Monthly Archives: Kolovoz 2015

Sloboda srca

Iz Evanđelja po Marku; Mk 7, 1-8.14-15.21-23

U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.«

Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«

BKC8Y8VF8K

Promišljanje

Čovjeka onećišćuje ono što iznutra proizlazi. Nekako mi pada na pamet da to povežem s onim što je naše, ljudsko. Ljudska odredba.

Kao da se ovdje sukobljavaju dvije struje. Ljudska i Božja. Ljudska smjera za onim što je jednostavno, što ide njoj na ruku, što je čini nekako „slobodnijom“. Ona ide za čovjekom, koji postaje centar svijesti i mišljenja. Čovjek zauzima mjesto istraživanje, traganja, želje, požude. Svoju svrhu kao da pronalazi sama u sebi. Umjesto da otvara i čini čovjeka onakvim kakav bi trebao biti, a to je slobodan i radostan, ona ga zarobljava.

Ne radi se ovdje o higijenskom pranju posuđa, već o obrednom pranju, o religijskom, kultnom činu. To „pranje“ onemogućuje pogled na stvarnost kakav jest, već poput određenog vela zakriva ono što bi trebala biti radost. Radost zbog života samog.

Druga jest Božja odredba. Odredba koja na prvi pogled nije privlačna. Odnosno, ona jest sama po sebi privlačna, ali njezino obdržavanja nije. Zašto? Jer zahtjeva potpunu predanost. Zahtjeva čitavog čovjeka. Njegova odredba smjera od čovjeka samog prema Gospodinu te prema bližnjemu. Ne postaje čovjek sam svoje središte, već On postaje središte, te preko služenja bližnjemu zadobivamo konkretizaciju ljubavi prema Gospodinu.

U tome leži bit slobode koju nam Gospodin daje. Sloboda srca. Srca da možemo htjeti ljubiti bližnje i služiti im, ne zato jer se želimo uzdići ili pokazati da smo bolji ili napredniji ili da smo nešto drugačije. Upravo suprotno, jer smo sami svjesni da je Gospodin onaj koji prebiva u središtu moga bića, te želim da Ga nosim svakom živom biću. Leptiru, maslinu, psu, bližnjemu, suncu, mjesecu. Svima. Jer sve je Božje. I u svemu je utkan njegov prst. To je njegova odredba. Ona smjera služenju, dok ljudska odredba smjera zarobljavanju. Dok služenje biva obavljano iz ljubavi i poštivanja, zarobljavanje se događa kada se vrše zakoni i odredbe bez razumijevanja i kada one postanu centar pažnje. Kada Gospodina zamjeni čovjek. Toga se treba čuvati.

Slijediti Božje odredbe znači slijediti Isusa. Znači uzeti križ i nositi ga, znači biti ponizan i prihvatiti ono što mi se događa. Ne znači to odustati ili dignuti ruke. To znači uzeti sebe i Gospodina ozbiljno. Biti spreman na slobodu koju mi On nudi. Slobodu u kojoj moram odlučit što želim s svojim životom i kako ga uložiti. Tu leži tajna srca, koji samo On može otkriti. Stoga je potrebno često s njime razgovarati, tražiti ga i slušati. Ne biti samo onaj koji traži već i onaj koji spremno sluša. Sluša i promatra svijet i ono što On čini. Kroz ljude, životinje, biljke, oceane, valove, planine, vjetrove….

Stoga, budi i ti onaj koji svoje srce usmjerava prema Njemu! Neka tvoje srce uistinu bude mjesto Njegove prisutnosti a ne izvor nečistoće!

Ustrajno!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Sretan završetak

“Prema Svetom pismu, Bog neće dopustiti da pravednik vidi svoje uništenje. Žene su htjele Isusa pomazati, ali ga nisu našle. Anđeo im je rekao da je uskrsnuo”, piše o. Gerard u jednom od svojih razmišljanja nad Biblijom.

Ponajprije treba reći da se o. Gerard toliko suživio s biblijskim tekstovima da je mnoge od njih znao i napamet. To je slučaj i s ovdje navedenim tekstom iz Psalma 16. To je tekst koji se nalazi i u molitvi časoslova koju je o. Gerard svakodnevno molio.

Svakodnevno druženje s Božjom riječi u molitvi osposobilo je o. Gerarda ne samo da zna napamet pojedine retke iz Svetog pisma, nego da ih i svakodnevno oživljuje primjerom svog života.

