Čovjek s kojim sam živio 24 godine

“Želim u nekoliko redaka skupiti ‘mrvice’, crtice i doživljaje iz života našega dobrog o. Gerarda s kojim sam živio dvadeset i četiri godine u somborskom Karmelu.”

Prvi dojam

“Upoznao sam ga godine 1932. kada sam došao k njemu (bio je tada poglavar redovničke kuće) i molio za primitak u Red.
Prvi dojam je bio da govorim sa svecem. Bio je veoma susretljiv, veseo i s puno razumijevanja mi je razložio život brata laika u Karmelu. Zamijetio sam na njemu da je čovjek samoprijegora, pokore i žrtve. Tako sam zaključio prvog dana kada sam ga sreo, tako bio uvjeren i osvjedočen do njegove smrti, a nakon smrti što više razmišljam i raščlanjujem njegov život, sve sam čvršći u uvjerenju da sam mnogo godina živio skupa sa svecem.”

Čovjek duboke vjere

“O. Gerard je bio čovjek duboke vjere, tako duboke i nepokolebljive vjere te je svatko mogao to zamijetiti čim je prvi put govorio s njim. Uvijek je govorio o Bogu, o Malom Isusu, o krepostima i onomu što je čitao. Govorio je to s uvjerenjem i dubokom vjerom. Najdraža knjiga mu je bila Sveto pismo Novoga zavjeta. Tu je knjigu godinama nosio sobom, a kad je već bio bolestan držao ju je u sakristiji na polici i često je tijekom dana pogledao u nju, nešto pročitao i o tome razmatrao. Može se reći za njega da je cijeloga dana živio u prisutnosti Božjoj. Trebalo gaje vidjeti i promatrati njegovo lice za dnevnih adoracija: na licu mu se vidjela promjena izraza, pa se moglo pratiti što proživljava i osjeća.”

Pomoć Malog Isusa

“Poglavito je o. Gerard štovao Praškog Malog Isusa. U svim svojim potrebama tražio je pomoć Malog Isusa, druge je upućivao neka mu se obraćaju. Širio je pobožnost prema Malom Isusu među vjernicima, slavu Njegovu je nagoviještao u propovijedima, posebice svakoga 25-og u mjesecu (držao ih je sve do listopada 1944. kada je otišao u Gyor u jeku ratnih zbivanja).

Kada mu se tko obratio za pomoć, za utjehu ili se preporučivao u molitve ili je tražio kakvu duševnu ili tjelesnu pomoć, o.Gerard je uvijek pomogao koliko je mogao, ali svakoga je slao pred kip Praškog Malog Isusa neka se ondje pomoli i traži pomoć.

Često je govorio:

‘Ja ne mogu ništa, a Isus može sve’.

Ganutljivo je bilo gledati kada su mu dolazili pravoslavci: oni nisu znali gdje je kip Praškog Malog Isusa, a o. Gerard ih je vodio onamo i uputio gdje trebaju tražiti pomoć. Često je govorio:

‘Sve dobro dolazi od Isusa a zlo od nas. Zlo je ono što mi pokvarimo.”

Neki ljudi su se mogli prevariti

“Ljubav prema bližnjemu bila je u o. Gerarda izvanredna. Neki ljudi su se mogli prevariti, jer je bio grubljeg izgleda, govor mu je bio tvrd, ali imao je zlatno srce. Bio je pun ljubavi i samilosti prema svakomu a poglavito prema pokornicima. Posebice je ljubav prema bližnjemu bila u tome što nikada nije ništa loše govorio o bližnjemu. Ja za dugi niz godina provedenih skupa s o. Gerardom nisam čuo nikada da je koga ogovarao ili loše govorio o kome. Ako bi se u njegovoj nazočnosti govorilo o drugome, on je uvijek branio osobu o kojoj je bila riječ i sve riječi i postupke na dobro tumačio. Ako mu u razgovoru nije uspjelo skrenuti riječ na drugu temu, tada bi o. Gerard šutio i tako pokazao da mu se ne sviđa razgovor.

O. Gerard je bio veoma uslužan, nudio mi je pomoć u poslu. Najčešće sam odbijao pomoć, a to gaje često rastužilo. U sakristiji me je veoma rado zamijenio, pa i kad je bio bolestan nije pokazao da mu je teško učiniti tu ljubav. U blagovaonici je veoma rado i često služio braću kod stola unatoč svom poglavarstvu i dobi.

