Monthly Archives: Listopad 2014

U Terezijinoj školi

Neka te ništa ne zbuni, Ništa ne uplaši!

Sve prolazi;

Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti.

Strpljivost sve postizava.

Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje;

Bog je jedini posve dostatan.

“Bog od nas traži samo dvije stvari: Ljubav prema njemu i ljubav prema bližnjemu.”

“Nemojte ni pomisliti da ste u nutrini prazni. Duša je dijamantni dvorac u kojem ima mnogo soba.”

“Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću, niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku ni u olujnom horizontu. Učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure.”

“Daruj mi, Gospodine, svoje neumorno srce da u meni radi umjesto mojega.”

“Iako imam Martine ruke, ćud mi je Marijina i kad čistim crne cipele, Gospodine, pokušavam u njima naći Tvoje sandale. Dok ribam pod, mislim kako su one hodale zemljom.”

Biti u “trenutku” i susresti Ga

Evanđelje po Luki, Lk 10,38-42

Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.” Odgovori joj Gospodin: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.”

elige-la-mejor-parte

Krajnje zanimljiv odlomak. Marija je izabrala bolji dio. Zar to znači, ostaviti sve i jednostavno slušati? Slušati Gospodina. Ali, zar to ne negira sve ono što mi, kao ljudi jesmo? Zar nismo stvoreni za rad, za radost, za aktivnost, ne mirovanje? I tko bi posluživao Gospodina da svi jednostavno samo sjedimo i recimo meditiramo? Oprezno, ne vrijeđam ja meditaciju.

Tu se odlično uklapa interpretacija Tereze Avilske. Ona govori da je Marija kotemplacija odnosno molitvena dimenzija duše, dok je Marta aktivna dimenzija, apostolska. I da se u Karmelu događa da Marta i Marija idu zajedno. Da moramo slušati i služiti gospodina u isto vrijeme.

Kako to postići? I zar je to moguće? Pa, mislim da jest. Samo je teško, užasno teško. Teško je ako mislimo o tome na način da mi moramo nešto postići i dosegnuti i ako zatvorimo te stvari u pojmove, odnosno ako im postavimo granice. Ako točno definiramo konteplacija je to i to, a akcija to i to. Tada dolazimo u opasnost da postanemo frustirarani, jer ćemo ubrzo primjetiti da ne možemo i jedno i drugo ostvariti.

I što sad? Da li ćemo odustati? Naravno da nećemo. Vidimo da Isus ne govori koji je posao bolji, govori da je Marija odabrala bolji dio, no jasno da nije negirao važnost služenja tj. posluživanja kojeg je Marta izvršila. Čini mi se da se radi o trenutku. O svijesnosti.

O tome da, kada dođe određeni trenutak znamo ga prepoznati. Trenutak u kojem se skriva Gospodin. Kao što je Marija to prepoznala i slušala Gospodina. Marta je svoju vjeru pokazala kasnije, kada govori o smrti svojeg brata Lazara Isus: „ Da si ti bio ovdje, on ne bi umro.“ Ona također vjeruje i traži Gospodina.

No momenat je bitan. Naš život se tvori od malih momenata. Od kratkih trenutaka. Od cijelog skupa događaja koji se protežu kroz vrijeme. A mi, trebamo vidjeti gdje se nalazi Gospodin u njima. Jedini pristup koji imam, a da je naša svijest i naše cijelo biće u njemu jest sadašnji trenutak.  I sad, koliko u tom trenutku primjećujemo Gospodina?

Jedno divno iskustvo sam imao prošlu nedjelju. Dijeleći sv. Pričest, pristupio sam majci koja je na rukama držala dijete od 7-9 mjeseci. Bilo je mirno i gledalo je majku. Kada sam majci pružio sv. Pričest, dijete me pogledalo, a ja sam mu napravio križ na čelu. Ono me pogledalo, i vidjelo moju dušu. Vidio sam Gospodina u tim malim smeđim očima. To je trajalo trenutak. Kratko, jer mora sam poći dalje. I trenutak je bio dovoljan. Prepoznali smo se. Moj Bog i ja, njegovo stvorenje, koje dijeli njegovog Sina, i sam ne zna zašto to radi ni kako mu je to On dopustio. No znam da on to želi. I to je bilo dovoljno. Dovoljno da me pomakne iz zatišja u koje sam upao. I moja akcija i konetemplacija su zaspale. A Gospodin, on mi je preko djeteta progovorio. I  njegov pogled je bio dovoljan. Shvatio sam što moram učiniti. Nastojati biti u trenutku. Kročiti kroz vrijeme i kroz ono što upravo to vrijeme čini posebnim. A to sam ja, Božje dijete, koje kroči u susret Gospodinu. I to je to. Kroz molitvu doći do Gospodina. Kako bi bilo divno da mogu svaki dan ovo osjećati kad primam Gospodina u pričesti….ali to, to je njegov dar. Zahvalan sam mu na tome. I divno je kad znaš da te On ljubi.

Kako kaže sv. Tereza Avilska, da kontemplacija mora voditi k akciji. Tako je i ovdje bilo. Molio sam, i razmatrao i tražio Gospodina, i dugo vremena nije bilo odgovora. A onda, na jedanput, u sekundi ili dvije, koliko je trajao pogled djeteta, i sve je bilo rečeno.

Nije li to divno?

No ne može se do toga doći. Takve trenutke sam Gospodin daje. Ja ne mogu biti siguran da je ovaj koji sam naveo bio jedan od tih. Koliko znam, bio je. I on nije rijetkost, ako budemo u momentu, ako budemo Marija. No da bismo vidjeli i osjetili taj trenutak, moramo biti Marta. A opet, ne možemo biti Marta ako prije nismo Marija. Vidiš, kako je sve to povezano. Najvažnije je biti s njime. I ne se zatvoriti u sebe. Ne postaviti cilj i tada zatvoriti se pred Gospodinom. Potrebno je živjeti dan po dan, sat po sat, trenutak po trenutak. No tako stvoriti trenutke da oni budu molitva. Molitva je i služenje. Molitva je i slušanje Gospodina.

Nekako, ako sažmem sve ovo, bi išlo ovako. U našem životu, u određenim trenucima, koji su njegov dar, možemo ga osjetiti i vidjeti. Vidjeti u sebi, u prirodi, u drugima. Da dopremo do toga potreban je molitva. Molitva koja nije samo usmena, već unutarnja. Ona koja se vrši unutar srca. Ona koja odgovara i zaziva Gospodina: Abba, Oče!! Ti trenuci su uvijek tu, ali su povezani s služenjem, s posluživanjem. Posluživanje bismo mogli nazvati naše redovite stvari. Ako ih izvršavamo radi Gospodina, i radi ljubavi, bez da želimo posebne trenutke, tada će nam ih on dati. Jer Gospodin ne može ostati ravnodušan na našu ljubav, kao što i mi ne možemo ostati ravnodušni na njegovu ljubav, kad ju osjetimo, posebno u trenucima kad poput Marije ostanemo zapanjeni tom ljubavi. No ubrzo se moramo vratiti u stavarnost i krenuti posluživati, poput Marte.

Molitva, i posebni trenuci, „kontemplacija“, susret s Gospodinom, mora nas usmjeriti prema djelovanju, jer nas čini sličnima Gospodinu, vidimo da je on molio u svim važnim situacijama svog života, na se nakon propovijedanja povlači u molitvu da bi drugi dan opet nastavio s propovjedanjem. Nije to tek tako usput činio da bi nama bio primjer. Ne! On je osjećao potrebu za molitvom, potrebu da susrete svog Oca. Kolika nam je ljubav dana, da i mi to možemo! Promisli malo o tome, vidi gdje si ti, gdje je tvoj život u ovom prolasku kroz vrijeme. Kako ga koristiš i gdje je Gospodin….i tada, sve biva drugačije. I svijet postaje Njegov. TO je put, do toga se ne dolazi preko noći. No, najvažnije je započeti i spoznati gdje se nalazim i potražiti te ubrzo i naći Gospodina. Jer on uvijek žudi više doći k nama nego što mi žudimo za Njemu, kako negdje kaže Ivan od Križa.

br. Mario Ivan

Ljubi Gospodina, Boga svojega, i svoga bližnjega kao sebe samoga.

Isus ne prima od nas dar, ako smo u mržnji sa bližnjem, što više past’ ćemo u tamnicu, iz koje nećemo izaći dokle posljednje pare ne isplatimo. Boga ljubimo, ako mnogo za Njega radimo. – sv. Terezija.

Po sv. Tereziji: Molitva je najveće dobro, koje ipak ne stoji u tom da na Boga samo mislimo, nego da Ga ljubimo. Ljubav: mnogo činiti i trpjeti (za Boga) – to je molitva.

o.Gerard

Mt 22, 34-40
U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«
Captura-de-pantalla-2014-10-21-a-las-15.02.39

Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

“Jedan kineski princ je postao katolik. Da bi mogao živjeti svoju vjeru , odrekao se svojeg dostojanstva i sveg imanja. Car se zato na njeg rasrdio i poslao ga u sužanjstvo. Poslao ga u daleku zemlju u sužanstvo. Poslije 18-godišnjeg sužanjstva nije se htio vratiti u carski dvor, da uživa zemaljske radosti; nego postao je kateheta, pomagao je misionare. Svaki je dan slušao misu i često primao sv. Sakramente. Još je i za stolom posluživao svećenike i u njihovoj prisutnosti nikad nije htio sjesti. Takav je bio ovaj ponizni princ, koji je mogao računati na jedno od najvećih prijestolja svijeta.

Njemu je veća bila slava od svjetovne slave, slava propetog i poniznog Isusa.”

o.Gerard

Mt 22, 15-21

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

cesar-o-cristo-fano-color

Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.

”Sve uživamo kad Euharistiju štujemo: imamo jelo, imamo odijelo, imamo lijek, imamo obranu i glazbu i najodličnije društvo, bez umora, i bez prestanka.”

 Mt 22, 1-14

U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama:
»Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći.
Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju.
Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.«
Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’
Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«
Slijedi-me___

Očenaš sa sv.Terezijom Avilskom: “Budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji!”

Isus nam je pokazao što znači poštivati Očevu volju, od Getsemanskog vrta do smrti na Križu. Pokazao nam je i volju i strah i prepuštanje.

Dobro je da tražimo Očevu volju jer kad bismo tražili sve što mi mislimo da nam treba tko zna što bismo sa svime time što dobijemo učinili i da li bi to bilo dobro za nas i za naše bližnje. Zato što to ne možemo znati molimo: budi volja tvoja.

Očeva volja se mora ispuniti, htjeli mi to ili ne, njegova se volja mora ispuniti i na nebu i na zemlji, vjerujte mi, prihvatimo to i napravimo od obveze krepost. Slobodno se možemo prepustiti Očevoj volji, a da bismo to mogli naša volja treba biti oslobođena svih interesa. Čini se jako lako to izgovoriti: budi volja tvoja, dok se ne iskusi i ne shvati da je to najteža stvar što se može učiniti. Sreća je pa Gospodin zna što svaki od nas može.

Ne daje Gospodin bogatstva i užitke ovoga svijeta, pa ne ljubi nas toliko malo, već nam želi dati svoje Kraljevstvo i to još za ovoga života. Evo primjera. Isus je molio Oca u Getsemaniju sa svom odlučnošću i sa svom voljom: budi volja tvoja, prošao je kroz muku, patnju, uvrede, proganjanja, ali život mu se nije ugasio na križu, dobio je cijelo Kraljevstvo nebesko. To su njegovi darovi na ovome svijetu, daje prema tome koliko nas ljubi, onima koje ljubi više, daje više ovih darova prema srčanosti kojom ga ljubimo. Puno može pretrpjeti za njega onaj koji ga puno ljubi. Ja smatram da je mjera može li se nositi veliki ili mali križ mjera ljubavi.

Gospodin puno drži do naše volje koju mu dajemo. Samo moramo paziti da mu ne ponudimo, na primjer, svoju volju kao dar, a kad On ispruži ruku da ga uzme mi ga brzo uzmemo natrag. Nije u redu tako se narugati Gospodinu. Nemojmo govoriti u molitvi jedno, a onda činiti drugo. Ne damo li našu volju u potpunosti Gospodinu, nikada neće dopustiti da pijemo živu vodu s njegova izvora.

Bože, daj nam snage da vršimo tvoju volju.

Njegovo Veličanstvo nikada se ne umara u davanju, nego sretan zbog predavanja naše volje, otkriva duši tajne i spoznaje od onoga što joj još ima dati. To se dobiva u poniznosti i samo je poniznost ta koja nešto može i to ne poniznost stečena razumom, nego jasnom istinom koju spozna u jednom trenutku.

 Upozorenje

Nemojmo pomišljati da ćemo stići dovde svojom snagom, ili pak umješnošću, jer je to uzaludno. Jednostavno i ponizno recimo: fiat voluntas tua.

Teodora Živković

Svijet

en-cana-fano

Za vjernika laika uobičajen je i naziv  »kršćanin u svijetu«.

U Bibliji pojam svijet ima pozitivno i negativno značenje.  »Svi stvorovi od kojih se on sastoji imaju u sebi nešto dvoznačno, što je istaknuto u Knjizi Mudrosti: ona ista ’voda koja je upropastila Egipćane osigurala je spasenje Izraelu‘ (Mudr 11, 5-14)«.[1] Kršćanin, prvenstveno, svijet razumijeva u pozitivnom smislu, kao Božje stvorenje, za čije je spasenje Stvoritelj  darovao svog ljubljenog Sina Jedinorođenca.  »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni«. (Iv 3, 16).

Pozitivno značenje svijeta ima dva vida:

Kozmički vid: Svijet je stvarnost svega stvorenoga (uključujući i čovjeka), sa svojim zakonitostima i nutarnjim dinamizmom razvoja.

Kulturalno-civilizacijski vid: Pojam svijet podrazumijeva sveukupnu ljudsku stvarnost, tj. društvene strukture i odnose koji ih prožimaju; povijest, kulturu – uključujući i tehniku, i politiku; zatim individualni, obiteljski, društveni i profesionalni život; kao i odgoj, obrazovanje, ekonomiju, sport, rekreaciju i sl.

»Proizašavši iz Božjih ruku, svijet trajno očituje Božju dobrotu. Bog ga je u svojoj ’mudrosti uredio kao pravu umjetninu, jedinstvenu i skladnu‘. (Izr 8, 22-31; Job 28, 25). Njegova ’moć i njegovo božanstvo time, na neki način,  postaju primjetljivima‘. (Mudr 13, 3)«. [2]evangelio-1-julio-2012-color

Negativno značenje pojma svijet u Bibliji podrazumijeva svijet kao opoziciju evanđeoske stvarnosti, kao ambijent grijeha i požude. »Ne ljubite svijet ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno – požuda tijela i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta«. (1 Iv 2, 15-16).

Zbog težnje za ovozemaljskim užitcima i radi nekih svojih sebičnih interesa, pojedinci pristajanjem uz grijeh izopačuju svoju slobodnu volju. U krivom uvjerenju da će, negirajući transcendentalnu dimenziju u svijetu i tumačenjem vremenitih stvari kao apsoluta, dokazati i postići slobodu, u stvari postaju robovi grešnih navika i postupaka.

Najveći problem nisu pojedinci zarobljeni grijehom. Strašne posljedice nastaju udruživanjem izopačenih volja u jedinstveni organizam. Ovdje pod pojmom svijet podrazumijevamo grešnu kolektivnu svijest, odnosno mentalitet grijeha, koji se uvlači u društvene institucije i strukture, i prožima ih. Posljedice ovakvog mentaliteta su zla nezamisliva zdravom razumu (bolesne ideologije, ratovi i sl.).

[1] Josip TURČINOVIĆ, Vjekoslav BAJSIĆ (ur.), Rječnik biblijske teologije, Svezak I, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993., str. 1322.

[2] Isto, str. 1322.

Snježana  Foršek

Bez Isusa, sve će propasti

”Ti si Emanuel, s nama Bog, a mi s Tobom putem pobjede. Dakle, s Tobom sve najprije željeti i misliti. A zatim govoriti, činiti, pa će sve molitva sabrana biti… Bez pokore ne spašavaju se duše”. ”Duše spašavam kad poljubac Isusu vraćam”. ”Ljubljenje Isusa: to želim jedino na zemlji”

o.Gerard

Mt 21, 33-43

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte!
Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.
Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.

Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«

Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove

No-des-la-espalda-a-Jesus-fano

Vikend u Karmelu

Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica – Mala Terezija

therese3

Sveta je Terezija rođena 2. veljače 1873. u Alençonu u Francuskoj. Roditelji su joj bili Louis Martin i Zélie Guérin. Nakon smrti majke, 28. kolovoza 1877., Terezija se s obitelji seli u Lisieux.

Krajem 1879., ispovijedila se po prvi put. Poučena od sestara benediktinki u Lisieux, primila je Prvu svetu pričest 8. svibnja 1884. Nekoliko tjedana kasnije, točnije 14. srpnja iste godine, se krizmala.

Željela je započeti s kontemplativnim životom, kao što su i njezine sestre Pauline i Marie živjele u karmelskom samostanu u Lisieuxu, ali je bila spriječena u tome zbog svoje mladosti. Tijekom svog posjeta Italiji, kada je bila prisutna na audijenciji kod pape Lava XIII. upriličene za hodočasnike iz Lisieuxa 20. studenoga 1887., zamolila je Svetoga Oca, dječjom iskrenošću, dopuštenje da uđe u Karmel s petnaest godina. 9. travnja 1888. ulazi u Karmel u Lisieuxu. Odjenula je habit 10. siječnja sljedeće godine, te je položila prva obećanja 8. rujna 1890. Ispunila je, na sebi svojstven način, sve aspekte svakodnevnog života s poniznošću, evanđeoskom jednostavnošću i neograničenim povjerenjem u Gospodina. Napose se trudila da primjerom i riječima usadi te vrline svojim susestrama, posebno novakinjama. Otkrivši da je njezino mjesto u srcu Crkve, darovala je svoj život za spas duša i dobrobit Crkve.

3. travnja 1896., u noći između Velikog Četvrtka i Velikog Petka, iskašljavala je krv, što je bio prvi znak koji će je voditi do smrti. Ona je sve to prihvatila kao otajstveni posjet Božanskog Zaručnika. Prebačena je u bolnicu 8. srpnja. U međuvremenu njezine su se patnje i kušnje pojačale. Umrla je, nošena ljubavlju, 30. rujna 1897. Njezine posljedne riječi, «Moj Bože… ,volim Te!» označuju život koji se na Zemlji ugasio u dobi od 24 godine. S time je započelo, kako je i bila njezina želja, novo razdoblje njezine prisutnosti na korist duša u Zajednici svetih.

Kanonizirao ju je papa Pio XI. 1925., te proglasio zaštitnicom misija 1927. 19. listopada 1997. papa Ivan Pavao II. ju je proglasio Naučiteljicom Crkve. Povijest jedne duše je najistaknutiji biljeg njezinog svojstvenoga života. U svojim autobiografskim spisima ne ostavlja nam samo uspomene na djetinjstvo i odrastanje, nego također i portret duše, opis najintimnijih doživljaja.

Knjiga: POVIJEST JEDNE DUŠE (PDF)

MISLI:

  • “Kad su mi kod razmatranja moje želje zadavale pravo mučeništvo, otvorih poslanice sv Pavla da potražim kakav odgovor. Padoše mi u oči 12. i 13. glava Prve poslanice Korinćanima … Ondje pročitah, u 12. glavi, da ne mogu svi biti apostoli, proroci, učitelji itd., da je Crkva sastavljena od različitih udova i da oko ne može u isti čas biti ruka. (usp, 1 Kor 12,12-30) Odgovor je bio jasan, ali nije zadovoljio mojih želja, nije mi donio mira … Kao što je Magdalena, naginjući se neprestano nad prazan grob, napokon našia što je tražila, tako sam se i ja, ponizujući se sve do dubine svoga ništavila, napokon digla tako visoko da sam mogla doseći svoj cilj (Sv. Ivan od Križa, Pjesme). Ne gubeći srčanosti nastavih čitanje. i ova me rečenica utješi: »Brinite se za savršenije darove, a ja ću vam pokazati još izvrsniji put.« (1 Kor 12,31)
  • I Apostol tumači kako svi najsavršeniji darovi nisu ništa bez ljubavi … i da je Ijubav izvrstan put koji sigurno vodi k Bogu.”
  • Nikada ne smijemo tražiti sami sebe, ni u kom slučaju, jer čim se počne tražiti samu sebe, trenutačno se prestane voljeti.
  • Od časa do časa može se mnogo podnijeti….Trpim samo jedan trenutak. Zato što se misli na prošlost i na budućnost, čovjek se obeshrabri i očajava.
  • Moliti za svećenike znači voditi posao na veliko, jer od glave se dolazi do udova.
  • “Nikada nećeš uspjeti živjeti krepost”, govorila mi je često. “Ti se želiš popeti na brdo, dok dragi Bog želi da siđeš u plodnu dolinu gdje ćeš se naučiti samoodricanju.”
  • Za malene nema prepreke, oni se svugdje mogu provući. Velike duše mogu svladati mnoge stvari, zaobići teškoće, promišljanjem ili krepošću doći tako daleko da se na njih ne osvrću.
  • Ali mi koji smo posve mali moramo se čuvati takvih pokušaja. Dakle, radije se provucimo ispod! Provući se ispod znači: teškoće ne promatrati previše izbliza i ne ispitivati ih previše temeljito.
  • “Djeca ne rade zato da bi osvojila položaj”, rekla je ona. “Ako su dobra, poslušna, tada su to za ljubav svojim roditeljima; isto se tako ne moramo truditi, kako bismo postali svetima, već kako bismo obradovali dragoga Boga.”
  • Veliki su sveci radili na čast dragom Bogu, ali ja sam tek mala duša i radim za njegovu radost. Bila bih sretna da trpim najveće patnje – da on i ne zna za to – kad bi bilo moguće, da se nasmiješi … Ima dosta ljudi koji žele biti korisni! Moj je san da budem mala beskorisna igračka u ruci malog Isusa … Ja, ja sam ‘volja’ malog Isusa.
  • Nikad nisam željela ništa drugo nego razveseliti dragoga Boga. Da sam nastojala nagomilati zasluge, tada bih sada, u ovom trenutku, bila očajna.
  • Ja sam uvijek zadovoljna onim što Bog traži od mene. Ne brinem se za to što On traži od drugih i ne umišljam sebi da sam stekla veće zasluge zato što On od mene više zahtijeva. Upravo ono što dragi Bog traži od mene sviđa mi se; sama bih to izabrala kad bih imala izbora. Svoj dio uvijek smatram lijepim … Čak ako i drugi imaju više zasluga, iako manje daju, radije bih imala manje zasluga, a više davala, jer time ispunjavam volju Božju.
  • Ono što privuče većinu Božjih milosti je zahvalnost. Zahvalimo li mu na nekom dobročinstvu, dirnut je i požuri nam učiniti deset daljnjih. Zahvalimo li mu tada isti tako iskreno i odano, kakvog li tada neprocijenjivog umnožavanja milosti! I sama sam to iskusila; pokušaj i vidjet ćeš. Osjećam beskrajnu zahvalnost za sve što mi On daje i pokazujem mu je na tisuću načina.
  • Srce koje ljubi, radi s ljubavlju, to znači s revnošću: ono hita, leti, ništa ne smatra nemogućim i ništa ga ne može zaustaviti.
  • Jednog sam dana ušla u ćeliju naše drage male sestre i bila ganuta njezinim izrazom dubokog duševnog mira. Marljivo je šivala, a ipak djelovala udubljenom u razmatranje.
  • “Na što misliš?”, pitala sam. “Razmišljam o Očenašu”, odgovorila je ona. “Tako je lijepo zvati Boga našim Ocem!” … A u očima su joj zablistale suze.
  • Jednog popdneva, oko tri sata, primjetila sam da moli i pitala je koju to molitvu upravo izgovara. “Molim Zdravomariju, kako bih Majci Božjoj ponudila svoj rad. To činim svaki puta kad se trebam opet prihvatiti posla.”
  • Kakva tajna! Svojim malim krepostima, svojim posve skrovitim iskazivanjem ljubavi prema bližnjemu obraćamo izdaleka ljude, pomažemo misionarima, a možda će čak biti na sudnji dan rečeno da smo Isusu gradili vidljive stanove i pripremali mu putove …
  • Povući se u samu sebe, to čini dušu neplodnom! Tada bi se trebalo brzo prionuti djelima ljubavi prema bližnjemu! Ponekad se osjećamo u svojoj nutrini tako loše da je odmah moramo napustiti. Dragi nas Bog ne obvezuje da sami sebi činimo društvo; naprotiv on dopušta da nam vlastito društvo bude neugodno, kako bismo ga napustili. U tom slučaju ne poznajem drugo sredstvo nego izaći iz same sebe i posjetiti Isusa i Mariju i to tako da se prione djelima ljubavi prema bližnjemu.
  • Kad započneš neki posao, moraš iznutra biti posve oslobođena opterećenosti njime i moraš osim toga biti spremna prihvaćati savjete svojih susetara, pa čak i dopustiti da tvoj posao bude izmijenjen u tvojoj odsutnosti, iako to ne odgovara tvom ukusu. To bolje ako tvoj tako izmjenjeni rad izgubi na vrijednosti. Tome bi se trebala radovati, jer ne smije se toliko raditi s ciljem da se ostvari savršeno djelo, već mnogo više da se čini Božja volja.
  • Sada više ne želim bol ili smrt, a ipak su mi obje drage. Danas je moja želja samo to da se posve prepustim Božjoj volji koja me vodi, i ništa ne mogu usrdnije moliti nego da se ona ispuni.
  • Postoje sveci koje poznajemo, jer su nam bliži, ali to ne znači da su to najveći sveci. Mi sudimo i o zvijezdama po njihovoj udaljenosti, ali njihovu pravu veličinu poznaje samo Bog. Neke koje nam se čine najmanjima ili druge koje više ni ne vidimo, neusporedivo su ljepše od onih koje smatramo najljepšima.
  • Na zemlji se ne razumije ništa o toma … Ljudi često gube poštovanje svoje okoline u onoj mjeri koliko se uzdignu. Kao što balon koji se uzvine u zrak izgleda sve manji, tako se ponekad ne spozna najveća svetost. Ako smo toga svjesni, možemo li tada još biti lakomi za uzajamnim iskazivanjem časti? Ništa nam ne potvrđuje da su kanonizirani sveci najveći sveci. Bog ih je izdigao iznad ostalih sebi u čast i radi našeg moralnog uzdizanja, ne toliko zbog njih samih.
  • Ja bih radije ostala u skrovitosti nego uživala neke polovične počasti. Jedino od Boga očekujem pohvalu koju zaslužujem.
  • Sveci nisu sveti zato što se tako nazivaju, a činjenica da se opisuje njihov život ne čini ih većima. Tko zna ne zahvaljujemo li nekom nepoznatom svecu dobro što je nastalo iz nekog djela, bilo zato što je on potaknuo to djelo, vodio ga ili osposobio dušu da ga voli. Mnoge ćemo stvari spoznati tek kasnije! Ponekad mislim da možda sve što imam zahvaljujem nekoj maloj duši!
  • Dakle, jedino Bogu pripada slava; mi trebamo željeti samo jedno: njegovu slavu. I trebali bismo biti zadovoljni događa li se to zahvaljujući nama ili drugima. Kakva li je obmana suditi o svecima po onom što se o njima misli! O tolikim je karmelićankama izašla loša okružnica, tako da one nisu tako visko cijenjene, dok nam se one druge, više prosječnih osobina, čine primjernima, jer je njihova majka priorica bila nadarenija za pisanje! Doista ne bih mogla poželjeti slavu koja je ovisna o tako nečemu nebitnom! To bi bila lutrija! Kad bi se sveci vratili da nam kažu svoje mišljanje o onom što je bilo napisano o njima, sigurno bismo se čudili … Većina bi nesumnjivo tvrdila kako u prikazu što je o njima načinjen ne mogu prepoznati sebe…
  • Kad budem u smrti stajala pred dobrotom Boga koji će me čitavu vječnost ispunjavati svojom nježnošću, neće mi više biti moguće dokazivati svju ljubav žrtvom. To bi mi bilo nepodnosivo da nisam na zemlji činila sve što sam mogla učiniti kako bih ga obradovala.

Sve mi žiće traje tekar uru koju,

Sve je ono puki časak nestalan.

Bože moj, za ljubav ja imadem Tvoju

Samo ovaj dan!