Misli Svetog pisma bile su mu poticaj i svjetlo u svagdašnjim situacijama i problemima s kojima se morao susretati. Poticaj da probleme ne rješava nagonski, nego po Božju, u skladu s Božjom svetom voljom, i na korist mnogima. Jer bez Božjeg vodstva čovjek nerijetko pokazuje svoje slabosti do te mjere da postane gori od životinje, a kad prihvati Božje vodstvo, onda ga Bog vodi putovima očovječenja na Božju sliku. Ta i narod veli: ,,S kim si, takav si!“ Tako i onaj koji se druži s Bogom po molitvi, svetim sakramentima i razmišljajući nad Svetim pismom, puno lakše očituje da je čovjek ipak više od životinje, da je čovjek Božja slika i prilika. Takvog čovjeka Sveto pismo naziva pravednikom.

Upravo psalam koji je o. Gerarda potaknuo na dublje promišljanje govori o vrijednosti druženja s Božjom riječi. Po tako uspostavljenom prijateljstvu, vjernost Božja biva zajamčena i preko granica ljudskog ovozemaljskog života:

“Gospodin mi je svagda pred očima, jer mi je zdesna, neću posrnuti. Stog mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti lica svojega, sebi zdesna blaženstvo vječno.”

Ove ohrabrujuće riječi Svetog pisma potiču čovjeka vjernika da pogledom vjere gleda dalje od trenutnih poteškoća u kojima se nalazi. Ustrajno i postojano druženje s Gospodinom daje čovjeku temelj za nadu da ga Bog kao dobar prijatelj nikad neće napustiti, pa ni u trenutku kad treba umrijeti. Naime, mnoge nam je nevolje proći u ovom životu, za koji su naši preci s pravom govorili da je “dolina suza”.

Mnoge su nevolje koje obilježavaju naš zemaljski život, i nije moguće pobjeći od patnje u njemu. Zato je jako važno kako se nosimo sa životnim problemima. Jako je važno postavljamo li se u kriznim situacijama kao osobe životinjskog ili Božjeg porijekla. Božje vodstvo nam omogućuje da sačuvamo ljudsko dostojanstvo i u neljudskim okolnostima. Nije li nam to tako očito i u primjeru o. Gerarda u teškim ratnim i poratnim uvjetima, i općenito u životnim poteškoćama?

S Božje strane pomoć je neupitna, pitanje je samo hoćemo li mi, poput o. Gerarda, ustrajati u prijateljstvu s Gospodinom Bogom.

O. Gerard svoju ustrajnost i pouzdanje u Gospodina Boga izgrađuje na Isusovom primjeru. U Isusovom životu se najljepše obistinjuje ono što je psalmist nekoliko stoljeća ranije prorokovao o Gospodinu Bogu i njegovom prijateljstvu. Bog doista neće dopustiti pravednikovo uništenje. Kao što nije dopustio da Isusov križ bude točka na njegov ovozemaljski život, kako bi to bilo po ljudsku očekivati, i zbog čega su i žene bile došle na grob. U Isusovu uskrsnuću najljepše se ostvaruju psalmistove riječi: “Stog mi se raduje srce i kliče duša… jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju… Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti lica svojega, sebi zdesna blaženstvo vječno.” To je ono što Bog čini sa svojim prijateljima, koje psalmist naziva pravednicima. Ne dopušta da njihovo prijateljstvo s Njime propadne. I nikakva ljudska sila tu ne može pobijediti svemoćnu Božju ljubav, niti nas ikakva ovozemaljska nevolja može rastaviti od Njega, kako veli i sveti Pavao kad piše:

“Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba?
Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? … U svemu tome
nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren
sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni
budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće
nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu
našem.”

O. Gerard je to vjerovao. Zato je i živio tako sveto i po Božju.

o. Dario Tokić, OCD

I tada jest ćeš kruh života

Iz evanđelja po Ivanu; Iv 6, 60-69

U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše:

»Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«

Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«

9WCWKCI28U

Promišljanje

Petar kaže: Ti si Svetac Božji. Priznaje Isusu da on ima riječi života. I da zbog toga neće otići od njega. Otići kamo? Znamo, da je u Isusovo vrijeme Izraelski narod bio pritisnut sa više strana, kako od okupatora (Rimljana) tako i od lokalnih vlastodržaca, kako civilne tako i religijske vlasti. I oni traže nekoga da ih spasi, da im pokaže smjer, da ih vrati u sigurnost i mir.

Mnogi su to vidjeli u Isusu. To određenu vlast, moć, snagu, silu. Pogotovo kad su vidjeli da ozdravlja bolesne, slijepima vraća vid, a vrhunac je bio kad je nahranio gladne umnoživši kruh.

A On, što on čini? Donosi im govor o kruhu kojeg trebaju blagovati, o kruhu s neba, koji je on i da im da život vječni. Oni to ne žele. Vide stvarnost koja se mijenja, vide moć no ne žele raditi onako kako Isus radi. Ne žele tu vjeru koju imaju predati Isusu. Ići za njim, makar i ne razumiju sve. Hoditi u tami, u prividnoj nesigurnosti, u nečemu što nam se čini kao da i uopće nije hodanje već neko stajanje. To je put vjere. To je hod za Isusom.

Ovdje smo stavljeni pred izbor. Hoćemo li uistinu ići za Isusom, makar se u potpunosti ne slažemo s njegovim putem, jer su naši planovi drugačiji, ili ćemo otići od njega. Tu dolazi do košenja s onim što mi sami jesmo, s onim što smo planirali ili željeli. Učenici su htjeli da im Isus bude vladar, da ih vodi a on ih poučava kako je križ put i kako patnja oblikuje čovjeka za vječnost. Ne patnja radi patnje, već patnja ljubavi.  I zato je to tvrda besjeda. Jer ljubav u jednu ruku boli. Boli jer uključuje odustajanje od onoga što ja želim da bi onaj koga ljubim imao sve. To je predanje. To je ono što Isus misli kad kaže da nema veće ljubavi tko svoj život položi za svoje prijatelje, i ubrzo dodaje da su mu prijatelji oni koji vrše njegove zapovjedi.

Želimo li doći do vječnog života, tada moramo slijedit Isusa. Slijediti ono što nas je kod njega privuklo, njegova predanost Očevoj volji, njegova ljubav prema ljudima, prema svakom stvorenju, a ponajviše ustrajnost u nošenju križa i samo prihvaćanje tog križa.

Križ time postaje mjesto gdje rastu ruže. Ruže koje upućuju na raj, na ono što nas čeka. Ne na ovom svijetu, već kod Njega, u Kraljevstvu Božjem.

Stoga, otići od Isusa bilo bi odustajanje od vječnog života, jer on ima riječi života vječnoga.

To je govor o ljubavi koja se daje u tolikoj mjeri da sama sebe ništi, da sama nestaje. To je ono za čime ne samo da trebamo težiti već trebamo živjeti.
I to kroz svaki dan, u susretanju s ljudima, u pristupu hrani, u pristupu suncu, kiši, snijegu,  u dodiru vjetra, kad nam kiša miluje po glavi. Sve to stavljati u kontekst križa. Jer, znamo da život nisu samo trenuci radosti već ćešće trenuci tuge i boli. I tu treba vidjeti i osjetit ljubav. Upravo zato to je tvrd govor. Nije lako uočljiv ni prihvatljiv.

Tu je potrebna vježba, ustrajnost i predanje Isusu. Ne odustajenja i bijeg od njega, već snažnije prianjanje uz njega.

I tada, On će dati da plodove ugledaš u svom životu, plodove njegove pristunosti. I tada jest ćeš kruh života i tko zna, možda čak uhvatiti djeličak vječnosti u vremenu.

Br. Mario Ivan Kralj, OCD

Poziv na vječnost

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 6, 51-58

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus:

»Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«

OCV9V4T8HD

Promišljanje

Tri riječi nekako mi upadaju u oči. Kruh, blagovanje i život.

Kruh jest namirnica koju povezujemo s životom samim. Ako kruha ima ima i blagostanja. Određen minimum života. Ako kruha ima, gladni nećemo biti. Zato nas je i Gospodin naučio da molimo za kruh naš svagdašnji.

Blagovanje uključuje zajedništvo, a zajedništvo se stvara ondje gdje se ljudi okupljaju. Okupljaju se oko stola na kojem se blaguje. I tako stvaraju zajedništvo. Gdje je zajedništvo tamo nema tuge ni žalosti, već radost biva temeljem. Radost zbog života samog.

Život jest radost. Radost što možemo osjetiti sve ono što osjećamo. Naše tijelo, sunce, vjetar, kišu, snijeg, prijateljstvo, ljubav, bol, patnju, jad. Sve to ulazi u život. Sve sastavnice, kako pozitivne tako i negativne su život. Život koji nam je povjeren. On jest dar. Mi postojati željeli nismo. Poslani smo u egzistenciju. Smješteni smo u ovo tijelo. I dana nam je sloboda da ostvarimo taj dar, život, koji nam je povjeren.

A gdje ćemo ga ostvariti?

To nam Gospodin govori. Ostvarit ćemo ga po njemu, s njim i u njemu. Pitaš, zar je sve to moguće? Nije li ipak logičnije ono što Židovi kažu Isus?

Jest, logičnije jest. No, ta logika vodi u smrt. Smrt onoga što nam je povjereno. Jer život, kad ga promatramo, je sam po sebi predivan, i zar ne bi bilo ludo da on traje točno određen dio vremena?

Zar bi jedan dar, takve vrijednosti, gdje je čovjek skoro jednak Bogu, gdje mu je dano da stvara, oblikuje svoj život, da formira zajednicu, prijatelje, potomstvo, traje tek djelić vremena?

Pogledaj u sebe i vidi dali se slažeš s tim. Pogledaj na svoju smrtnost i vidi kamo ona vodi. Ti si stvoren za vječnost. Promisli o tome. Nije li ovaj odlomak upravo to? Poziv na vječnost.

I onda nam je ocrtan put kako doći do vječnosti. Blagujući kruh koji s neba silazi. To znači prijateljevati s Isusom, kroz sakramentalni život i kroz djela koja činimo. Biti uronjen u molitvu tokom cijelog dana dakle sve stavljati u kontekst odnosa s Njime. Jer, kruh nam daje snagu, krijepi nas, da možemo ići dalje. Tako i On, daje nam snagu i darove da možemo ići naprijed i da možemo ostvariti poziv na vječnost.

To nije tek puko naklapanje, već stvarnost koja po vjeri se odjelotvoruje u našim životima. Pogledaj svoj život i vidi za što trebaš zahvaliti Njemu. Pogledaj gdje je taj kruh nebeski u tvom životu.

Traži ga! I ostvari svoj poziv na vječnost!

br.Mario Ivan Kralj, OCD

Želiš da budem poput Tebe.

Iz  Evanđelja po Luki; Lk 1, 39-56

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama

i blagoslovljen plod utrobe tvoje!

Ta otkuda meni

da mi dođe majka Gospodina mojega?

Gledaj samo!

Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega,

zaigra mi od radosti čedo u utrobi.

Blažena ti što povjerova

da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Tada Marija reče:

»Veliča duša moja Gospodina,

klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje:

odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,

sveto je ime njegovo!

Od koljena do koljena dobrota je njegova

nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje,

rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja,

a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima,

a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga,

kako obeća ocima našim:

spomenuti se dobrote svoje

prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Riječ Gospodnja.

2PIKC3JGR2

Promišljanje

Pred ovakvim tekstom, nije potrebno govorit ništa. Samo ću ukratko dati ono što želim predati Gospodinu kad promatram djela koja mi On čini.
Oče, ne znam zašto me ljubiš.

I ne znam kako da ti uzvratim na tu ljubav. Sve što učinim, kao da nestaje u onome što jesam i u onome što postajem. Poput kapljice koja se razbija o kamenu.

I tada, tada ja nestajem. Nema me. Kao da nikad postojao nisam.

A što ti činiš?
Sabireš me.

Tu si.
Čekaš.

Sve te kapljice puštaš da idu svojim tokom. I tako me mrviš.

I što tada?

Puštaš me. Puštaš da vidim što Ti želiš.

A što želiš?

Želiš da budem poput Tebe.

Da se razdajem za druge ne jer to želim ili moram. Ne. Nikako.

Nego jer ljubim.

Ljubim tebe, i sve u čemu si Ti i sve što Ti jesi.

Kapljica svaka srcu drugom ide. I dolazi na mjesto odavno namjenjeno za nju.

Da potakne u nekome bar mrvicu Ljubavi.

To shvaćam i na tome sam Ti zahvalan. Što me činiš svojim.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

To je rijeka Života

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 6, 41-51

U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«

Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

9J9OUZYDZ3

Promišljanje

I mi smo postavljenji pred isti izbor kao i Isusovi suvremenici. I pred nas se stavalja kruh na oltar, i mi blagujemo taj kruh. No, dali smo svjesni? Dali vjerujemo da je taj kruh sam Gospodin? Koji je za nas umro i uskrsnuo?

Isusovi suvremenici nisu mu na to vjerovali. Često mi se čini da i mi to ne radimo. Pitaš se kako? Pa lijepo, blagujemo Tijelo Kristovo, a naš život se ne mijenja. Ne mičemo se. Ne želimo slijediti njegov primjer. Ne želimo blagovati „tvrdu hranu“.

