Monthly Archives: Listopad 2015

Šutnja znači osluškivati Božje tragove u našem životu

Iz evanđelja po Mateju ; Mt 5, 1-12a

U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:

»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!

Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!

Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!

Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!

Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!

Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!

Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«

47C952DE09

Promišljanje

Susrevši se s ovim evanđeoskim odlomkom često ostajemo zbunjeni. I sam se često uhvatim kako mi ove riječi teško padaju. Zapravo, kao da ni nisu pisane za ovu našu stvarnost, za svijet u kojem se rađamo, živimo i umiremo.

Pročitaj ih jedanput, dvaput, triput. Potom se zaustavi i pusti da riječi same odjeknu u tebi. To i jest put da riječ Božju uistinu razumijemo. Otvoriti se šutnji. Vidimo da to često nije lako. Naučeni smo govoriti, misliti, tražiti. Internet, televizija, pametni mobiteli – sva ta čuda tehnike koja su postala sastavni dio modernog života odvajaju nas od šutnje. Od vremena u kojem promatramo i uistinu živimo. Čemu uopće govor o šutnji?

Ivan od Križa nam jasno kaže: „Vječni Otac izgovara samo jednu Riječ, to jest svoga Sina, i uvijek je izgovara u vječnoj šutnji, pa treba da je i duša i sluša u šutnji.“ Vidiš kolika je važnost šutnje! Preko nje čovjek biva uvučen u Riječ, odnosno u Krista. Šutnja znači osluškivati Božje tragove u našem životu.

Na to nas upućuje i ovaj evanđeoski odlomak. On nam govori o djelima koje trebamo činiti da bismo čuli Riječ, odnosno Krista. Riječi koje opisuju ljudska stanja – siromasi duhom, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni, milosrdni, čistog srca, mirotvorci, progonjeni – u biti su poziv da čujemo Riječ, da se otvorimo Riječi, da svoj život usmjerimo u prostor odnosa između Oca i Sina i Duha Svetoga. Da bismo to mogli, važna je šutnja. Šutnja da primimo Riječ.

Pročitaj odlomak, neka on odjekne u tvojoj nutrini. Izađi van, u prirodu. Pogledaj ljude koji kroče ulicama, livadama, poljima, šumama. Jesen je. Lišće pada. Tisuće boja oslikava krajolik. Neka te to potakne, da i tvoju dušu oslikaju boje riječi koje je Isus izrekao – blago siromasima duhom, ožalošćenima, krotkima, gladnima i žednima, milosrdnima, mirotvorcima, progonjenima zbog pravednosti. Kroz njih oblikuj svoj život prema rječima Vječnog Oca.

Ovih dana spominjenom se i svojih dragih pokojnika. Posjećujemo njihove grobove. No, nemojmo se samo zaustaviti na smrti već gledajmo u Krista. I tu nam šutnja pomaže, stoga kad stanemo ispred groba naših pokojnika, pomolimo se i ostanimo kratko u šutnji s mislima o uskrsnuću i o životu u zajedništvu s Gospodinom. Naposljetku, na to nas i upućuje današnji evanđeoski ulomak – da život smjera k zajedništvu s Bogom, ukoliko živimo po njegovim uputama i činimo djela koja su ondje naznačena – biti ponizan, razveseliti siromaha, biti krotak, nahraniti gladnog i žednog, biti milosrdan, imati čisto srce, biti mirotvorac. Tada, velika će biti plaća naša na nebesima.

Kao poticaj za ovaj tjedan, može ti poslužiti misao Ivana od Križa:

„Uvijek se sjećaj vječnog života, i misli kako će najniži i najsiromašniji, oni koji sami sebe manje cijene, uživati više mjesto u većoj slavi Neba.“

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Gledati srcem je važnije nego gledati očima

Iz Evanđelja po Marku; Mk 10, 46-52

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.

Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«

Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.

tumblr_nugt00D8pg1slhhf0o1_1280

Promišljanje

Jerihon je jedan od najstarijih gradova. Grad uključuje život među određenim brojem ljudi, nekako „uklopljen“ u taj sustav, u određenu masu. U masu koja živi na jednom području, ograničenom zidom. Često smo ograničeni zidom, zid koji nas sprječava da postanemo potpuni ljudi. Otuda dolazi sljepoća. Prepoznajem sebe u slijepcu Bartimeju. Ne kao da sam fizički slijep. Promatram odlomak iz perspektive napretka duše, ostvarivanje slobode, izgrađivanja sebe.