Govorim iz vlastitog iskustva da je prema bolesnoj braći bio veoma nježan i pažljiv. Uz bolesnog brata znao je probdjeti čitavu noć, a govorio je da sv. Majka Terezija želi lijep postupak s bolesnicima te da moraju imati potrebito makar zajednica oskudijevala.”

Savršeni redovnik

“U obdržavanju redovničke stege i opsluživanju naših sv. Pravila, o. Gerard je bio savršeni redovnik. Na zajedničke redovničke dužnosti, molitve, razmatranja, dolazio je točno, a jutrom je već odlazio u kor dok je brat budio ostale redovnike. Ponekad umoran od posla, iscrpljen od bolesti jedva je hodao, ali je uvijek bio na svome mjestu u koru. Nekoliko puta smo ga iznijeli iz kora onesviještenog. Dogodilo se da je došao od bolesnika i odmah odlazio u kor na sv. Oficij. Govorio je kako sv. Majka Terezija piše, da bi dala život i za najmanji određeni (propisani) obred. Moram priznati: od kada poznajem o. Gerarda, uvijek je bio točan, dapače prvi na molitvi, razmatranju, na odmoru (rekreaciji), u blagovaonici i svugdje. Bio je uzor točnosti.”

Čovjek pokore i samozataje

“Tko je god poznavao o. Gerarda morao je priznati da je bio čovjek pokore i samozataje. U svim njegovim postupcima zrcalila se samozataja: u jelu nije nikada birao ništa, nisam čuo da je ikada što kudio ili kritizirao; pripremljeno jelo na stolu nije solio, paprio i dodavao začina. Govorio je da je pripremanje jela kuharski posao a ‘sve je dobro za siromašnoga fratra’.

Mnogo godina je bolovao i imao poteškoća s probavom ali nikada nije tražio niti primio jelo osim ono što je bilo za čitavu zajednicu. Govorio je:

‘Nismo došli u samostan gojiti se nego umrijeti za Isusa’.

Vina nije nikada pio sve do zadnjih godina kada mu je samostanski poglavar izričito naredio. U svojoj sobi nije ložio nikada, makar je bila ciča studen; u dubokoj starosti i bolesti brat bolničar mu je ložio. Nisam vidio da je ikada išao peći ogrijati se, a ruke su mu zimi bile sasvim plave i ranjave. Sve do godine 1944. spavao je bez slamarice i nije imao nikada više od dva pokrivača; spavao je na tvrdom i u hladnoj sobi.

Pokornički pojas je nosio još i za posljednje svoje bolesti (na tijelu su mu bile crne mrlje, piknjice od žica koje su se usjekle u kožu). Dok je u sobi pisao ili radio što drugo skoro je uvijek to činio klečeći.

Redovnička sobica našega dragog o. Gerarda bila je preskromna: u njoj je bio stol, stolica, krevet, lavor bez stolića (držao ga je pod krevetom), komadić običnog sapuna i tri slike, papirnate (Sv. Ivan od Križa, sv. Terezija Avilska i Ecce homo).

Siromaštvo je veoma cijenio, imao je jedno redovničko odijelo i to dosta istrošeno. Tek kad je drugi redovnik postao poglavar samostana, odredio mu je nositi bolje redovničko odijelo. Redovničke je sandale imao samo jedan par i nosio ih je dok se nisu raspale. Nije trpio ništa suvišnoga u sobici. Za bolesti donio sam bolju sjedalicu u kojoj bi se mogao odmoriti, ali nakon dva tri dana iznio ju je iz sobe govoreći da mu je već bolje i da ne treba te udobnosti.”

Uzorno svećeništvo

“Svećeništvo o. Gerarda bilo je uzorno. Revnovao je za spas duša, bio je požrtvovan do iznemoglosti. Padao je u nesvijest od iznemoglosti i bolesti ali je išao i radio za spas duša. Osobno mi je govorio: ‘Valjda u Somboru nema kuće u kojoj za ovih pedeset godina nisam bio kod bolesnika…’. Svakoga dana moglo se vidjeti o. Gerarda kako prolazi somborskim ulicama noseći Presveto bolesniku. Mnogima je otišao nepozvan, ali čuvši da je netko bolestan a nije izmiren s dragim Bogom, o. Gerard bi mu odlazio i nagovarao ga je dok bolesnik, nije pristao ispovjediti se. Ponegdje su ga odbili, pa i grubo, ali o. Gerard je ustrajao: molio je, udvostručio je svoju revnost i rijedak je slučaj u kojem nije uspio. U ispovijedanju je bio gorljiv, revan. Prije podne je danomice bio u hodniku gdje su ispovjedaonice, prilazio je vjernicima i pitao ih žele li se ispovjediti.

Kada je pokornika bilo mnogo, on je u jutro od 5 sati već bio u ispovjedaonici i ostao bi ondje do 11 sati i tek onda je služio sv. Misu. Satima su vjernici čekali na ispovijed kod njega. Imao je mnogo duhovne djece koje je usmjeravao k savršenstvu.

O. Gerard je dobio dar od Gospodina Boga da znade utješiti dušu, pobuditi u njoj kajanje, nadu, jakost i volju da se popravi. Znao je očinski tješiti i uputiti. Govorim ovo iz iskustva jer mi je bio nekoliko godina ispovjednik. Vjernici su mu dolazili, a također i svećenici, za savjete u svakovrsnim svojim poteškoćama. Pomagao im je o. Gerard, ali je često govorio: ‘Ja ništa ne radim, to sve radi dragi Isus, jer bez Božje pomoći ne možemo ništa…’.”

‘Radujmo se i pivajmo…’

“Uvijek je bio veseo, dobro raspoložen, pričao je pošalice da bi raspoložio druge. Na redovničkom odmoru (rekreaciji) nastojao je biti veseo unatoč tome što je imao teških poglavarskih briga, neugodnosti, a uslijed bolesti je mnogo patio. Ipak je želio raspoložiti zajednicu, poglavito kad je raspoloženje bilo slabo. Zadnjih dana svoga života dok je mnogo patio, zapjevao je poznatu božičnu pjesmu: ‘Radujmo se i pivajmo…’

Bio je veoma štovan među somborskim vjernicima i inovjercima. Veličanstveni ukop koji mu je priređen ne pamti se u Somboru.

Preko 10.000 ljudi je sudjelovalo u ukopnoj povorci od naše crkve do groblja.”

Cijeloga života boležljiv

“Budući da sam njegovao o. Gerarda u njegovoj posljednjoj bolesti želim zabilježiti ne samo o bolesti nego o bolesniku i njegovim mislima koje sam tih dana napisao sebi na papir.

Najprije treba reći, daje o. Gerard bio cijeloga života boležljiv. Sam mi je pričao da je kao dječak imao upalu pluća, a posljedica je bila zaduha (gušenje), astma koja gaje mučila trideset godina. Sedam puta je imao upalu pluća, upalu srednjeg uha, malu upalu mozga.

Imao je jako proširenje srca te mu je više puta pozlilo. Za jednoga napada, 11. prosinca 1955. reče mi:

‘Ugledati se u patničkog Isusa i njega naslidovati u patnji to je najslađe.’

Istoga dana mi nakon mojih upita kaže:

‘Sve po vašoj želji, to jest kako dragi Bog i bolničar hoće…’

12. prosinca 1955. o. Gerard pati i obraćajući mi se reče: ‘Izgleda da ću naglo (trenutno) umriti. Alija sam za to pripravan…’ Slijedećeg dana 13. prosinca 1955. u razgovoru je rekao: ‘Sin sam sv. Terezije, a ona je kazala da se to bolje osjećala što se manje za sebe brinula. Tako i ja moram…’

Bilježio sam ustrajno njegove izreke pa priopćujem u ovoj izjavi neke od njih. Tako mi je 30. prosinca 1955. ujutro, misleći da
imam mnogo posla te da mi je na teret, rekao:

‘Sv. Pismo veli: O smrti, dobro došla! Tako će i meni dobro doći – neću više nikoga vriđati niti biti komu na teret’.”

Isus šalje najbolje

“Moram istaći da za sve vrijeme bolesti nije se nikada tužio, nije nikada imao posebnih želja nego ga je trebalo prisiliti da uzme kakvo sredstvo za olakšanje boli ili kakav napitak za osvježenje.

Zatim sam prestao bilježiti sve do 17. veljače 1956. Tada sam ga upitao kako se osjeća i kada mu je teže (mislio sam: u jutro, na večer), a on nije odgovorio na pitanje nego reče:

‘Najbolje se osjećam kad se molim Bogu!. Veoma često je o. Gerard govorio: ‘Najbolje je što Isus šalje’.

Vidio sam koliko pati, ali morao sam silom izvlačiti riječi da bih od njega saznao kako mu je. Bio sam u tome ponekad i grub prema njemu.

30. ožujka 1956. na Veliki Petak imao je infarkt srca. Bilo mu je veoma zlo. Gušio se kao kod napada astme. Strašno se mučio, ali je bio miran, predan u volju Božju. Neprestance je ponavljao:

‘Isus šalje najbolje'”.

‘Molim, oprostite ako sam u čemu dao loš primjer’

“1. travnja, noću, poslije proslave Uskrsnuća bili smo uvjereni da će ga dragi Bog pozvati k sebi i primio je sv. Pomast. Bio je ganut i nazočnima govorio:

‘Molim, oprostite ako sam u čemu dao loš primjer’.

Svi smo skupljeni oko bolesničke postelje o. Gerarda plakali od ganuća. Nakon sv. Pričesti 4. travnja (o. Ivan Keravin mu ju je dao), nazočnoj braći redovnicima je rekao:

‘Sada je Isus došao k meni, a ja ću uskoro k Njemu’.

Priseban i miran o. Gerard mi je ispričao 7. travnja 1956. ovu zgodu: bila su dva dobra prijatelja, a kad je izbio rat, jedan je od njih morao ostaviti kuću i obitelj. Drugi nije imao nikoga pa kaže prvome da će poći u rat mjesto njega; neka ostane sa svojom obitelji. I pođe prijatelj u rat mjesto svoga druga te u boju pogine. Nakon rata potraži otac obitelji prijateljev grob, uredi ga i uresi pločom s natpisom: ‘Ovaj je umro mjesto mene’. O. Gerard je dodao pripomenu: kako je divno kad prijatelj dade život za prijatelja.

Tada zaplače o. Gerard i pokaže na križ: ‘Ovaj je umro za mene! Koliko mu moramo biti zahvalni’.

“Kako Bog hoće!”

“U mukama i silnim patnjama neprestance je govorio:

‘Sve na slavu sv. Trojstva za spas duša’ (10. travnja 1956.).

Kada je 17. travnja imao novi napad i bilo mu veoma loše rekao sam neka izreče zaziv: ‘Isuse, smiluj mi se’. O. Gerard pak moli:

‘Kako Ti hoćeš, Isuse!’

Kao daje htio reći: neka Isus uredi kako želi; da pati ili da mu olakša.

Kada se napad nešto smirio poglavaru samostana o. Fridrihu Gillichu je rekao:

‘Ja sam s o. Benjaminom uredio svoju dušu i kaže mi da mogu biti miran. Dragi Bog me je čiloga života očuvao od teškog griha, pa se zato ništa ne bojim. Neka se vrši volja Božja!’.

Već sam napisao daje veoma često za svoje bolesti o. Gerard ponavljao:

‘Kako Bog hoće!’

Posljednjih dana bolesti neobično je mnogo patio. Bilo je trenutaka kad se od boli savijao, škripao zubima, ali je sve junački podnosio. Kad bi bolovi jenjali osmijeh mu je ozario lice i tiho je zapjevao božičnu pjesmu: ‘Radujmo se i pivajmo…’ Poznata je, naime, njegova iznimna pobožnost prema Djetetu Isusu.”

Nije mu klonula glava

“Kada sam 24. lipnja 1956. ujutro oko 5 sati ušao u sobu o. Gerarda, vidio sam silnu promjenu na bolesniku. Tiho me je molio neka ga stavim u stolicu. Uz pomoć jednoga brata redovnika stavili smo ga u naslonjač. No opazio sam da diše slabije, pa sam pozvao svu redovničku zajednicu i o. poglavara, koji je nakon dolaska počeo molitve umirućih. Dok su ostala braća klečala po sobici, o. poglavar i ja smo klečali uz o. Gerarda. Svi smo molili, a dragi o. Gerard je polako mirno zaspao bez i jednoga trzaja, bez uzdisaja. Nije mu klonula glava, niti je ruka pala s naslonjača. Umro je toga jutra, 24. lipnja 1956. u 6.30 sati.”

Živio sam s uzornim redovnikom i ugodnikom Božjim

“Dao sam ovu pismenu izjavu svjestan da će Crkva reći konačan sud o uzornom životu o. Gerarda Stantića.

Živio sam s njim, dobro sam ga poznavao i mnogo mu dugujem u svojemu životu.

U bolesti sam ga njegovao i bio svjedok silne patnje i boli, ali također junaštva i potpune predanosti u Volju Božju. Živio sam s uzornim redovnikom i ugodnikom Božjim. Uvjeren sam u to pa mu se imam pravo preporučiti zagovoru pred Bogom.”

Remete, 14. travnja 1960.
Pavao Franjo Horvat, karmelićanin