Što je sad ta „tvrda hrana“? To je ono o čemu je Isus govorio. Da je došao vršiti volju Oca svoga. A njegova volja, ona je žalost i tuga na ovom svijetu ali radost na onom. To je onaj dio koji sam govorio o promjenu odnosa između ljudi, o mjenjanju njihove volje. O tome da će svako srce poznavati Gospodina. Da, svako srce. Svaki čovjek. Volja Očeva je da se svi spase. A spas se postiže preko krvi Isusove. On je učinio prvi korak u tome. Svoju volju je podredio Ocu i pokazao nam izvrstan primjer kako mi trebamo činiti i gdje leži smisao naših patnji i bolova. Jer nije lako da kad vidimo da naš vlastiti život nestaje jer On čini nešto novo, da, upravo iz pepela nastaje Kraljevstvo Božje. Kada umjesto srca od kamena biva nam usađeno srce od mesa kako prorok kaže.

Nisu prepreke i problemi tu da nas slome, već da izraste stablo Života. Života koji je Isusa, života koji teče u vječnost. To je rijeka Života. Pogledaj svoj život i vidi, kada i gdje i kamo ta rijeka teče.

Ona se napaja vjerom. Vjerom koja svoju snagu crpi iz sakramenata. Zato, pogledaj kako pristupaš Tijelu Isusovu. On ima snagu da te promjeni. On ima snagu da mjenja svijet, kroz tebe. Kroz ono što svaki dan postaješ. A postaješ Božji. Božje dijete. Tada, kad Ga blaguješ kako s vjerom u Njega i životom to potvrđuješ. Ne zaboravi to.

Istražuj svoju rijeku Života. Putuj njome često. Hrani je Svetim Pismom, ljubavlju, nadom, i nadasve vjerom. Idi poput Isusa i svojim bližnjima, pa i onima koji te muče i koji ti stvaraju probleme. Dovedi ih na svoju rijeku Života. Dopusti da ih Isus mjenja, kroz Euharistiju, kao što tebe mijenja tako ćeš i ti druge mijenjati. Jer bit ćeš jedno s Njime, samo ako se poniziš i vjerom prihvatiš i vidiš da kruh uistinu u Euharistiji Tijelo jest. Tijelo za život vječni!

A život vječni je cilj za koji se isplati živjeti!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

On mijenja čovjeka iznutra te se to očituje na van

Iz Evanđelje po Ivanu; Iv 6,24-35

Kada dakle mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: “Učitelju, kad si ovamo došao?” Isus im odgovori: “Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.” Rekoše mu dakle: “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?” Odgovori im Isus: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.” Rekoše mu onda: “Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.” Reče im Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” Rekoše mu nato: “Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.” Reče im Isus: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

artisan-loaf

Promišljanje

Radite za hranu koja ostaje za život vječni i djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je on poslao. Kakva je to hrana? Kakvo je to djelo?

Hrana jest ono što nas održava na životu. Djelo je ono što od nas čini suradnike Gospodnje. Hrana jest utkana u sam život. Gdje nema hrane, nestaje i života. Čitav kozmos tako je stvoren. Od samog začetka, od kada su sve tvari nastale, preko zvijezda koje prerađuju vodik u helij, svi materijali, prelaze jedan u drugi koji im je potreban. I tako nastaje novo, nastaje život. Biljke, životinje, čovjek moraju se hraniti da bi opstali, da im život se ne ugasi, da im kisik ne prestane kolati stanicama i krv prolaziti kroz srce. Tako je sve uređeno.

No, tu nije kraj. Tu ne prestaje predivno čudo koje se naziva život. Tu dolazi do izražaja ono što sam Gospodin jest i gdje se manifestira, pokazuje veličina njegove ljubavi. U tome što je stvorio kako nevidljiv svijet tako i vidljiv. Kako anđele tako i ljude. Kako duh, tako i tijelo. Kako stvorenja koja su čisti duh, tako i stvorenja koja su i duh i tijelo. Anđeo jest duh, dok je čovjek duh i tijelo.

Čini mi se da tu leži hrana o kojoj Isus govori i djela koja trebamo činiti. Hrana jest ON sam, ono što se odnosi na duh. Ta hrana jest hrana za duh, iako se ponekad i manifestira na tijelu. To je povezano. Hrana jest Isus, dakle, ono što on čini jest da mijenja duh.