Bartimej je bio slijep jer se uklopio u život u društvu, prihvatio je njihova pravila i tako je postao „prosječan“, zadovoljio se time da bude dio mase. Čuvši za Isusa, i za ono što On čini, da oslobađa iz mase, da daje čovjeku priliku da slobodno kroči svijetom. Da ta sljepoća, ta uhodanost u život u gradu, u sigurnosti, u jednom svijetu koji potpuno poznaje i koji mu ne omogućuje da krene naprijed, da zakorači u dubinu svoje duše i da vidi dalje od svoje sljepoće, od toga da bude uistinu slobodan.

Susrevši se s Isusom, Bartimej, kao da biva otrgnut iz jednog sna. Sna kojeg je sanjao, koji ga je izbacio iz njega samog, iz putanje života u koju je bio smješten. Sam sebe smjestio je u to društvo, u masu. Kad vidi Isusa, čuvši od drugih ljudi što sve on čini i na koji način ozdravlja ljude, želi mu pristupiti. Ne zato da samo progleda, već da progleda srcem. Gledati srcem je važnije nego gledati očima. Srce nas uči da moramo polaziti od nas samih. To znači da mi moramo ljubiti Gospodina i činiti ono što je On zapovjedio, a jedna je zapovjed – ljubav. To je ono što je ozdravio Bartimeja – ljubav. Ljubav Gospodina našega Isusa Krista.

On je vjerovao da može biti ozdravljen i ozdravio je. Kada je progledao uputio se za Isusom, uputio se izvan zidova, izvan grada, izvan mase. Odlučio je slijediti svoje srce. Pa makar ga to odvelo daleko od sigurnosti i udobnosti, čak i u nepoznato i tamno, daleko i tužno. No on slijedi srce, slijedi Isusa.

Vidiš, kako je povezano, vjera s hrabrošću. Hrabrošću da nosimo sami sebe, da idemo dalje, da budemo vjerni Gospodinu. To je životna borba. Borba stvaranja sebe. Kako ti stvaraš sebe? Na koga se obikuješ, tko je tvoj uzor?

Vodi se primjerom slijepca Bartimeja, on je slijedio Isusa. Slijedi ga i ti, i vidi dali si slijep ili progledavaš. Neka te obasja Vječna Mudrost da upraviš svoje korake k stazi vječnog života!

Br. Mario Ivan Kralj, OCD

Služenje jest najviši oblik ljubavi

Iz Evanđelja po Marku; Mk 10, 35-45

U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu:

»Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.«

Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im:

»Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«

JYTTZMY9SC

Promišljanje

Moć. Nije li privlačna? Biti nad nekim, imati određenu sposobnost činiti nekoga da radi ono što ti želiš. I uživati u tome. Biti na određen način poseban. Izdvojen. Moćan.

Mislim da se svatko od nas pronalazi u tome. Kao da je upravo taj dio upisan u naša srca. I to nije nešto automatski loše. Kad imamo mnogo, želimo još više. Vidi što čine Jakov i Ivan, pored Petra, dva najbliža Isusova učenika. Dolaze do Isusa i traže od njega da sjednu lijevo i desno od njega u dan slave. To su povlaštena mjesta. Mjesta koja uzimaju direktnog udjela u vlasti, u moći.

Pogledajmo što Isus čini. On ne odbija Jakova i Ivana. On ih poučava Očevoj pedagogiji. Podučava ih o onome što je Očeva volja. Očeva volja jest da mi, ljudi, koristimo moć. Da bismo to činili moramo razumjeti što moć jest. Moć nije uzvisivanje sebe, već služenje drugima. To je ono što Isus govori kad kaže da vladarima upravljaju njihovi velikaši. Oni u biti nisu slobodni. U prošlosti su vladari stjecali moć vladanja na temelju posjedovanja zemlje. Oni su tada dijelili posjede velikašima kako bi te velikaše pridobili da pruže dotičnom vladaru da ga priznaju kao vladara i daju mi dio svojih vojnika. Upravo zato, vladar nije slobodan. Moć koji koristi nije njegova, već traje toliko dugo dok god ima podršku velikaša.

