Monthly Archives: Veljača 2015

To je put prihvaćanja samoga sebe.

Iz evanđelja po Marku; Mk 9, 2-10

U ono vrijeme:

Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.

ibex-india-mcbride_84056_990x742

Promišljanje

Ovakvi događaji u Svetom Pismu svrstavaju se pod naziv teofanija, tj. bogoobjavljenje. Događaj u kojem se sam Gospodin objavljuje. Ovdje nam se Isus pokazuje kakav jest. Čak nam pokazuje i kakav je odnos između njega i Oca. Pokazuje nam i kakav odnos mi trebamo imati prema njemu.

Mogli bismo razmišljati o tome kako je ovo divan trenutak u kojem se susreće nebo i zemlja, onostranost i ovostranost. Ili možda kako učenici ne razumiju Isusa jer je on toliko drugačiji od nas, pogotovo kad je u svojoj slavi.

No, volio bih promišljati polazeći s jednog drugačijeg stajališta. S stajališta da je Isus potrebna pomoć, bliskost Oca zbog onoga što ga čeka. Čeka ga izdaja prijatelja, napuštenost, osamljenost, suđenje, križ, smrt, te konačno uskrsnuće. Kako to povezati s nama i kako odnosno gdje pronaći Oca u našem životu?

Nikome ovo ne pada lako. Biti svjestan da ćeš patiti i da će te boljeti. To jednostavno nije usađeno u nas. Mi ne volimo patnju ni bol, makar je ona često ono što nas najbolje i najjače oblikuje. No, mi kao ljudi, težimo harmoniji, težimo da budemo usklađeni i da imamo balans unutar sebe i oko sebe. Mir na način na koji ga mi doživljavamo.

Petar je to iskusio u trenutku kad predlaže da se sagrade tri sjenice. Nije znao kako to izreći pa je tako rekao. To je bilo najviše što je mogao u vezi tog iskustva izreći.

Vratimo se Isusu. Ukazuju se Mojsije i Ilija, Zakon i Proroci. Dva najveća predstavnika Starog Zavjeta. Oni koji na, sebi svojstven način, „utjelovljuju“ riječ Gospodnju, ono što on želi i koji su najbolji primjeri kako vršiti Očevu volju.

Tako je bilo do Isusa. Ovdje se oni ukazuju Isusu kako bi priznali Njegovu vlast. Vidimo, prošlu nedjelju smo razmatrali kako Isus izgoni zloduhe, i gdje se skriva njegova snaga, snaga koja proizlazi iz sinovstva Gospodinjeg. Da je On Sin Božji.

Danas se taj susret nastavlja. Nastavlja se u tome da vidimo Isusa kako prima i razgovara s Ilijom i Mojsijem. S ljudima koji su svoj život dali za Gospodina. Ilija je gorljivo revnovao za Gospodina. Mojsije je sve svoje dao za narod, da ga dovede bliže Gospodinu. Ovdje oni razgovaraju.

Kakav je bio taj razgovor? Kamo su njihove misli tekle? Što se tu odvijalo?
O tome možemo samo nagađati. Moliti i tražiti. A kako bi nam vrijedne bile te riječi, koje su ondje izgovorene. Znali bismo nešto o tome što je otajstvo. Nešto što je dio Božjeg nauma spasenja.

Ali to ne možemo znati.

I upravo je to slika. Slika da nećemo uvijek razumijeti Gospodina. Nećemo ga čuti ni vidjeti, opipati ni okusiti na način na koji bi mi željeli. Ali, to ne znači da će nas ostaviti. To znači uistinu upoznati Gospodina. Vidimo kako je to djelovalo na Isusa koji je, sišavši s gore, izvršio ono što je Otac od njega tražio. Popio je čašu muke do kraja.

Vratimo se na odlomak. Mojsije i Ilija. Dakle Sveto Pismo.

Prvo mjesto susreta s Gospodinom. U stranicama Svetoga Pisma. Dakle, čitajući ga, dolazimo u kontakt s njime.

Potom čitamo da je Isus Sin Očev i da njega slušajmo.

Drugi put do dolaska k Gospodinu jest slušanje Isusa. A što nam on govori? Govori da čuvamo njegove zapovjedi, a njegova zapovjed jest da ljubimo Gospodina svim umom i srcem i snagom a bližnjega kao sebe samoga. I da ćemo, čuvajući tu zapovjed, ostati u njegovoj ljubavi.