Promotrimo bilo koje čudo koje Isus čini, pa čak i u ovom odlomku, kaže Isus da nitko tko vjeruje u njega neće ožednjeti nikada te tko dolazi k njemu nikada neće ogladnjeti. Čudo i promjena stanja dolazi od vjere. Isus to ne niječe. On ukazuje na to. Pogledaj sam i vidi. On mijenja čovjeka iznutra te se to očituje na van. On budi vjeru u čovjeku, a čovjek sam odlučuje što će s njom učiniti. Vidiš, kojeg li dara. Promotri to. Sam Bog dopušta čovjeku da odlučuje u tolikoj mjeri o sebi, da čak i kad mu pristupa da mu pomogne, ostavlja prostor čovjeku da vidi koliko li dostojanstvo leži u samom pozivu kojeg šalje Otac. Psalmista kaže – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? – te nastavlja –  Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. (Ps 8, 5 – 6)[1] I to, taj poziv, ne poznaje granice.

Isus budi vjeru, pokazuje na nju, upućuje, svjedoči onime što jest, svojim Sinovstvom, o nastupu kraljevstva nebeskog. Svojim prinosom na križu, on je postao kruh. Postao je kruh koji vodi u život vječni. I što kaže? Kaže da radimo za hranu koja nije propadljiva. Vjera jest ta hrana, hrana za duh. Djela, djela su ono što vjerom biva omogućeno. Ono što od duha prelazi na tijelo.

Djela su manifestacija, očitovanje naše vjere. A to, to se tiče nas samih. Svakog osobno. Svatko je odgovoran za svoj život i za ono što čini s njime. To je prva odrednica dostojanstva čovjeka i poziva koji mu je utkan u srce. Što činimo s vjerom koju imamo? Kamo ju usmjeravamo? U što tu hranu pretvaramo?

U djela. Koja djela? Djela da vjerujemo u onoga koga je Otac poslao. Kako? Tako što nas upravo ta vjera obuhvaća čitav naš život. Ona obuhvaća ono naš duh i naše tijelo. Ona mora prelaziti s duha na tijelo. Dakle, ono što se u duhu događa mora se očitova na van, na tijelu, u riječima, mislima, djelima, postupcima, odnosima, svemu onome što obuhvaća jedan ljudski život. A to svatko može, te ne postoji isprika da netko ne poveže ove dvije stvari.

Ukoliko želiš raditi za hranu nepropadljivu, zavrijediti život vječni, biti u zajedništvu s Gospodinom, tada svoju vjeru odjelotvori, oživi, učini ju pokretačem svoga života.

Samo ti to možeš. Nitko drugi ne može to umjesto tebe. U tome i jest stvar. To je prvi korak k uspostavljanju novih odnosa, tj. stvaranja kraljevstva nebeskog da sam promijeniš odnose unutar sebe iz susreta s Gospodinom.

Neka ti za primjer, posluže anđeli, koji su, jednom izloženi Gospodnjoj ljubavi, i uvidjevši koliku i kakva dobrota On jest, odlučiše služiti mu. Da, bilo je i onih koji su odlučili reći ne, neću služiti i time se stavili protiv Svjetla. No i jedni i drugi su sami odlučili, nakon što su se susreli s Njime. I oni vjeruju i dršću. Jer znaju kolika je snaga i dostojanstvo u tome da vjeru pretvaramo u život, te da duh, svojom konstitucijom i svojim djelovanjem djeluje na tijelo. Kada to ostvarimo, tada ćemo mjenjati svijet, kao što je Isus to činio. Stoga anđeli, koju su to prepoznali i prihvatili ljubav, unutar sebe uspostavili čvrst zalog i hranu za vječni život. I od tog trenutka, oni nisu prestali davati slavu Gospodinu ali i raditi na ostvarenju kraljevstva nebeskog kroz oblikovanje kozmosa, vođenja svih procesa u prirodi, te na poseban način zaštite ljudi i svih stvorenja.

Traži hranu koja je za život vječni!

Radi za tu hranu!

Ne odustaj od vjere!

I nemoj prestati gajiti nadu da ono što ti je Gospodin povjerio, a to je tvoj život, itekako ima vrijednost i čeka svoje ostvarenje u Kraljevstvu Božjem!

Mario Ivan Kralj, OCD

[1] Ps 8

Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ! U ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio protiv neprijatelja, da postidiš mrzitelja, zlotvora. Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži: ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske, i što god prolazi stazama morskim. Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji!