Otac, Sin i Duh Sveti

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 16, 12-15 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.«

40B6KFZBWA

Promišljanje

      Danas slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva. Na prvi pogled, dosta kompleksna i teško shvatljiva stvarnost. Kako razumjeti i prihvatiti da postoji Trojstvo – Otac, Sin i Duh Sveti? Jedan Bog a tri božanske osobe. Vjerojatno ćemo to jasnije razumjeti tek u vječnosti.

      Kao ljudi, ne možemo znati kako Presveto Trojstvo postoji unutar sebe, kako se njihov život odvija. To nam nije dano spoznati. S druge strane, ne znači da trebamo prestati o tome govoriti i razmišljati. Mi možemo, a i trebamo, razumjeti Presveto Trojstvo kakvo je za nas, u odnosu prema svakome od nas. To nam biva vidljivo osobito iz današnjih čitanja.

     Prvo čitanje govori nam o mudrosti koja je bila prisutna dok je Gospodin stvarao svijet, oblikovana je prva od svih djela. Promatrala je stvaranje nebesa, kad je Bog u visini određivao oblake te vidjela dubine mora i u konačnici kad je postavio temelj zemlji. Bila je prisutna kao graditeljica, u radosti igrajući pred Bogom u sve vrijeme. Ističe kako je njezina radost djeca čovjekova.

       Ovdje nam se otkriva stvarnost koju znademo ispustiti kada razmišljamo o Bogu. Bog Otac, onaj je koji stvara – Stvoritelj. Stvaranjem očituje svoju ljubav. Pošto je u sebi savršen želio je i da njegovo stvorenje bude savršeno poput njega. Svijet je stvorio iz ljubavi – a mudrost se igrala pred njim u radosti. Ta mudrost – zapravo je sam Sin Božji, koji je sudjelovao u stvaranju svijeta te se raduje zbog Očevog djela.

       Na zoran i jasan način to nam dolazi do izražaja u današnjem Psalmu. Ondje Psalmist veliča čitavi svijet, pri čemu posebno slavi čovjeka, promatrajući veličinu koju mu je Bog dao. On zaključuje kako je Bog stvorio čovjeka malo manjeg od anđela, podarivši mu slavu i čast te dao mu vlast nad djelima ruku njegovi, sve mu podloži pod noge. Bog toliko ljubi čovjeka da mu je dao da sam upravlja svojim djelima, da bude slobodan u svojim odlukama, u čemu je sličan anđelima. Anđeli su prvijenci Božjeg stvaranja, stvoreni prije svijeta kao besmrtna duhovna stvorenja obdarena slobodnom voljom i razborom. Oni su spoznali veličinu Božju te su ušli u vječno blaženstvo s Bogom i sudjelovali u stvaranju i brizi oko stvorenog svijeta. Među njima ima i onih koji su u slobodi željeli biti sami sebi dostatni, okrenuli su se od Boga prema sebi te su željeli sami od sebe postati blaženi – savršeni. To su zli anđeli, demoni. Oni su sami sebe isključili iz zajedništva s Bogom te trpe vječne kazne.

       Stanje čovjeka je bitno drugačije. To nam tumači sv. Pavao u drugom čitanju. On nam govori kako smo opravdani vjerom u miru s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu, koji je razlog naše nade. Mir je upravo obilježje onoga tko nasljeduje i ostvaruje Božju volju u svojem životu. Božja volja jest da budemo u zajedništvu s Njime. I to ne samo u vječnosti već i u sadašnjosti, danas, tu gdje jesmo u životnim okolnostima koje imamo. Što bi to značilo? To znači da činimo i biramo dobro unatoč tome što nas mogu pogoditi nevolje. Mi znademo što je dobro, prihvatili smo ime Isusovo kod krštenja. Kršteni smo u Trojstveni život. Svatko od nas na čelu nosi pečat Duha Svetoga – Božji znak koji je primio u krštenju kroz krizmu, te kasnije u sakramentu potvrde. Mi smo njegovi. I upravo kad nadođu nevolje, suočavamo se s to pripadnošću Kristu. Kada naše vrijednosti i napori budu postavljeni u pitanje, kada nas počnu vrijeđati, čak i psovati zbog onoga što vjerujemo i činimo, kako ćemo se onda osjećati? Hoćemo li i tada reći kako život nema smisla? Hoćemo li odustati od svega, i od Boga i od samog sebe? Pavao nam kaže kako nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost pak nadom. A nada jest plod ljubavi. Ljubavi koja je razlivena u srcima našim. Poteškoće i nevolje su put prema Nebu, ne znak da odustanemo.

     Sam Isus nam je tu primjer. U Getsemaniju je ostao sam, vojnici su ga uhvatili. U sudnici je bio sam. U trenutku smrti na križu – bio je sam. Iako je sve to iskusio – nije iznevjerio nadu. Isus je ljubio Gospodina i znao je da ta ljubav neće ostati besplodna. Kao što se na početku stvaranja svijeta, Sin Božji igrao pred Bogom u radosti, tako je sada na križu sve svoje pouzdanje stavio u tog istog Oca. I nije se prevario.

     Evanđelje današnjeg dana govori nam o tom pouzdanju u Oca, te o neizmjernoj ljubavi Isusa prema Ocu, a i prema učenicima, što će reći prema svakome od nas. Odlomak iz evanđelja nastavak je Isusovog govora na posljednjoj večeri, a koji se dijeli na tri dijela. U prvom dijelu Isus govori o uspostavi zajednice na novoj zapovjedi (ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas), drugi dio govori o zadaći zajednice u svijetu (idite i učite ih svemu što sam vas ja poučio, svijet će vas mrziti jer ste moji, ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet). Konačno, tu je treći dio koji nam govorio kako će  zajednica ostati povezana s Isusom.

      Duh Sveti, duh je Istine, koji će upućivati nas u svaku istinu. Istina je samo jedan, i ona zahtjeva da se prema njoj postavimo. Biti pripadnik Isusove zajednice traži od nas da zauzmemo životni stav prema njoj. Ne možemo misliti kako je dovoljno jednostavno postojati u ovom svijetu, tu i tamo otići misu, ne ukrasti nešto niti ne ubiti, jedanput se godišnje ispovjediti i to je to. U svemu tome kao da se isključuje drugi, moj bližnji. To nije ispravna slika učenika Isusova. Duh će nas učiti i on nas poučava. Kako i gdje to vidimo? Zaviri u svoje srce, što ti ono govori, što činiti, kako činiti, kako u ovome svijetu, koji tone svakim danom u sve veću tugu i jad, uopće pronaći smisao? Čujemo li mi Duha uopće?

       A Duh nam progovara upravo o Presvetom Trojstvu. Ono što primjećujemo i možemo sa sigurnošću reći u vezi odnosa između Oca, Sina i Duha Svetoga jest da je to komunikacija u ljubavi. Ljubav je polazište komunikacije. Isus nam je ostavio Duha Svetoga kako bismo bili toga svjesni. Svjesni da i mi trebamo prema bližnjima voditi se polazeći od ljubavi. Tu ljubav treba stalno provjeravati i ispravno vrednovati. To se događa kroz sv. Misu, gdje slušamo Božju riječ i spominjemo se veličanstvenog djela Božjega prema nama. Sakrament ispovjedi također je važno mjesto u kojemu na svojoj vlastitoj koži iskušavamo milosrđe Božje.

    Duh Sveti proslavljuje Isusa. I mi smo pozvani proslavljati Boga. Kako? Svojim životom, životom koji se neće zadovoljiti određenom prosječnošću, već će htjeti riskirati. Vjera je rizik. Puno stvari se moraš odreći, maknuti, krotiti sebe kako bi napredovao na tom putu vjere.

       To je ono što nam poručuje današnja svetkovina. Da polazimo od ljubavi prema Bogu u našoj komunikaciji i odnosu prema bližnjima našim. Ako to činimo, i spremni smo biti Njegovi, On će nas blagosloviti. I tako ćemo uistinu biti djeca Božja u punom smislu riječi, jer ćemo biti s Njime. Nemojmo zaboraviti da smo stvoreni za savršenstvo – tako činimo i ponašajmo se te upravimo naš život prema vječnoj zbilji!

Vlč. Mario Kralj

Oglasi

Posted on 16. lipnja 2019., in Blagdani i svetkovine, Duh Sveti, Evanđelje, Ljubav, Molitva, Vjera. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: