Ljestve za nebo

IMG_0001Neočekivano rođenje

Ljeto je gasilo svoje ognjeve, a jesen je pozlatila đurđinske salaše kada su 16. rujna 1876. mama Đula i tata Joso Stantić dobili najljepši Božji dar. Na nevelikom salašu, u kojem je već bilo puno djece, kao najmlađi rodio se Tomo. Mama ga je rodila u prostoru u kojem je bilo najtoplije, gdje je bilo ogrjeva, slame i kukuruzovine. Braća su već bila velika, pa je Tomo bio pomalo neočekivan.

Ubrzo je Tomo postao Božje dijete. Krštenje župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Bajmoku.

Radosno djetinjstvoIMG_0005

Tomica, kako ga od milja prozvaše, obavljao je dječje poslove, izvodio je blago na pašu. Poput ostale djece na salašu, i Tomica je trčao po prostranim đurđinskim poljima za neposlušnim ovcama, svinjama i guskama.

Volio se igrati. Jednom su se igrali svatova. Mlada je bila Krista, njegova nećakinja. Ali, što staviti kao vijenac na glavu? Problem je brzo riješio Tomica. Napravio je vijenac od čičkova s livade. No, vijenac se nije tako lako dao skinuti. Suze su potekle njezinim licem.

Iako je već u djetinjstvu bio bolestan, preležao je upalu pluća, Tomica je ipak imao radosno i bezbrižno djetinjstvo na bačkim ravnicama.

Tomino školovanje

Za ljude koji su živjeli na đurđinskim salašima nije bilo ni crkve ni škole u blizini. Tomica je krenuo u pučku školu s devet godina kada je otvorena „Kopilova škula”. U jednom je razredu bilo više učenika, odjednom više razreda. Učili su na mađarskom jeziku, a oni su znali samo materinski, hrvatski bunjevački govor.

Četiri je godine, zimi po blatnim a ljeti prašnjavim putovima išao Tomica u školu. Tata Joso se znao našaliti kako će mu kupiti magarca koji će ga nositi na leđima do škole i natrag na salaš. On je to ozbiljno shvatio i rekao da ga mali magarac možda ne bi mogao nositi na leđima te mu predložio: „Čiča, kupite Vi meni magarca koji je velik kao Vi.”

IMG_0006Mladi je Tomo nastavio školovanje u subotičkoj gimnaziji gdje je teško svladavao nastavu na mađarskom jeziku. Dostaje izostajao iz škole zbog krhka zdravlja. Kada se vraćao s mise morao je često sjesti i odmoriti se iako je stanovao nedaleko od crkve sv. Terezije kod dide i majke.

Tomica prijateljuje s Isusom i postaje karmelićanin

Došavši u gimnaziju u Subotici, Tomica revno svakoga dana pohađa sv. Misu, ministrira i već tada posti te postaje član Bratovštine Srca Isusova. Ovo prijateljstvo s Isusom u njemu rađa želju za duhovnim zvanjem. Potražio je potom prikladnije školovanje i duhovno ozračje u Nadbiskupskom sjemeništu u Kaloči koje su vodili isusovci. Tamo su uglavnom primali odlikaše. Na njegovu žalost, nije mogao stanovati u sjemeništu, već kod jedne obitelji s grupicom gimnazijalaca. Tamo je učio i spavao.

Ovdje u Kaloči donio je odluku o svojem životnom pozivu – želi biti Isusov učenik, želi postati redovnik karmelićanin.

Uoči dvadesetog rođendana, Tomo Stantić stupio je u novicijat karmelićana u Grazu u Austriji. Obukavši habit dobiva ime brat Gerard od sv. Stjepana kralja. Ovdje je s braćom različitih nacija i jezika proveo godinu dana. S njima je tijekom dana molio, revno obavljao radna zaduženja, od čišćenja šume do sječenja drva. Upoznao je povijest i pravila karmelskog reda, a onda je 11. rujna 1897. položio svečane redovničke zavjete.

Ubrzo je otputovao u Đur gdje nastoji biti vrlo uslužan, jer će na taj način svoju braću obradovati a sebi pomoći u IMG_0007samozataji.

Oduševljeno živi redovnički život. Roditeljima je pisao o svojoj radosti. “O čudo dobrote nebeskoga Oca, po kojoj sam se usrećio! Po mom znanju u svom rodu nitko nije bio još tako sretan kao ja kad sam ove godine istoga mjeseca i dana 16. rujna po svečanim zavjetima nanovo se porodio a svijetu umro. Kako i koliko te moram hvaliti, Bože moj!”

Brat Gerard od sv. Stjepana kralja marljivo je i pozorno studirao filozofiju i teologiju još šest godina. Radosno je 29. lipnja 1902. primio svećeničko ređenje u đurskoj katedrali. Svoju Mladu misu slavio je 6. srpnja u karmelskoj crkvi u Đuru, gdje se okupilo i jedanaestero članova obitelji i rodbine koji su doputovali sa salaša, iz njegove rodne Subotice. Naredne godine polaže ispite iz cjelokupne teologije i postaje članom samostanskog kapitula, ulazi u puninu svoje redovničke zajednice. Godinu dana ostaje u Đuru gdje je uživao ugled i poštovanje.

Briga za duše u Somboru

IMG_0011Došavši u Sombor 1904., mladi karmelićanin o. Gerard Tomo Stantić utemeljuje somborski karmel i oduševljeno brine o ״milim dušama” koje stanuju po salašima oko Sombora. On im poručuje kako mu je najveća radost svojim primjerom i riječju “oganj Božje ljubavi raspaliti u njihovim srcima”. “Ništa mi ne treba, nego mi trebaju vaše duše! Ne mogu vam ljepše ime dati nego mile duše”, govorio je vjernicima u karmelskoj crkvi.

Samostan je pripadao mađarskoj provinciji. O. Gerard Tomo Stantić jedini je tada znao hrvatski jezik pa je poslan u Sombor kako bi se skrbio o Hrvatima – Bunjevcima Sombora i okolnih salaša, ali je on duhovnu očinsku brigu ukazivao i Mađarima i Nijemcima. Dobro je govorio mađarski, njemački i hrvatski (bunjevački) jezik.

Mali Isus ili otajstvo Isusova djetinjstvaIMG_0012

Svakog 25. u mjesecu, na dan Isusova rođenja, o. Grgo, kako ga prozvaše vjernici, okuplja u karmel-skoj crkvi velik broj vjernika na Euharistiji, na slušanje Božje riječi. Sa svojom sestričnom Janjom Prćić iz Subotice širi štovanje Malog Isusa kojemu je upućivao sve u potrebi, pa i pravoslavnu braću koja su mu dolazila. Najveća mu je želja bila da svi pristupe sakramentu pomirenja i svete pričesti.

Osnovao je Bratovštinu Malog Isusa čiji su prvi članovi bila djeca iz sirotišta sestara Naše Gospe u Somboru.

Bog je došao kao Dijete ״da bismo i mi poželjeli najprije biti djeca, u duhovnom smislu, da bismo zatim sve više rasli”. O. Gerard nas poziva ״dadiljati Isusa”, a to znači “Isusa voljeti, moliti, raditi, trpjeti, ponizan biti; a ponizno ponašanje je Malog Isusa ljubljenje”. On nam preporuča ״da se nadmećemo tko će više poskočiti, tj. tko će se bolje poniziti i moliti”, a sestrični Janji Prćić da skupa s ocem i majkom na Badnju večer pleše s Malim Isusom.

Molitva je disanje duše

Kako služiti Bogu, Stvoritelju? Kako mu zahvaliti za ljubav? Pitao se o. Gerard i našao odgovor. Molitvom! U njoj se o. Gerard sjedinjuje s Bogom, razgovara s Isusom i Marijom. On zna da ״molitva nije samo otvaranje usta, kada smo skršena srca, nego je nastojanje oko pronalaženja puta kako susresti Boga, po Isusu Kristu, kako s njim razgovarati i duhovno rasti i sazrijevati, rasti u svijesti o služenju bližnjem”.

I jednostavni, obični ljudi teže duhovnoj radosti, u čemu im pomažu molitvenici o. Gerarda Tome Stantića s naslovom “Radost duše”, “Cviće Karmela”, “Naš mali Kraj Praški Isus” i knjižica za članove Karmelskog svjetovnog reda.

IMG_0013Euharistija je ״Sunce moje duše”

Najveća je molitva Euharistija. Ona daje život. ״Euharistijski Isus -Sunce moje duše. U Svetohraništu je Sunce moje duše”, poručuje nam o. Gerard. Kao revan štovatelj Euharistije, on je dnevno proveo više sati u klanjanju euharistijskom Isusu dok je čekao ״mile duše” u crkvi.

Pričesti se jako radovao jer u svetoj pričesti ״imamo jelo, imamo odijelo, imamo lijek, imamo obranu i glazbu, i najodličnije društvo, bez umora i prestanka”.

Svoju duhovnost izgrađivao je na temeljima Sv. Ivana od Križa, sv. Terezije od Isusa Avilske i sv. Terezije od Djeteta Isusa. Mnogo je stranica o tome svojom rukom ispisao o. Gerard.

Duhovna akcija

Dugo je u srcu somborskih karmelićana tinjala želja da se karmelićansko stablo presadi i na hrvatsko tlo. Uoči Drugoga svjetskog rata, sluga Božji o. Gerard je 1939. kod blaženog kardinala Alojzija Stepinca počeo dogovor o utemeljenju Karmela u Hrvatskoj, koje se ostvarilo nakon njegove smrti (1959.). I ovdje je, kupnjom zemlje u Zagrebu, svom bratiću pomogla Janja Prćić. S pravom o. Gerarda zovemo “ocem hrvatskog Karmela”.IMG_0014

Za dublji kršćanski život o. Gerard 1913. godine osniva Svjetovni karmelski red u Somboru u kojem su i bogate djevojke, različitih nacionalnosti. On ih upućuje na pomaganje Crkvenim ustanovama i sirotinji.

