Evanđeoski temelji molitve “Na pričest”

U ne tako davna vremena sveta misa se slavila na latinskom jeziku koji obični puk nije razumio. Svećenik je bio okrenut oltaru, te se nije vidjelo što radi. Budući da nisu mogli vidjeti događanja na oltaru, niti ih s razumijevanjem pratiti, vjernici su obično za vrijeme euharistije molili svoje privatne molitve i pobožnosti.

O. Gerard je u molitveniku Pobožnost na slavu Djetešceta Isusa od Praga, tiskanom 1928. u Subotici pod imenom Janje Prčić, predložio molitve koje su vjernici mogli za vrijeme svete mise moliti tako da s većom duhovnom koristi pristupaju sakramentu euharistije (str. 21-26). U tom vidu razlikuje deset kratkih molitava: Pristup, Na Slavu, Na evanđelje, Na vjerovanje, Prikazanje, Na „Svet, svet, svet“, Poslije podizanja, Spomen na pokojne, Na pričest i Od pričesti do kraja.

U svima njima su prisutne biblijske teme i motivi, no ona “Na pričest” se posebno ističe sa svoja četiri zaziva: O Božansko Djetešce Isuse, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, samo reci riječ i ozdravit će duša moja. Dođi, o slatki Isuse, u dušu moju, u srce moje, te me užeži neka gorim ljubavlju tvojom. Ah, pribivaj i ostani u meni, o Isuse, do smrti moje i do vijeka! Budi sa mnom da te nigda ne izgubim, živote moje, ljubavi moja i sve moje.

Prvim zazivom i danas odgovaramo u svetoj misi u trenutku prije pričesti, kad svećenik pokazuje posvećenu hostiju i naviješta: „Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji odnosi grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.“ Odgovor kojim se izražava naša nedostojnost tolikog dara, ali i vjera u Isusovu riječ koja je komadić kruha pretvorila u Isusovo tijelo, preuzet je iz evanđelja. Tim riječima se obraća poganin, rimski stotnik, Isusu: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj“ (Mt 8,8).

Umjesto Gospodinu, otac Gerard ovu molitvu upravlja Božanskom Djetešcu Isusu; umjesto za slugu, Crkva predlaže da molimo za svoju dušu. Izmjena koju unosi otac Gerard naglašava temelj vjere kojom pristupamo Isusu u molitvi: nazivajući Isusa Božanskim Djetešcem, ispovijedamo svoju vjeru da je on utjelovljena ljubav Božja.

Drugi zaziv nije preuzet izravno iz Biblije, iako se i u njemu mogu prepoznati biblijski motivi. Taj zaziv je prilagođeni početak svakodnevnog karmelićanskog razmatranja: „Dođi, Duše Sveti, napuni srca svojih vjernih, i oganj svoje ljubavi u njima užezi.“ Zaziv za što skorijim dolaskom Gospodina lsusa tipičan je za ranu Crkvu i iščekivanje Paruzije, a u Bibliji nam je ostao zabilježen u Knjizi Otkrivenja 21,20: „Dođi, Gospodine Isuse“. Izražava čežnju za konačnom uspostavom kraljevstva Božjega kako nam je to Gospodin Isus Krist objavio, kao i raspoloživost za sudjelovanje u njegovom ostvarenju, bilo aktivno djelovanjem, bilo pasivno trpljenjem.

Budući da se svako Božje djelovanje ostvaruje u Duhu Božjemu, karmelićani zazivaju djelovanje Božjeg Duha da se putem razmatranja suoblikuju Isusu Kristu, da oni sami postanu graditelji kraljevstva Božjega. Otac Gerard zaziva „slatkog Isusa i pobliže određuje gdje se kraljevstvo Božje treba ponajprije dogoditi: u duši čovjekovoj, u srcu molitelja.

Da bi molitelj mogao primiti kraljevstvo Božje u svoju nutrinu, neophodno je iskustvo miline Isusove. Čovjek bez iskustva miline Božje bježi od Boga. Spomen povijesnog imena Isus upućuje nas na to da milinu Božju trebamo ponajprije tražiti u poznavanju utjelovljenog Sina Božjega, u proučavanju njegova evanđelja i življenja u skladu sa svetim znakovima Njegove prisutnosti, sakramentima. Zato otac Gerard moli ,,slatkog“ Isusa, i zato postaje moguće da takav Isus našu dušu ispuni svojom ljubavlju.

Treći zaziv: Ah, pribivaj i ostani u meni, o Isuse, do smrti moje i do vijeka!, odražava riječ 15. poglavlja Ivanova evanđelja, gdje se zajedništvo vjernika s Kristom opisuje pomoću slike loze koja nema ni života ni ploda ako se odijeli od svog trsa. Tako čovjeku-vjerniku nema ni života ni blagoslova uopće ukoliko se odvoji od svog Stvoritelja i Spasitelja.

S istim motivom je povezan i posljednji, četvrti zaziv: Budi sa mnom da te nigda ne izgubim, živote moje, ljubavi moja i sve moje. Ovdje je motiv zajedništva obogaćen temom vjere, jer sam zaziv odražava scenu ukazanja uskrslog Gospodina nevjernom apostolu Tomi. Nakon što se Toma sam uvjerio da Uskrsli nije prikaza, ispovjedio je: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28). Na to mu je Isus odgovorio: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29).

Uvođenjem ovog motiva, o. Gerard nas odgaja da zajedništvo s Bogom tražimo u vjeri, a ne u čudesnim viđenjima. Navodeći Boga kao “život, ljubav i sve moje”, o. Gerard nas uči kako vjerom tražiti Boga znači prepoznati prisutnost ljubavi u našem svagdašnjem životu. Život bez ljubavi je ništa, a Bog je ljubav: tko prepoznaje Boga u ljubavi, taj tek ima sve. „Sam Bog dosta je“, rekla bi sveta Terezija. O. Gerard je znao da je trenutak pričesti najbolja prigoda da si tu temeljnu istinu posvijestimo.

o. Dario Tokić, OCD

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: