Monthly Archives: Svibanj 2017

Upoznati Ljubav

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 17, 1-11a

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Read the rest of this entry

Ljubav jest temeljni kriterij naše vjere

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 14, 15-21

U ono vrijeme:

Reče Isus svojim učenicima:

»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. Read the rest of this entry

Božja prisutnost (1)

Ono što je veoma bitno u životu svakog kršćanina i na molitvenom putu jest biti svjestan Božje prisutnosti koja nas okružuje. Moglo bi se reći da je kršćanin uronjen u Boga kao spužva u more. On nas s leđa i s lica obuhvaća i na nas je ruku svoju stavio, kako kaže psalmist. Bog, kao dobar i brižan Otac, je uvijek tu. Ako smo ga napustili, On nas strpljivo čeka. Ali uvijek je tu. Uvijek Mu se možemo obratiti, a osobito je ovo važno u molitvi. Kada započinjemo s molitvom, saberimo se nekoliko minuta i posvijestimo si Njegovu prisutnost, Njegov blagi pogled koji počiva na nama. Vježbajmo se u tome često, jer će se to onda početi prelijevati i na naš rad i na druge ljude koje budemo susretali. Neka nam u tome bude pomoćnik o. Gerard koji je stalno živio u toj Prisutnosti. Pogledajmo malo njegove misli koje je stavio na papir, da vidimo kako je on shvaćao Božju prisutnost i kako se vježbao da stalno bude uronjen u nju.

“Vazda moram dobro mislit: na Vas (I. + M. + J.), na falingu, molitvu, radnju i patnju. Na ovo ću mislit, pa ću zaposlen bit. Ta Vi na me mislite, kad pofalim sa mnom se žalostite, molite, radite, patite. Ta i po tom pofalim kad već na Vas ne mislim, na Vašu lipotu, dobrotu, ili barem, da ste prisutni!”

Jedan od načina na koje se o. Gerard stavljao u Božju prisutnost jest kajanje za vlastite grijehe. To čini čovjeka poniznijim, a znamo da poniznost privlači Boga. Sv. Terezija je uspoređuje s damom u šahu koja će sigurno zarobiti kralja. Trebamo se, znači, vježbati biti pokornici kao onaj carinik koji se udarao u prsa pognute glave, priznavajući svoje grijehe. Time izričemo da smo potrebni Boga, njegove pomoći, da ne možemo sami. Dakle, kajanje i Božja prisutnost su čvrsto povezani. S jedne strane, kajanje privlači Boga da nam pohrli u susret kao otac izgubljenom sinu, a s druge, Božja prisutnost nam ne dopušta da padnemo u krivo samooptuživanje koje nas može odvesti u očaj.

U ovim riječima o. Gerarda vidimo također što on sebi određuje kao trajnu zadaću: misliti na Isusa, Mariju i sv. Josipa, na pogreške koje napravi tijekom dana, na to da mora moliti, na posao, svakodnevne dužnosti koje treba obaviti i na patnju tj. na križ koji uvijek želi imati pred očima. Ako na ovo stalno misli, on smatra da će biti zaposlen, tj. neće ga više moći đavao zaposliti. Ovo je njegov, mogli bismo reći, dnevni raspored za svaki dan. Sve te stvari se međusobno povezuju i ne idu jedna bez druge. On zna da Bog na njega misli, da je on Emanuel – Bog s nama – a tako i Marija i sveci kojima se utječemo, jer gdje je Bog ondje je i Nebo, a u Nebu su sveci. On čak smatra pogreškom kad ne misli na to da je Bog živo prisutan u njegovom životu ili kad ne misli na Njegovu dobrotu i ljepotu.

“Kad na Vas mislim: u Nebu živim!”

Učimo se u ovome od o. Gerarda i steći ćemo radost u ovom životu, jer ništa nije važnije od ovoga. Jedino će se Božja prisutnost nastaviti proživljavati u Kraljevstvu nebeskom prema kojemu putujemo. Sve će ostalo uminuti. Zašto onda već sada ne bismo unosili nebeskog svjetla u ovaj svijet, vježbajući se živjeti u Božjoj prisutnosti. To će se kad-tad početi odražavati na naš život, koji će postati radosniji i zadobit ćemo mir u srcu. U nevolji ćemo biti strpljivi i postojani, jer tada ćemo sve početi prikazivati Bogu. Znat ćemo da nas on gleda i da je uz nas u svakom trenutku. O. Gerard uspoređuje tu radost s radošću Ivana Krstitelja u utrobi njegove majke.

U početku je vrlo važno da tražimo samotno mjesto gdje ćemo si posvješćivati Božju prisutnost i misliti na Njega. Evo i nekih primjera svetaca koje nam donosi o. Gerard u svojim spisima: “Sv. Jeronimu je samoća nebo postala. U samoći je bila prisutnost Boga sv. Bernardu veća radost, nego svi stvorovi. Kad je sv. Filip Neri želio u pustinju ići, Bog mu je izjavio, da ne ostavi Rim, nego da u njemu kao u pustinji živi.” /nastavlja se/

Hraniti vjeru na izvoru molitve

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 14, 1-12

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Read the rest of this entry

Iza riječi skriva se osoba

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 10, 1-10

U ono vrijeme: Reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« Read the rest of this entry