Treći put, jest držati u tajnosti ono što mi Gospodin daje. To ne znači ne pričati s drugima o vjeri ili o tome kako me Gospodin odgaja, kroz koje poteškoće prolazim ili tako nešto. Ne. To znači, da ono što mi Gospodin stvara u mome srcu, ostane u njemu. Da intimu koju imam u odnosu s Gospodinom čuvam. Čuvam i njegujem. Ono što pronađem u Svetom Pismu. Ono što se dogodi i kamo me odvede vršenje zapovjedi ljubavi. To je put prihvaćanja samoga sebe.

Vrijeme je korizme. Iskoristi to vrijeme i susreći se s Gospodinom često. Traži ga na ovim putevima.  I što god se dogodilo, bilo negativno bilo pozitivno, ne odustaj. Ta Gospodin uvijek na dobro surađuje s onima koji ga ljube.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Gdje je u tvom životu pustinja?

Oryx, Namibia

Iz Evanđelja po Marku; Mk 1, 12-15

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.

A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje:

»Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

Promišljanje

Unutranja logika odlomka vodi nas kroz ove događaje koji nam izgledaju ponekad fantastično a ponekad bez nekog razumskog uporišta.

Naime, kako to da bi Duh nagnao Isusa u pustinju, pa da ga Sotona kuša, pa  onda susret s zvijerima pa služenje anđela. Tako bi i bilo ako ne uključimo u sve ovo vjeru i pomnije ne pogledamo što i o čemu se ovdje radi. Odlomak prije govori nam o krštenju Isusovu i Otac objavljuje tko je njegov Ljubljeni. Ovaj odlomak vodi nas u jednu dublju istinu o nama samima. Duh je uistinu nagnao Isusa u pustinju da ga Sotona iskuša, i da bio je s zvijerima jer prirodno je obitavalište zvijeri pustinja, a anđeli, oni prate onoga tko je Sin Božji.

To je slika svakoga od nas. Isus je prošao ono što svatko od nas mora proći. Nije li to besmisleno? Zašto živjeti ako znam da će biti teško, da će boljeti, da ću često biti osamljen i lutati ovim svijetom?

Odgovor nam daje sam Isus. Kršten je na Jordanu, i mi smo kršteni. Duh ga je nagnao u pustinju. I nas Duh potiče da kročimo kroz ovaj život. Da živimo. Da budemo ono što jesmo. Da budemo Sinovi i Kćeri Božje. Djeca Očeva.

Isus je boravio četrdeset dana u pustinji. To je bilo vrijeme koje ga je pripremalo, u kojem je upoznao samog sebe, vidio gdje se nalazi izvor njegova života, kamo njegov život struji i što mora činiti. Vidimo koje su posljedice boravka u pustinji.

Nakon pustinje, on propovijeda evanđelje Božje. Da se približilo Kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujete evanđelju.

To jest evanđelje. Vijest o Kraljevstvu Božjem. Vijest da postoji netko tko je svladao Sotonu, tko je pobijedio Zmaja, tko je bacio Staru Zmiju u sumporno jezero. Tko je svladao smrt.

To je Isus. Isus jest Kraljevstvo Božje. Novi poredak. Novo vrijeme.

Zato i govori o ispunjenju vremena. Ispunjenje koje se očituje u ljubavi. U blizini Gospodinovoj svakom čovjeku, zato jer ga ljubi.

I zato je važno obraćenje. Obraćenje je okretanje smjera. Rotacija. Okretanje leđa onome što je loše i usmjeravanje života prema nečem drugačijem, nečem novom. To ne znači nužno mjenjanje kompletnog sebe, već mjenjanje onoga što nas pokreće. Priznanje istine o samom sebi.

A koja je to istina? Promisli. Istraži. Gledaj. Obrati se.

Gdje je u tvom životu pustinja? Gdje je napast? Gdje su zvijeri? A gdje služe anđeli?

Nasljedovanjem Isusa postižemo ono što je On postigao, a to je da dostignemo vječni život.

Stoga, obrati se, pogledaj gdje je Kraljevstvo Božje u tvom životu i idi za njim. Traži Kraljevstvo Božje. Kroči Isusovom stopama!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Biti onaj koji donosi svjetlo drugima

Iz Evanđelja po Marku; Mk 1, 40-45

 U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Promišljanje

Stavimo se na mjesto Isusa. Pogledajmo što činimo da ljudi oko nas budu zdravi. Zdravi u smislu da prihvaćaju i prepoznaju Božju volju za njih, u ovom trenutku. U onome što ih muči, nasljedovati Gospodina u potpunosti.

Zar to nije život u vjeri? Nositi kraljevstvo Božje onima oko sebe. Biti onaj koji donosi svjetlo drugima.

Prepoznati u drugome vjeru, nadu i ljubav. Poput ovog gubavca, koji, unatoč zabranama, prilazi Isusu, i dobiva ono što je želio. Ne dobiva to jeftino. Dobiva zato jer je vjerovao. Vjerovao je da je Isus onaj koji ga ozdravlja. I da on to čini. I da on, kao čovjek i kao Božje stvorenje ima pravo biti očišćen. Očišćen zato jer je dao sve što ima za tu vjeru.

Gospodin mu je dao tu bolest ne da ga satre, već da ga dovede do punine istine. Istine da Gospodin ozdravlja i da on, kao čovjek, mora prihvatiti to da sve dolazi od Gospodina.

I da ga ljubi. Ljubi ga toliko da ga čisti. I on postaje nov čovjek. Ne sam, već u zajedništvu s Gospodinom. To je ključ. Biti Božji. Za time treba težiti, i za to se treba boriti.

Imati vjeru u životu. Vjeru da ono što nam se događa vodi k jednom cilju,a to je Gospodin. To zahtjeva vježbu. Vježbu i susrete s Gospodinom u sakramentima, pogotovo u Euharistiji.

I tako postajemo Njegovi. I tada liječimo druge, kada smo u zajedništvu s Gospodinom i kad ga nosimo onima oko nas.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Temeljne crte Gerardova lika i duhovnosti

FC4_24371. Ovdje ne bih govorio o povijesnim podacima. Oni se mogu naći na mnogim mjestima. Samo toliko da je dijete hrvatske, bunjevačke ravnice iz Đurđina, da je živio u zemlji bez identiteta, da je izobrazbu dobio u tuđini i da je milost dijelio svojem hrvatskom narodu i svima koje mu je Bog slao kao svoju djecu. Osobiti je zagovornik u moralnim i duhovnim problemima. Neka nas ne čudi ako u ovom prikazu naiđemo na već izrečene misli u mojim ranijim osvrtima. Riječ je, u izvjesnom smislu, o sintezi lika i duhovnosti oca Gerarda.

O sebi je imao skromno mišljenje i po smješta se među nevažne ljude. Istina, iskustvo i značenje njegove
osobe i njegovih djela u ondašnjoj društvenoj i crkvenoj javnosti mogli su mu priuštiti i važniji odnos s obzirom na udio u sreći i prosperitetu ljudi i ondašnjeg društva: bio je osoba-okosnica međuljudskih odnosa u obiteljima, međunacionalnih odnosa u gradu, kao i božansko- ljudskih odnosa u dušama. Takva, dakle, neupitna uloga oca Gerarda imala je pravo i na jaču afirmaciju njegove ličnosti u javnosti. Ova za života izostala afirmacija progovorila je u njegovoj smrti: u njegovom sprovodu koji je okupio „sve živo“ u gradu Somboru. Ljudi su razumjeli da je otac Gerard u svojoj vjerničkoj, redovničkoj i svećeničkoj svijesti ostao dosljedan onom osjećaju kojeg mu je nadahnjivalo Evanđelje, a on ga je razumijevao kao biti malen za malene.

Ova ,,malenost“ u Gerardovim očima nije obezvrijeđenost čovjeka, nego je ona radosna vijest Božjeg srca koje govori da svaki čovjek može kroz ,,malenost“ postati „velik” i dosegnuti granicu božanskoga. Malenost nije svediva na odricanja i pokore, a ni na mnoštvo pobožnosti, jer to još uvijek ne govori o božanskoj novosti osobe koja to čini. Gerardova ,,malenost“ je srčika novog čovjeka: ona je uočljiva prisutnost Boga u nama i među nama. Gerard govori da nije znak „božanskoga” u nama i među nama nešto što neki danas smatraju „ekscesnim duhovnim iskustvima”, „neprotumačivim zbivanjima”, „izvanrednim fenomenima”, pa bili to i „darovi” kojima se divimo. Naprotiv. Otac Gerard uči da je Bog pokazao kako je on u svemu što nosi pokazatelje „nemoći”: izabrao je lice čovjeka da ono bude lice Božje; došao je na svijet po ženi kao i svaki smrtnik; rodio se na putu bez ikakve sigurnosti osim ljubavi Josipa i Marije; nauk mu je sadržan u „blaženstvima”, u kojima su „veliki” svi oni koji su od svijeta prezreni; stil života mu je živjeti sa svojim i tuđim „križem”, a smisao života mu je živjeti i biti raspet za druge. To je izvor i model Gerardove „malenosti”._46441780_008014576-1

Čini se da je lik oca Gerarda na crti velikih potreba Crkve i društva našega vremena. Gerard nije lik kojeg će mediji isticati kao bombastičan govor prilikama i neprilikama Crkve i suvremenog svijeta, jer on doista ne slijedi očekivanja medija. Gerard je sav usredotočen na pravu potrebu čovjeka i vjernika: prepoznati svakidašnjicu kao mjesto na kojem nas milost mijenja. On svoj odnos prema čovjeku i Crkvi gradi na onome što je čuo nadahnućem Duha za čovjeka i Crkvu, osobito kroz lik i govor „Malog Isusa”.