Gorljivo radi i u drugim područjima svoga pastoralnog rada. Jednostavnom hrvatskom puku, koji je u korizmi pristizao u karmelsku crkvu sa salaša, sin bačke ravnice drži korizmene propovijedi. Bile su one pouka u vjeri i upute za svakidašnji život. Sve za spas duša!

Ozdravljenje duša

Većina somborskih vjernika i okolnih župa ispovijedala se kod o. Gerarda. “Duše su skupe kao Isusov život” zapisao je. Ljudi stalno padaju u grijeh, ali moraju i ustati. Otac Gerard nudi siguran lijek – ispovijed!

IMG_0015“Ispovjediti se znači uskrsnuti!” Zato on želi sve duše pomiriti s Bogom. Sjedi u crkvi i čeka duše koje će potražiti lijek. Zapitkuje one koji mole u crkvi, treba li im ispovijed. Strpljivo je slušao, poticao na nasljedovanje Isusa Krista.

Bolesnici su blago Crkve

“Bili” je fratar, kako su zvali o. Gerarda, ogrnut “bilim” karmelskim plaštem i zguren, jutrom rano žurio po somborskim ulicama, ili prema salašima, gdje su ga čekali bolesnici u kojima je prepoznao Krista. Oni su „posebni putnici k Isusu”, oni su „blago Crkve”. Nije birao doba dana. Uvijek je oduševljeno dijelio sakramente ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja, tješio ih i hrabrio na strpljivost u bolesti.

„Divan život! Danju svakome služiti a noću moliti i bolesne dvoriti.”

Neumorni Isusov radnik

O ocu Gerardu su pisali i govorili kao „zvijezdi Danici koja svijetli i pokazuje put kreposti i vječnoga života”. Bio je neumoran u ispovijedanju, u vraćanju duša na Isusov put ljubavi. Brigom za bolesnike kitio je svoju dušu, ustrajao u radu i pokori, u molitvi i nespavanju iako je cijeloga života bio krhkoga zdravlja.

Bio je dobri duh karmelske zajednice, svakom na uslugu. U svemu se utjecao Malom Isusu i svoje duhovno djetinjstvo IMG_0016preporučivao drugima.

Mnogima je savjetom i molitvom pomogao u obiteljskom životu, štiteći nerođene i moleći za njih.

Isusu je želio služiti djelatno, molitvom i ljubavlju prema braći.

Rođendan za nebo

Tjelesno iscrpljen, bolešću skrhan, o. Gerard nije dočekao svoj osamdeseti zemaljski rođendan. Sestrica smrt našla ga je spremnog za volju Božju. Iako star i nemoćan, bio je vrlo strpljiv u bolovima, sve je prihvaćao sa zahvalnošću. Zabilježio je: ״Svaki trenutak čekam u srce udarac da Ti pružim vječni poljubac. Samo je junačka smrt pravi dokaz ljubavi”.

Posljednjih dana mnogo je trpio ali i junački sve podnosio. U trenucima kada su bolovi jenjavali, uz osmijeh na licu zapjevao bi omiljenu božićnu pjesmu “Radujmo se i pivajmo” svom dragom Malom Isusu.

IMG_0017U ranim jutarnjim satima 24. lipnja 1956. godine, zajednica se okupila oko svoga subrata i duhovnog oca koji je sve teže disao. Položen u fotelju, mirno je prešao u vječnost jednostavni brat o. Gerard koji je zapisao: “Svetost nije strogost već jednostavnost”.

* * * * *

Vijest o smrti o. Gerarda proširila se Somborom i okolnim salašima. Tisuće molitelja došlo se pokloniti ״ocu Grgi” u karmelićanskoj crkvi i moliti za milosti po njegovu zagovoru. Tijelo o. Gerarda pratilo je desetak tisuća ljudi do grobnice na somborskom Velikom katoličkom groblju. Vjernici su se svome dragom karmelićaninu utjecali u zagovor i o tome ostavljali svjedočanstva zahvalnim pločama. Stoga je 1985. u Rimu započeo postupak za proglašenje blaženim i svetim o. Gerarda. A njegovo je tijelo preneseno u karmelićansku crkvu u Somboru, u oltar sv. Križa gdje se i danas ״mile duše” rado utječu njemu u zagovor.

Katarina Čeliković

IMG_0019

Oglasi
  1. Katarina Čeliković

    Ove prekrasne llustracije su djelo Ružice Miković Žigmanov iz Subotice.

  2. Prekrasna sveta duša. Udjeli mi, o dobri i milosrdni Bože, milost postati barem upola kao blagopokojni o. Gerard. Amen.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: