Monthly Archives: Travanj 2015

Voćka molitve

“Zakej je nizak (mali bio) al veliki grešnik. Zato se popeo na drvo da može vidjeti Isusa. Isus pak videć njegovu želju ne samo da se dao vidjeti nego još i u goste mu otišao.[…]

Saznajem od drugih (CRKVA) da je Isus u mom gradu (DUŠA). VJERUjem da je to istina, čuo sam o njemu brojna svjedočanstva, ali svatko govori na svoj način. Najbolje bi bilo da sam pođem upoznati tog Učitelja. Želim ga sam upoznati, susresti se s njim (ČEŽNJA). “A ti, što ti, kažeš tko sam ja?”

U NADI da ću ga susresti, odlučujem (ODLUČNOST) krenuti na put. No, kao i Zakej, uočavam da sam nizak i da ne mogu tek tako vidjeti Isusa, ni doći do njega. Potrebna mi je pomoć. Iz ovog razgovitno vidim, da po sebi Tebe ne mogu ni viditi, ni spasiti se. Zato ću se popeti na voćku molitve.Ugledah voćku (MOLITVA) koja se uzdiže visoko iznad zemlje prema nebu.

Uspon nije u početku lagan (USMENA MOLITVA), iziskuje napor, ne vide se još ni plodovi. Prve grane su debele, osjećam se sigurno (UZDANJE U SEBE), ali još ne vidim Isusa. Trebam se nastaviti penjati više (MISLENA MOLITVA). I tako penjem se sve više i više, dobivam sve veću širinu pogleda. “Po molitvi što bolje napreduje, čovjek sve većma i višlje ide putem savršenosti.” Vidim sada kako sam malen bio dolje na zemlji (SAMOSPOZNAJA), grane bivaju sve tanje i polako gubim sigurnost u svojim nogama. “Po molitvi vidi čovjek koliko je mali, nedostojan vidjeti najljepšeg Isusa.” Tu već nailazim i na prve plodove, te na prve kušnje i suhoće. “Kada se čovjek na ovu voćku , ne samo popne, nego i jede s nje, ojačat će se. Ako ga tkogod i otisne tamo-vamo, ako veliki vjetar (puše) s voćkom – s našom molitvom i dušom. Ipak stalna molitva sve svlada…”

Ovdje je vrlo bitna stalnost u molitvi i poniznost, jer me ona čini lakšim tako da se mogu nastavit penjati do samog vrha, na najtanje grane. Potrebno je rasterećenje od svega suvišnog što još nosim sa sobom, a što mi ustvari ne treba (NAVEZANOSTI). Sada je vrijeme da otkrijem što je to i jednim rezom prekinem niti koje me povlače dolje. Ne moram se sramiti svojih nedostataka ni “zelenih plodova”, nego se potpuno predati Njemu. “Uistinu bez mene ne možete učiniti ništa.”

“Ostat ću ipak mali i ponizan da napadnem prigodom oluje napasti s ove voćke, da se ne prestanem moliti u ovoj nuždi, nego da se baš većma hvatam za ovu voćku, ako nema na njoj zrelog voća, slatkog voća, ja ću silom jedan zelen zalogaj otkinuti, pa Suncu nebeskom Isusu okrenuti, neka grije i žeže da sazrije, tako malo s tim sazrelim zalogajem se nasititi.”

Odjednom shvatim da više ne mogu dalje, to je najviše što mogu ići. S te pozicije sada vidim Isusa, promatram ga i čekam da on pogleda mene. Svojim pogledom hvatam njegov pogled (KONTEMPLACIJA). Isus me pogleda, dolazi k meni osobno i poziva me da siđem. Poziva me da se odreknem svega onoga što sam sam postigao penjući se. Poziva me da se odreknem samoga sebe. Silazak mi teško pada, ali želim biti poslušan Isusu i silazim “dokle ne čujem glas Isusa: Danas ću tebi otići i zauvijek s tobom ostati.” Isus želi doći u moju kuću (SRCE) da skupa večeramo. Događa se sjedinjenje (LJUBAV). “Ne živim više ja nego Krist živi u meni.”

Gledajuć unazad vidim kako “ipak stalna molitva sve svlada, očisti od grijeha, hrani i ojači dušu, sveže dušu za Boga da se u Njega uzda; al ova sveza od početka je jako dugačka i daleko je Bog od nas. Kada smo se popeli na vrh molitve, dođe Isus nama, kliče, dođe u naše srce, a mi onda od radosti osjećamo živo nagnuće sirotinju pomazati, sve krivice, ne samo ispovjediti, nego na toliko popraviti, da ako Isus želi za ovaj i ovaj grijeh, nesavršenost samo ovoliko i ovoliko pokore činimo, mi smo pripravni 4 puta toliko činiti.”

Iz susreta s Isusom događa se da činim dobro drugima, onima koje ljubi Onaj kojeg ja ljubim. On se nalazi u svakom čovjeku, baš svakom, i svakog osobno poziva da se popne na “voćku molitve”, jer se želi susresti s njim i blagovati u njegovoj kući tj. nastaniti se u njegovom srcu. Otac Gerard je to jasno vidio i želi pomoći svima da pronađu ovu voćku, te kličući zahvaljuje: “Hvala ti Isuse što si me podigao na voćku molitve, moleć ću zahvaljivati, što sam stvorenje na Tvoju sliku, što sam kršćanin, što sam karmelićanin, što sam svećenik.”

ljubav jest poziv na odgovornost

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 10, 11-18

U ono vrijeme: Reče Isus:

»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«

butterfly-shadow-texas_55573_990x742

Promišljanje

Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. (Iv 10, 18)

Koliko li snage u ovom odlomku! Koliko svježine! Pastir polaže život sam od sebe. Znači li to da on nema poveznice ili veze s onim tko mu ja dao zapovjed?

Koju mu je zapovjed dao? Da polaže svoj život i opet ga uzima.

Skriva li se ovdje istina? Istina o životu? Da život nije u nastajanju već u nestajanju odnosno ništenju?

To bi značilo krenuti putem potpuno drugačijim od onoga koji nam je poznat i koji prepoznajemo oko sebe. Krenuti putem ljubavi.

Postoji li ikakva istina o životu, ona se mora iščitavati iz ljubavi. Ljubavi prema svemu i svakome. Ljubavi prema životu. Ljubavi prema Gospodinu. Ljubavi prema bližnjem.

Upravo je to glavna osobina pastira. Pastira koji ne gleda sebe, nego gleda Oca i one koje mu je Otac povjerio. A koga mu je to povjerio? Tko su te ovce?

Ovce su svi oni koji postoje na ovom svijetu, koji su postojali i koji će postojati.

Sve je Pastirovo. A on, on je Gospodinov. Jer ga poznaje. Poznaje ga i iz tog odnosa proizlazi odnos prema ovcama.

Da bismo nešto dali, pogotovo ako se radi o našim životima, moramo prvo upoznati to što dajemo i komu dajemo. Mora nam biti to „naređeno“ u smislu da je upisano u srca naša.

To je ljubav. Ljubav jest ne zapovjed već zahtjev, onda je poziv na odgovornost.

Prihvaćajući ljubav, ljubeći, dovodi nas do toga da žrtvujemo svoje život jer veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15, 13)

A kako to činimo? Slijedeći Gospodina. Bivajući pastirima a ne ovcama. To je poziv svakog od nas. Da postanemo jedno s Gospodinom. Da postanemo pastiri. Baštinici Isusove baštine. Onoga što nam je on darovao a to je sudjelovanje u Isusovoj patnji.

To je poziv pastira. Radost jer činimo nešto iz ljubavi, ali i patnja koju ona nosi. Ne da je ljubav patnja, već jedino kad ljubimo smo sposobni dati nekome ono što nam je najvrednije, a to je sami sebe. Upravo to je ono što je Pastir učinio.

Pogledaj svoj život i vidi, gdje, kako i na koje načine ti možeš činiti tak.

I ne zaboravi, ljubav jest poziv na odgovornost.

Odgovornost u postupanju prema svojem životu i prema onima koje ljubiš, ponajprije prema Gospodinu.

 Mario Ivan Kralj, OCD

Zahvala ocu Gerardu

Donosim o vam izravno svjedočanstvo djevojčice Vanje Perčić. Ona se po zagovoru
o. Gerarda probudila iz kome prouzročene ozljedom glave, i sada redovito ide u školu.
Ovo svjedočanstvo je napisala na školskom natječaju pisanja pisma i molitve ocu
Gerardu i izrekla u karmelićanskoj crkvi u Somboru na Gerardovo 24. lipnja 2014.

„Hvala ti, oče Gerarde, što si mi dao najljepši poklon na svijetu, a to je moj život.
Kada sam imala tri godine povrijedila sam glavu i dugo se nisam budila. Ljekari su
se borili za moj život, ali povreda je, kaže mama, bila velika. Do tada nismo vjerovali
u Boga. Moji roditelji po prvi put su ušli u crkvu i počeli moliti za moj život. Teta
Ljubica obratila se tebi, oče Gerarde, i mnoge žene zajedno s njom obraćale su se tebi
i molile Boga za čudo. Hvala ti, oče, na uslišanoj molitvi. Hvala ti što od tada svi
radosno živimo našu vjeru. Ja ću to uvijek svojim životom svjedočiti.”

Tvoja Valja Perčić, Stari Zednik kraj Subotice

Zahvala

slavljenje

S prethodnim člancima pratio sam tijek molitve u spisima sluge Božjega o. Gerarda. Vidjeli smo i mogli naučiti kako se za molitvu priprema u smislu dalje i bliže pripreme. Učio nas je gdje je mjesto molitve. Upozorio nas je na uvjete za molitvu. To su šutnja i samoća kao neophodni uvjeti za razgovor s Bogom, jer, kako je govorio: „Triba pazit što Bog divani.“ Nije nam prešutio niti poteškoće u molitvi. Posvijestio je značaj postojanosti, a ponad svega nepohodnost volje.

Ovo su glavni stupnjevi kojima o. Gerard stiže do mistike. Na jednom mjestu kaže: „Bižat ću od lipote prirode i svrhunaravnog svita da što prije stignem do mog Zaručnika.” Ovim riječima sluga Božji opravdava i naznačuje opravdanost svih navedenih vježbi koje molitelja osposobljuju da stigne do cilja, do Zaručnika. Da postane „mistik”.

Molitvu je zvao „duhovnim disanjem”. To stanje obrazlaže slijedećim riječima:

„Disat moram da se tilo ne zadavi. Disat moram da se duša ne zadavi. Duhovno disanje je pobožno uzdisanje najsgodnije sa riču „DOBRO “. Najsgodnija rič „DOBRO “, jer dokle nju srdačno dišem svaki čas u knjigu života dobro pišem, sigurno putujem Isusu.”

Posljednja stvarnost molitve, kao točka molitve, jest ZAHVALA. Molitvom se Boga poziva u društvo. U molitvi se s Bogom šeće za dnevnog povjetarca, kao na prvoj stranici Svetoga pisma, s njime se razgovara. Druguje. A na kraju Bogu se zahvaljuje. Dakle, zahvala je sastavni dio molitve, kao i priprema.

Može se dogoditi da Bog šuti, ne javlja se. Tada ostaje samo gola vjera u njegovu blizinu. To stanje i o. Gerard naziva „sušom”. U tim trenucima se javljaju neprijatelji, vjerujući da je to njihov čas i da je molitelj bez zaštite. Potpuno sam. I na tome treba zahvaljivati, jer i to nije bez Božje volje.

I takva stanja o. Gerard gleda kao dar s neba. O nevoljama u molitvi ovako zbori:

„Što me većma progone, sve skrušenije ću Boga moliti. O blažena nevolja po kojoj se s Bogom sjedinimo. Blažen svaki koji sebe muči, da se Boga ne zaboravi… ali što čeljade radi. Gadno je. Biži od Boga kad griši. Jer tko griši od Boga biži. Al od Boga biži i redovnik, ako svitovnu čast traži, svitovno se vlada, savršenosti ne želi. Isuse, budu jedina moja želja!“

Ovakvo ponašanje u molitvi je uzrokom šutnje Boga, jer ga se kroz grijeh ne može čuti. Krivica je moja. Sušu izazivam sam. Suša koja je po Božjoj volji, potiče u molitelju želju za Bogom. U toj suši molitelj ne traži slast, nego Božju volju, kojoj se predaje, iako je jako teško ustrajati u molitvi.

„Ovakva je molitva najugodnija svirka prid Bogom: jer je sasvim u njegovu čast.”

Molitelj koji ima jedinu želju biti s Bogom i pred Bogom uvijek će imati srce puno zahvale. On zna strpljivo čekati, i to čekanje nije prazno. Ono je vjerničko, jer je ispunjeno ljubavlju prema onome za koga zna da će doći i da neće zakasniti. Stoga zahvala prelazi u stanje zahvalnosti, jer „Vječna je Ljubav njegova!”

Završit ću stihovima sluge Božjega:

„Isuse brani me po kome hoćeš!
Živa mi vira: moje vladanje, Isusa naslidovanje.
Isusa molit moja radost.
Vira je kraljevina u kojoj kraljuje onaj,
koji je sav svit svladao.
Sve lipote ovoga svita uživaju;
jer njima Kralj ovaj,
sve pridaje na uživanje.”

o. Vjenceslav Mihetec, OCD

Biti Božji u cjelokupnom životu

Iz Evanđelja po Luki; Lk 24,35-48

U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«

Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.

Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«

Bushfire season

Promišljanje

Isusov dolazak uzrokuje zbunjenost i strah. Ne zato jer ne vjeruju, već zato jer je sam događaj uskrsnuća nešto potpuno drugačije od onoga što znamo i mislim da posjedujemo, odnosno, ono što smo doživjeli. Upravo zbog toga, učenici kao da postaju nesposobni prihvatiti sam čin uskrsnuća pa makar i vide uskrslog Isusa ispred sebe.

Ponekad možda i mi počnemo smatrati da je lakše biti prisutan jednom takvom činu, odnosno da bi naša vjera bila jača i snažnija da smo bili očevici Isusovog zemaljskog života. No, sam nam tekst daje odgovor na to. Bez same Gospodnje inicijative da nam otvori pamet da razumijemo ne možemo povezati sve te događaje. Oni koji su navješteni kroz Mojsija i proroke. Radi se o našoj spremnosti da prihvatimo Gospodinov način i njegov jezik. Upravo to je ključ.

Učenici su bili otvoreni. Otvorivši pamet, rekao im je Isus da su svi ti događaji tako pisani. I rekao je vi ste mi tome svjedoci. Svjedok je svatko tko vjeruje u njega. U nastavku odlomka, koji ovdje nije uključen u današnje evanđelje, Isus im kaže da ostanu u Jeruzalemu do dolaska snage s Neba, što će reći Duha Svetoga.

I upravo im Duh daje snagu da idu dalje i da budu svjedoci. Svjedok je onaj koji životom svjedoči. Život obuhvaća cjelokupno biće, ne samo jedan aspekt života, ne samo obitelj, ili prijatelje, ili radno mjesto, već sve zajedno.

Upravo to zahtjeva napor i tu leži sva radost. Biti Božji u cjelokupnom životu.

I tu se lijepo uklapaju riječi sv. Terezije Avilske:

„Reći ćete, kćeri, kako li će se to moći učiniti, jer kada biste Ga vidjele tjelesnim očima u ono vrijeme kada je Njegovo Veličanstvo hodalo po svijetu, da biste to rado učinile i da biste Ga uvijek gledale.

Nemojte u to biti uvjerene; jer onaj tko sada ne želi uložiti malko snage da barem prisili pogled da u sebi gleda ovoga Gospodina (kada to može učiniti bez opasnosti, a uz malko pažnje), još manje bi stao pod križ s Magdalenom koja je gledala smrti u oči. A koliko li su tek morale propatiti slavna Djevica i ova blagoslovljena Svetica! Koliko prijetnji, koliko li ružnih riječi, koliko li udaraca i koliko grubosti! Ta s kakvim li su uljudnim dvorjanima imale posla! Da, bili su to dvorjanici pakla, službenici nečastivoga! Zacijelo je moralo biti grozno ono što su prošle; međutim, uz još veću bol, bit će da nisu osjetile svoju.

Prema tome, sestre, nemojte misliti da ste za tako velike napore, ako niste za sitne stvari; vježbajući se u njima možete doći do drugih, još većih.“[1]

Br. Mario Ivan Kralj, OCD

[1] Terezija Avilska, Put k Savršenosti, str. 51.

To je to serafsko prijestolje

Iz Evanđelja po Ivanu, Iv 20,19-31

I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: “Mir vama!” To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: “Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: “Vidjeli smo Gospodina!” On im odvrati: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: “Mir vama!” Zatim će Tomi: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.” Odgovori mu Toma: “Gospodin moj i Bog moj!” Reče mu Isus: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Field, Scotland

Promišljanje

Evo nam savršene slike onoga što jesmo, i što možemo postati. Susret s Gospodinom daje nam Duha, daje nam snagu, mir, radost, veselje. I poslanje. Ne zadnje, nego prvo. Iz susreta s Njim dolazi poslanje. Poslanje da idemo drugima i da im nosimo Njega. Da! Upravo to! Nositi Uskrslog ne na ustima već u srcima. To je trajan poziv koji nosimo. To je kraljevski poziv.

Da bismo to mogli nužno je da vjerujemo u Njega. Jer vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. (Heb 11, 1) Suset rađa vjerom, vjera budi nadu, a nada goji ljubav. Ljubav koja jest smisao.

To je nasljedovanje zapovjedi koju nam je on naložio. Koja je to zapovjed? Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas (Iv 20, 21) Kamo nas to šalje? Evo nam odgovora: “Evo dolazim!” U svitku knjige piše za mene: “Vršiti, Bože, volju tvoju!” (Heb 10, 7) Pitaš sad, pa koja je to volja Božja? Volja je Božja da se svi ljudi spase i da upoznaju njega, Krista, koji nas je otkupio i povratio na serafsko prijestolje[1].

Vidiš što se rađa iz susreta s njime, pogledaj sada što se dogodi kad još uvijek vjerujemo sebi. Pogledaj Tomu, ne osuđuj ga, kao što ga ni Gospodin nije osudio, nego prepoznaj u njemu sebe. Kako često ne vjerujemo onima koji su iskusili Gospodina, ne želimo biti oni koji vjeruju već oni koji čine, koji vide i čuju. Sami. A tako ne ide. Gospodin mu pristupa. Ne pristupa Toma Gospodinu već On njemu. Pogledaj taj redoslijed. Uvijek je Gospodin onaj koji pristupa čovjeku. On ne osuđuje čovjeka, ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. (Iv 3, 17)

Pogledaj što kaže na kraju. Blaženi koji vjeruje a nisu vidjeli. Kakvo je to blaženstvo? To je to serafsko prijestolje koje sam spomenuo. To je prisup k Ocu. To je biti jedno s Gospodinom. To je ono za što smo stvoreni.

Stoga, raduj se! I idi k onima kojima te Gospodin šalje. Budi pozoran, strpljiv, i vjeran. Čuvaj vjeru! Jer, bez vjere, smo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom. (Ef            4, 14)

Ne budi nejačad, već budi nasljedovatelj Kristov! Kako to ostvariti? Zapitaj sam sebe. Pogledaj evanđelje. Tvoj život je plodna njiva koja jedva čeka da rodi plodom. Budi odgovoran prema Gospodinu i sebi, te daj da pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. (Iv 12, 24) Donesi obilat rod!

I ustraj! Da, bit će sumnji i poteškoća i nevolja i bičeva. Upravo u tome i jest kvaka. Zato će i sjeme umrjeti ali i donijeti obilat rod. To je veliko otajstvo naše vjere.

Istraži ga! Kopaj u dubini svoje duše! To je također poslanje koje nam je povjereno. Time ćemo doći do mira, a Gospodin, on je mir. A ti, zla se kloni, a čini dobro, traži mir i za njim idi! (Ps 34, 15)

 Mario Ivan Kralj, OCD

[1] Iz Drevne homilije na Veliku i svetu subotu

Taj Uskrs, tog Uskrslog moramo tražiti

Iz Evanđelje po Marku;  Mk 16,1-8

Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa. I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob. I razgovarahu među sobom: “Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?” Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše doista veoma velik. I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna. I preplaše se. A on će im: “Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kamo vam reče!” One iziđu i stanu bježati od groba: spopade ih strah i trepet. I nikomu ništa ne rekoše jer se bojahu.

butterfly-branch-macro_60633_990x742

Promišljanje

U susretu s Gospodinom, događa se nešto neobično. Žene dolaze na grob s jednom namjerom, a odlaze s potpuno drugom. Idu iskazati počast Gospodinu tako što će mu pomazati tijelo, kad ono, umjesto Isusa, neki mladić im govori da je taj isti Isus uskrsnuo.  On ih šalje da idu njegovim učenicima i reknu im kamo im je ići.

U tim trenucima, vidimo, kako od jedne tuge i žalosti nastupa određen strah i trepet. Nije to strah koji paralizira, već to je strah koji spašava. Spašava od ove tuge, žalosti, jada. Ta nitko nikad prije nije oživio, tj. ustao od mrtvih.

Znamo, sam Gospodin je uskrsnuo Lazara, svojeg prijatelja, te upravo se u istočnoj liturgiji slavi tjedan dana prije velike subote Lazarova subota, kao svojevrsna najava onoga što će Isus sam učiniti, odnosno kako će se Otac proslaviti po Njemu.

Žene bježe jer još nisu povezale sve događaje. Nisu stvorile vezu između Isusovog života i događaja koji se vežu uz njega, s ovom kulminacijom drame Isusa Krista.

Jer, upravo u ovom događaju, On je postavljen onakakv kakav jest. Ovdje se ostvarilo ono što se dogodilo na Taboru, gdje je bio preobražen.

Upravo u tome leži najveća tajna naše vjere. Da nam je sam Gospodin pokazao put kojim moramo ići i kojim idemo. Kroz radosti, patnje, bolove i krv do slave. Slave Uskrsa. Taj Uskrs, tog Uskrslog moramo tražiti. Kao što su ga žene tražile, i kad vidimo da ga nema u grobu, ići k onima koji ga ljube i tamo ga tražiti.

Ovo je jedna od najljepših slika u Evanđelju. Da tražeći Gospodina, Njega upravo i nađeš, ali ne onako kako ti planiraš, već kako On sam želi. Ovaj odlomak je utkan u svakog od nas, to traženje Gospodina, traženje vječnog života, to postajanje onoga što sami ne možemo postati. Zato nam je potreban On, koji je sve to, radi nas prošao.

Stoga, slijedi savjet anđela, idi i traži ga! Tamo gdje je On rekao da će biti, u bližnjima svojim. U onome što On sam jest.

I zbog toga se raduj, što je život postao otvoren vječnosti.

Neka ti je sretan i blagoslovljen Uskrs!!

br.Mario Ivan Kralj, OCD