Ako bismo izdvajali neke „glasove Duha“ koje Bog šalje kroz Gerardovu osobu kao svoju poruku Crkvi i svijetu danas, ne možemo mimoići onu bitnu crtu Crkve (biskupijske, župne i obiteljske) koja se danas, u vremenu kad je čovjek prisiljen biti ,,malen“, neznatan, zapostavljen, biti na rubu svega i skupljati mrvice sa stola bogatih, mora okrenuti upravo takvima. Ustvari ti ,,maleni“ ljudi čekaju sakramentalnu snagu milosti da bi izdržali svoju ,,kob“ težinu križa. Čekaju Isusovu ruku i blizinu koje će im sačuvati nadu.

Osim kruha, kuće, posla i ruha, Gerarda muči pitanje: hoće li se naći svećenici i redovnici koji će „gladnima Boga i zanemarenima od ljudi” ponuditi hranu koja je jača od smrti i koja vodi u život vječni, te tako pomaže da se dostojanstveno izdrži pritisak života. Gerard se nada da će sadašnji svećenici i redovnici svojim svećeničkim i redovničkim poslanjem pružiti sakramentalnog Isusa ljudskoj duši.

1024

2. Svojom pripadnošću karmelskoj, molitvenoj obitelji, otac Gerard imao je priliku razumjeti i prihvatiti sebe kao molitvenu osobu koja stoji pred Bogom za druge. Time je usvajao najbolji način da mu svećeništvo i redovništvo budu plodni i da mu apostolat bude nehinjen. Upravo ova molitvena spoznaja naravi i poslanja svećeništva i redovništva osiguravala je ozbiljnost njegovog ljudskog i vjerničkog pristupa svojem poslanju, jer Gerard je kroz molitvu dolazio do spoznaje smisla i svećeništva i redovništva u Crkvi. Otkrio je da je svećenički i redovnički poziv pravi posrednik ozdravljenja čovjeka i njegove božanske promjene. Svećenik i redovnik su Evanđelje među nama.

Zato otac Gerard uči da biti svećenik i redovnik znači biti molitelj Boga i prenositelj otajstva (stajati pred Bogom za sebe i za druge i prenositi Crkvi bogatstvo Boga); on uči da svećenik i redovnik dijele ljudima milosrđe Božje i tako ih čine slobodnima; i na koncu, poručuje da su svećenik i redovnik osobe misnog sjedinjenja s Bogom. Svetu misu doživljava kao najbolje mjesto sjedinjenja duše s Bogom.

Ovo nam govori da je sluga Božji otac Gerard sav unutra i sav u Bogu: sav je u sebi, pa je zato sposoban biti za druge; sav je u hramu duha, pa je sposoban zamijetiti potrebe onih najmanjih koji su Isusu toliko dragi: bolesni, nemoćni, siromašni, osamljeni i zapostavljeni; sav je u dubokoj povezanosti s Bogom kojeg doživljava kao neizmjerno otajstvo bogatstva, pa zato može zagrabiti i ponuditi onima koji vape za okusom božanskoga; sav je uronjen u molitvenu prisutnost, pa mu zato ništa ljudsko nije tuđe. Riječ je o čovjeku dubokih nutarnjih susreta sa Svetim, iz kojih prima pouku kako se odnositi prema onima koje je Sveti Bog proglasio „blaženima”. Izgledno je da mu je Gospodin nadahnjivao misao da se Njegovo lice mora prepoznati na Gerardovom licu, ali i zapovijed da na licima „najmanjih” Gerard prepozna lice „Malog” i „Velikog” Isusa, lice Božje.

Odatle njegova bliskost s njima, zbog koje nije dopuštao da se išta postavi kao zapreka između njega i njih, pa ni velika redovnička disciplina.

