijeli životni hod ovom zemljom. Dok god dišemo ovaj zrak koji nas okružuje, dok god nogama dotičemo tlo, dok se u našim očima lomi svjetlost sunčevih zraka, dok nam kožu dodiruju kišne kapi, smijeh, tuga i radost i žalost ljudskih odnosa obilježavaju našu svakodnevicu. To je krštenje života. To je oganj. Oganj koji tinja u našim grudima, koji nam je utisnut pri stvaranju. O njegovom rastu ovisi naš život. Zašto? Zato jer nas taj oganj potiče na djelovanje, na akciju, činjenje djela. Djela koja čine Gospodina radosnim i nas same radosnim. Sve je povezano. Ivan je to znao, zato je i navještao Evanđelje.

Približavamo se Rođenju Gospodnjem. Promisli, kakav je oganj u tebi i kamo ga usmjeravaš. Ne zaboravi, da ćemo biti suđeni po djelima. Djela će nas osuditi, djela će nas spasiti. Stoga, uđi u svoje srce, usmjeri pogled prema stvarima koje se naizgled čine obične. Na svoj svakodnevni život. On je mjesto rasta ognja u tebi. Oganj Stvoritelja. Uzmi ovaj tjedan pred tobom i promatraj svoju svakodnevicu te se potrudi da u njoj otkrivaš tragove Gospodnje.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Prihvati Njegovu volju i uđi zajedništvo ljubavi Gospodnje!

Iz Evanđelja po Luki, Lk 1, 26-38;

Bezgrešno začeče blažene Djevice Marije

U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

DC6TBI9X7J

Promišljanje

Danas slavimo Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije. Samo po sebi to ne bi imalo nikakvog smisla. Možda se pitamo i zašto i čemu sada to? Pogledajmo što nam kaže evanđeoski odlomak. Anđeo kaže Mariji da je našla milost.

Kakva je to milost? Milost da ju je Gospodin odabrao da bude majkom njegova Sina. Milost da ju On, Gospodin, želi da od njezinog tijela, od njezinog mesa uzeti ljudsku narav. Nastaniti se u njezinoj utrobi. Tako Isus biva i Bog i čovjek.

Time Marija, po Isusu postaje zamilovana – puna milosti.

Da, to je tako, kažeš, ali nema to previše veze s onim što danas slavimo. Pogledaj što nam govori prvo čitanje. Govori o padu čovjeka. O zmiji koja je porušila ono što je Gospodin odavno naumio u svom planu za čovjeka. Zmija je govorila a čovjek se dao nagovoriti. Dao se uvući u grijeh i počinio ga je. Prekršio je zapovijed. Stoga je bilo potrebno da dođe Čovjek koji će obnoviti taj odnos. I došao je, taj čovjek jest Isus. A njegova majka? Ona je i više nego primjer, ona je uzor onoga što je Gospodin pripravio za svakog od nas. Pripravio nam je život iz vjere, ne bez muka i tjeskoba ali s obećanjem. S obećanjem da ćemo dospjeti do onoga što je Gospodin za nas namijenio. A to je život u Kraljevstvu Nebeskom.

Bog je zato sačuvao Mariju od grijeha, zbog zasluga svoga Sina. Mariji nije zato uskratio slobodnu volju, anđeo joj navješta što će se dogoditi i čeka odgovor.

Ona, nakon što je promislila odgovara – budi volja tvoja! Kolike li poslušnosti!! Kolike li hrabrosti!! Prepustiti sve što imamo Gospodinu! Tu leži ona iskrena i duboka vrijednost Marije. Ona je uzor svim vjernicima. Ona je prva koja je povjerovala navještaju. Zato ona zaslužuje posebno mjesto u našim srcima kao posrednica milosti. Milost je ta da se djeca Božja zovemo i jesmo. A sve to preko poslušnosti Marije.

Nasljeduj Marijin lik u svojem životu. Osluškuj Gospodina koji ti govori preko anđela. Traži i ne odustaj. Prihvati Njegovu volju i uđi zajedništvo ljubavi Gospodnje!

Neka ti Marijin zagovor u tome pomogne!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

To je obećanje spasenja

Iz Evanđelja po Luku; Lk 3, 1-6

Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka:

»Glas viče u pustinji:

’Pripravite put Gospodinu,

poravnite mu staze!

Svaka dolina neka se ispuni,

svaka gora i brežuljak neka se slegne!

Što je krivudavo, neka se izravna,

a hrapavi putovi neka se izglade!

I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’«

3HM32M0YSH

Promišljanje

Vrijeme u kojem živi i djeluje Ivan Krstitelj je bilo teško vrijeme za Izraelski narod. Kako nam i ovaj odlomak donosi podatke, zemlja je bila rascjepkana. Mnogo malih vladara i vladarića, knezova i knezovića a iznad svega Rim, koji poput „majke“ ujedinjuje sve. Vladao je Pax Romana – Rimski mir – vladavina jednog čovjeka, cara. Ujedinjujući element cijelog tadašnjeg svijeta, kako se govorilo. A istina je bila upravo suprotna. Rimska politika – Divide et impera dovela je do prividnog mira, a zapravo je sve bilo prožeto nasiljem, dok je s jedne strane bio mir je u cjelokupnom carstvu, male državice su se međusobno uništavale.

Upravo u to vrijeme, Gospodin šalje svojeg sina, a pred njim je poslan čovjek, Ivan Krstitelj. Nalazimo se u došašću i ovaj odlomak pred nas stavlja čovjeka koji se potpuno predao volji Božjoj. Pogledaj kako u svijetu razdiranom nasiljem, izrasta Božje obećanje. Koje li to obećanje? To je obećanje spasenja. To je najava onoga što se ima dogoditi. Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje. To je poruka koju nam donosi Ivan Krstitelj. To je poziv čovjeku da se odazove na pripremu svog srca na dolazak Spasenja i spasitelja. Vidimo koje sredstvo nudi Ivan, obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha. To nije krštenje u smislu sakramenta krštenja koji je nama poznat. To je krštenje koji označava na vanjski način okretanje svojeg srca prema Gospodinu. Plodovi tog krštenja su navedeni, da se poravnaju staze, da se dolina ispuni, da se gora i brežuljak slegne, da se izravna što je krivudavo a što je hrapavo da se izgladi. To je u samoj svojoj biti znak potpunog predanja Gospodinu. I to ne samo na razini odluke. Sama odluka ne čini ništa, potrebna je akcija – djela. Djela su ono što nas čini uistinu kršćanima, nasljedovateljima Isusa Krista, prijateljima Ivana Krstitelja.

Vidi što je on radio. Naviještao je Spasenje ljudima kada spasenja nije bilo na vidiku. Vjerovao je Gospodinu čiju je riječ primio. Nije kretao od svojih misli i svojih strahova, bolova, tuga i jada ili možda sreće i zadovoljstava. Nikako! Ivan je polazio od Gospodina, svoj život je ravnao prema Njemu, kako bi pripravio put Isus Kristu. To je ono što moramo i mi činiti ukoliko želimo osjetiti spasenje. Ono nam se nudi, ali je važno da ga prihvatimo cijelim srcem – što će reći i mislima ali i djelima. A djela su jednostavna – samo slijedimo ono što nam Ivan zacrtava. A to je da s onim s kim smo u svađi – pomirimo se, ako nekome treba pomoći – pomognimo mu, ako znamo da je netko usamljen – posjeti ga, ako osjećamo da je nekome potrebno prijateljstvo – daruj mu vrijeme. Ukratko, budi čovjeku čovjek, kako je nekad netko negdje napisao. To je najbolji put po kojem će doći Isus.

Čini tako, gradi puteve, snizuj bregove, ispunjavaj doline, ravnaj krivudave staze – to će reći, svoj život. Svoju dušu i duh i tijelo tako usmjeravaj da u njemu sve postane novo, obuhvaćeno Duhom Svetim. To je ono što je Ivan činio. Slušajući Božju riječ činio je pravo i pravicu – naviještao je spasenje.

A spasenje je ono što nam je Isus donio – vijest da smo djeca Božja ako prihvatimo Riječ. Ivan je to znao i učinio i zato je izvršio svoju zadaću, navjestio je Isusa i pripremio mu put. Prvo u svom srcu i životu a onda je i druge doveo do Isusa. I ti čini tako, pripravljaj put Gospodinu kroz svoj život – živeći kao dijete Božje – strpljivo u kušnjama, uvijek u molitvi i usmjerenosti na Boga. Sve nevolje podnoseći strpljivo, nikad ne zaboravljajući da tko ne traži Kristov križ ne traži Kristovu slavu, kako nas lijepo uči sv. Ivan od Križa.

br.Mario Ivan Kralj, OCD