Tako ne smije biti među učenicima, jer Isus nije takav. A učenici slijede Učitelja. Učitelj koji je došao ne da bude služen, već da služi.

Tu se krije razumijevanje logike koja na prvi pogled nije prihvatljiva. Kako sluga može biti uzdignut, odnosno, kako to može biti nešto pozitivno? K tome, kako da je upravo zbog toga došao Sin Čovječji biti sluga? Vratimo se na početak našeg promišljanja. Isus nas uči onome što Božja volja jest. Ona jest to da se svi ljudi spase. Spasenje jest zajedništvo s Bogom. Zajedništvo se postiže kroz nasljedovanje Isusa Krista. To je ono zašto je došao dati otkupninu za mnoge. A Isusov učenik, ne može biti ništa drugačiji. On ne može žudjeti za nekom moći da vlada, da zapovijeda, da bude izdignut. Tome moć ne služi. Moć ne služi da se drugima vlada, već da se drugima služi.

Služenje jest najviši oblik ljubavi. Služim jer ljubim. Upravo to je lekcija koju teško prihvaćamo. I teško nam je shvatiljivo da ono što nam je darovano, ono što nam je povjereno mora biti usmjereno prema služenju. Služenje jest put u slobodu. Spasenje leži u istinskoj slobodi. Sloboda leži u prihvaćanju sebe i moći koja nam je dana. A ta moć, to je naš život koji nam je povjeren. Ukoliko ga iskoristimo za nekakvo izdizanje ili neko vladanje, tada prestajemo biti slobodni. A gubitak slobode vodi u ropstvo. Ropstvo koje je put do predaje života idolima. A idoli su nešto što naše živote izokreće. I tada više nismo stvorenja već blijedi ostaci onoga što možemo biti. A mi smo slike Božje.

Vidi kolika ti je moć povjerena. Biti Božja Slika. Koliko činiš da ti uistinu budeš Božja slika? Kako koristiš tu moć? Gdje ju ulažeš? Koje je mjesto služenja u tvom životu?

Ova pitanja usmjerit će tvoj život. Ne postavljam ti ih ja, već sam Isus. Pogledaj evanđeoski tekst. Promisli. Život prolazi i prolazi. Nemoj čekati i ostajati na dobrim odlukama. Idi kroz život odlučno da budeš Božja Slika! Sve ostalo je sporedno.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Upravo kroz razgovor on joj daje živu vodu

Evanđelje po Ivanu,Iv 4, 5 – 15a,sv.Terezija Avilska,karmelićanka i crkvena naučiteljica

U ono vrijeme:

Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?” Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode.”

XIQF1MOR22

Promišljanje

Pri promatranju Samarijanke, nekako me obuzimaju osjećaji tuge. Ovdje se ne spominje, ali u cjelovitom prikazu odlomka spominje se i da je ona imala pet muževa a i da joj ovaj sad nije muž. Ona je, pored, svega sama, usamljena. I još k tome nema žive vode.

Što je živa voda? Živa voda jest ono što obuhvaća naše cjelovito biće. Stvarnost koja nam daje da naš život postane smislen. Konstruktivan. Jedini odgovor koji mi pada na pamet jest ljubav. Kako kaže sv. Pavao, da što bih bio ako ljubavi ne bih imao.

To je i Isus poručio Samarijanki. Upravo kroz razgovor on joj daje živu vodu. Da, to jest molitva, ali ne ostaje sve na tome. Molitva jest prijateljski razgovor s onim za koga znam da me ljubi. Tako nam govori sv. Tereza Avilska. To nam Isus pokazuje ovdje. On razgovara s Samarijankom i ona razgovara s njime.

Zbiva se ono što joj je nedostajalo u životu. Nedostajao joj je Onaj koji bi joj pomogao da postane zrela osoba. Potpuna. Ispunjena. Isus je vodi do punine odnosa. Odnos se razvija kroz komunikaciju, kroz prijateljevanje. Kako s ljudima tako i s Gospodinom.