3. Pouka: čas je da se Crkva, to jest svi mi vjernici, usredotočimo na „malene”, na one za koje je „ispovjedni oprost”, „euharistijski Isus”, „sveto pomazanje za Kraljevstvo Božje”, „božanska i ljudska riječ utjehe”, „poklon vremena”, „molitveno osluškivanje volje Božje” – na ono što Crkva našeg vremena u svojem poslanju mora ponovno primjenjivati ako hoće biti Isusovski vjerodostojna. To je jedna od temeljnih poruka oca Gerarda u ovom času Crkve. Riječ je o neodgodivom i drugačijem pristupu Crkve, osobito svećenika i redovnika, čovjeku. Taj pristup mora biti spasenjski put za čovjeka. To je stvaranje mjesta i prostora u srcu, u kući i u službama Crkve za malene ljude Crkve i svijeta; to je pokazivanje svijetu tko je Raspeti i zašto je taj Sin čovječji i Sin Božji raspet.

o. Jakov Mamić, OCD

Zahvala o.Gerardu

Poštovani! Htjela bih posvjedočiti na koji način je otac Gerard ušao u moj život
i kako nam je pomogao. Kada sam bila trudna 22 tjedna, našoj maloj bebi je vrlo
uvaženi stručnjak otkrio cistu na mozgu uz napomenu da takva cista ne može nestati.

Pitanje je bilo hoće li uzrokovati probleme ili ne. Pod problem ima mislim na poremećaje
u razvoju sve do najgorega ishoda. Nazvala sam našu rođakinju karmelićanku
i rekla joj: “Trebam te, moli se za nas.” Ona mi je rekla: “Zajedno ćemo se moliti ocu
Gerardu.” Poslala mi je sličice s molitvom ocu Gerardu. Molila sam svaki dan, molio
je i moj suprug i moja mama. Već za tjedan dana ginekolog je bio ugodno iznenađen.

Cista nije rasla, već se malo smanjila. Ne moram vam ni reći da je cista potpuno nestala
već za vrijeme trudnoće. Danas smo ponosni roditelji zdravog i dobrog dječačića starog
5 mjeseci i njegovog prekrasnog petogodišnjeg brace.

Vječno ću biti zahvalna ocu Gerardu na uslišanoj molitvi! Primite lijepe pozdrave
od mame Monike!

Monika Ferenčak, Zagreb

Živi od susreta s Njime

Iz Evanđelja po Marku Mk 1, 29-39

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Promišljanje

U oči upada, da tamo gdje Isus dolazi sve što nije u skladu s njime, nestaje. Sjetimo se početka Isusovog javnog nastupa kako nam ga prenosi evanđelist Marko. Propovjedao je da se obratimo jer se približilo kraljevstvo nebesko.

Ovdje vidimo kako se to ostvaruje kraljevstvo. Kako se ono probija. Tako da Isus liječi bolesti, izgoni zloduhe.

On odstranjuje sve ono što nije život. Bolest škodi životu, iscrpljuje ga. Zlodusi muče dušu, sapinju je, zatvaraju je. Isus to mjenja. On uklanja to i uspostavlja ravnotežu. Uspostavlja poredak koji je od početka utemeljen od Gospodina.

Zato ljudi idu k Isusu, jer ih on čini živima. Čini da osjete život, da ga iskuse.

A to možemo samo ako budemo blizu Njemu, koji je izvor života.

Kako se to ostvaruje? Tako da, kad promatramo sebe, počinjemo u sebi viđati Njega. Kada pričest na koju idemo postane cilj našeg tjedna. Kada to sjedinjenje koje se događa u pričesti obuhvati cijeli naš život. Od početka do kraja. To je kraljevstvo Božje.

Isus je put. On sam kaže, da je došao propovijedati. To je njegova propovijed. Obrati se i vjeruj. Živi od vjere. Živi od Isusa. Živi od susreta s Njime. U onome što je teško, u onome što je lako. U ljubavi, u tjeskobi, u miru i nemiru, u patnji i radosti. Protegnuti susret s Njime na sve to, to je ono što moramo nastojati dok prolazimo ovom zemljom.

Tako ćemo izgrađivati njegovo Kraljevstvo. To je naš poziv. I mi smo pozvani propovijedati. I to svojim životom. Djelima, ne rječima. Čineći ono što želimo da drugi čine nama. Tada ćemo u potpunosti biti njegova djeca. I to je poziv koji stalno trebamo obnavljati i slijediti. To je ono što nas vodi naprijed. To je ljubav. Čini to kroz molitvu i susret s Njime.

I hrabro kroči naprijed, jer, On je to prošao. I On je s nama. Dopusti mu da On učini ono što ti sam ne možeš.

br. Mario Ivan Kralj, OCD