To je nauk koji nam je Terezija predala u baštinu. Molitva jest razgovor i uzimanje dijela u Gospodnjem životu. To znači, nasljedovanje njegovog primjera. Kako on moli, kako se on ponaša, kako on pristupa ljudima. Potrebno je razlikovati imitiranje i nasljedovanje. Imitacija jest činjenje iste stvari na isti način kao što čini onaj koga imitiram. Nasljedovanje znači da, kroz samog sebe, darove koje imam činim ono što je činio onaj koga nasljedujem, ali ne tako da činim identične stvari, već da ga kroz svoju stvarnost nasljedujem.

To znači, imati zreo odnos sam sa sobom i s Gospodinom. Da bismo to mogli nužna je molitva koja nas stavlja u zajednišvo s Gospodinom. Vrhunac te molitve znamo. On se nalazi u Euharistiji, kad primamo Gospodnju Riječ i Tijelo. Promisli kako primaš Gospodina, i kako prijateljuješ s njime. Vidi, što čini Samarijanka, ona želi biti s Gospodinom, želi primiti živu vodu. Želi živjeti, ne tek postojati. A život, to je ispunjenje onoga za što sam stvoren. A stvoren sam za svetost. Ne zaboravi to!

Tu je potrebna živa voda. Da uzmogneš, ne sam nego zajedno s Gospodinom biti slika Božja na zemlji i otkrivati lice Božje svijetu te u konačnici gledati lice Božje zajedno s anđelima na nebu.

To je činila Tereza Avilska. To je primjer koji trebamo nasljedovati. Razgovarati prijateljski s Gospodinom i biti u zajedništvu s njime kroz našu narav i stvarnost koja nam je dana.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

To znači staviti svog bližnjeg na poziciju suradnje i prihvaćanja

Iz Evanđelja po Marku; Mk 10, 17-30

U ono vrijeme: Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita:

»Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« Isus mu reče: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!«

On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.

Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!« Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«

Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus upre u njih pogled i reče: »Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!«

Petar mu poče govoriti: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni.«

9E9BADCF4A

Promišljanje

Ono što mi je posebno u ovom odlomku zapelo za oči jest odluka mladića da ode žalostan. On je došao pred Isusa i želi baštiniti život vječni. Isus ga upita čini li ono što piše u Zakonu, na što on odgovara potvrdno. I to je lijepo. Kao da je sve riješeno. No, Isus mu kaže da je potrebno još nešto. Da ono što ima proda i poda siromasima te da ide za njim. Na te se riječi smrknu, jer, kako nam donosi evanđelist, imadoše velik imetak.

Ne bih se ovdje ograničio samo na imetak u smislu materijalnih dobara. I one nose svoj dio teškoća u nasljedovanju Isusa, te je samo po sebi jasno je da onaj tko ima više treba dati onome tko ima manje. Ovdje me nešto drugo privlači. A to je da mladić koji pristupa Isusu u biti nije htio ići potpuno za njime. Nije bio čvrst u odluci da slijedi Isusa pa ma kamo ga to odvelo. To je ono što Isus smatra kad kaže da on nema gdje da položi glavu i da ne smije onaj tko jednom položi ruku na plug okretati se. Zašto On to kaže? Ne zato jer želi čovjeka poništiti ili mu maknuti želju za životom. Upravo suprutno. Isus donosi novost koja je toliko drugačija od onoga što znamo da moramo zaboraviti ono što je dosad bilo. To ne znači da ćemo prodati svoje domove, automobile ili nešto treće i ići negdje za Isusom. To nikako ne može biti ono što On želi. On želi da mi budemo iskreni i pošteni, odgovorni prema sebi i prema Gospodinu. To znači, stvarnost koja mi je dana ostvariti prema Božjem planu. Plan koji je zacrtan u Isusovim rječima – obratite se i vjerujete Evanđelju. To znači, poboljšati, štoviše usavršiti svoje odnose prema svima, prema Gospodinu, prema ljudima, prijateljima, neprijateljima, bolesnima, siromašnima. To je odmak od onoga što nam je naočigled vrijedno, a u biti je ništavno.

To znači staviti svog bližnjeg na poziciju suradnje i prihvaćanja. To znači u njemu gledati lice Božje. To je molitva. Biti sposoban u onome što susrećem i u čemu živim gledati Njegovo Lice. To je nerazdvojno bez križa i muke, jer vidimo iz odlomka kako je teško ostaviti sebe i svoje ponašanje, osjećaje i navezanosti. Ako želimo ići za Isusom, moramo to učiniti.

Inače, od nas neće biti ništa. Zavrijedit ćemo da budemo izbačeni van, gdje je plač i škrgut zubi.

Stoga, raduj se zbog toga što si izabran da kroćiš stazom života ususret Gospodinu!! I to čini odlučno i hrabro!!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Isus stavlja muškarca i ženu na jednak položaj

Iz Evanđelja po Marku; Mk 10, 2-16

U ono vrijeme: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše:

»Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«

U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«

Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.

6T43IFU4D5

Promišljanje

Pitanje koje farizeji postavljaju Isusu očigledno proizlazi iz njihove reakcije na njegova djela. Isus liječi, izgoni zloduhe, umnaža kruh, uskrisuje mrtve. Sve to upućuje na to da on nije od ovoga svijeta. To pokazuje kolika je ljubav Gospodnja, kad želi sve ono što je slomljeno popraviti, ono što je odbačeno učiniti opet prihvatljivim. To je jedna od karakteristika ljubavi, da čini stvari boljim, savršenijim, jasnijim, ljepšim i ugodnijim.

U ovom odlomku, posebno mi se urezalo u pamćenje Isusova izjava da je Mojsije napisao zbog okorjelosti srca ljudskog mogućnost da se žena otpusti uz otpusno pismo. Isus kasnije upućuje na početke stvaranja i ono što je zapisano u našoj naravi, u nama samima. To je, da kad muškarac i žena budu pred Gospodinom sjedinjeni, više nema nikakvih otpusnih pisama. To pismo, stavlja ženu u nezgodan položaj. Ona nije ravnopravna, jer muž može odlučiti otpustiti ju i gotovo. Nju se ništa ne pita. Nije li to suprotno ljubavi o kojoj smo malo prije govorili? Zar bi sam Gospodin učinio nešto što očigledno ide protiv onoga što je On sam?

Naravno da ne bi. Ta On to nigdje i ne čini. Zato Isus i odgovara, da tko god otpusti ženu i oženi se drugom čini preljub prema prvoj, a ako žena napusti muža pa se uda, također čini preljub. Vidimo da Isus stavlja muškarca i ženu na jednak položaj. Farizeji govore o situaciji u Zakonu: muškarac može otpustit ženu, a nikako obrnuto. Isus pak govori da i muž ako napusti ženu zbog druge ili ako žena napusti muža zbog drugoga, čine preljub. To nam govorio da Isus nema neka dvostruka mjerila, već je usmjeren protiv grijeha. Protiv onog temeljnog u našim odnosima, a to je da muž i žena budu zajedno.

Zar je to toliko važno? Teško mi je uopće zamisliti a kamoli shvatiti kako bi drugačije moglo biti nego važno. Važno je jer upravo preko braka događa se direktno sudjelovanje u Božjem djelu stvaranja. Upravo preko braka stvara se život, odgaja se dijete, te to dijete postaje zreo čovjek. Postaje sin/kćer Božja. A to je nešto neprocjenjivo.

Samo sveto Pismo nam govori kakva je milost kada Gospodin udjeli muškarcu ženu koja je stvorena za njega. Ona mu biva i više od oslonca, onda je njegov esencijalni dio. Tako i ženi muškarac. Upravo to znači jedno tijelo, nije to samo oznaka spolnog čina, on je dakako vrhunac ali nije sve. Jer, oni jedno drugo nadopunjuju, odnosno ispunjaju, i to kako u tjelesnom smislu, tako i emotivnom. U cjelini. Upravo to je jedno od obilježja ljubavi koje sam istaknuo na početku. To je Ljubav između muškarca i žene, gdje jedno drugo ispunjanju snagom i srećom da mogu kročiti zajedno kroz nemirno more života.

br.Mario Ivan Kralj, OCD