Blog arhiva

Mi smo sami sebi najveći križ

Iz Evanđelja po Luki; Lk 1, 1-4; 4, 14-21

Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.

U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.

I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:

»Duh Gospodnji na meni je

jer me pomaza!

On me posla blagovjesnikom biti siromasima,

proglasiti sužnjima oslobođenje,

vid slijepima,

na slobodu pustiti potlačene,

proglasiti godinu milosti Gospodnje.«

Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«

RGMONBKL1A

Promišljanje

Koliko je uistinu potrebno vjere da bismo ove riječi mogli uzeti kao one koje određuju našu svakodnevicu. Da je Isus onaj koji je pun Duha Gospodnjeg, koji je poslan biti blagovjesnikom, proglasiti oslobođenje, ozdravljati bolesne, osloboditi potlačene te konačno proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Upravo se o tome radi, da je vrijeme proglašenja godine milosti Gospodnje. Kakva je to milost? To je dar života, postojanja, egzistencije shvaćen u povezanosti s svom stvarnošću. Svime što nas okružuje. Godina označuje vrijeme, vrijeme rađanja, življenja i umiranja. To je naše vrijeme, to je ono što nam je povjereno. A milost Gospodnja jest ljubav koju nam je dana u Sinu. Gdje se očituje ta milost?

Vidiš i sam gdje se milost vidi u Isusovom životu. Kako on pristupa siromasima, hrani ih, ozdravlja, vraća ih s rubnih granica društva natrag u život zajednice. A najviše od svega on pušta na slobodu utamničene, a to smo svi mi. Zarobio nas i đavao i svijet i tijelo.

Đavao kao knez ovoga svijeta, želi sve privući sebi, ali ne pod okriljem dobra, da se razviješ i da se ostvariš već da postaneš njegov rob. To se vidi lijepo na primjeru apostola Jude, koji je, kada je u njega ušao duh Sotonin, učinio što je učinio – izdao je onoga koji ga je ljubio. I potom se objesio. Vidiš što đavao čini – uzima ono što imaš, laže ti da može učiniti nešto bolje i savršenije ako mu predaš vlastit život, a na kraju sve to vodi u smrt. I tako duša prelazi k njemu. Njemu je cilj opsjena i propast čovjeka.

Svijet pak ide svojim smjerom. On ne mari za čovjeka, želi samo da čovjek postane sredstvo za postizanje određenih ciljeva, ma kakvi oni bili. Vidimo koliko ljudi je bez posla, koliki ne dobivaju plaću, koliki ne žele uopće pričati s svojim bližnjima, ljudi se sve manje smješe a zabrinuto razmišljaju o stvarima koje ne mogu promjeniti. To su sve posljedice djelovanja svijeta.

Konačno, tu je tijelo. Mi smo sami sebi najveći križ. Kad ne želimo postati bolji, kada odbijamo napredak, kada odbijamo prihvatiti muku. A muka i poteškoće su sastavni dio naših života. Bez njih ne bi bilo napretka. Da bi biljka rasla, potrebno joj je sunce ali i kiša. Ako je previše sunca posušit će se, ako je previše vode istrunut će. Ne može biti samo jedno ili drugo. Za uspjeh je nužna kombinacija i umijeće balansiranja.

Upravo tome nas Isus uči. On je pun Duha Gospodnjeg i to je njegovo polazište. Vršenje volje Očeve. Nalazimo se na početku njegova djelovanja. Ovo je početak Evanđelja po Luki. Vidiš što Isus radi. Pred nas stavlja program svog djelovanja, i samim time preporuča nam da i mi to činimo. Ta to i jest kršćanstvo.

Kršćanstvo jest svaki dan truditi se biti što sličniji Kristu. Na to smo pozvani, za to smo stvoreni. Zato nam je povjeren dar života. Promisli koliko ti nosiš radosti siromasima, dali ozdravljaš svojim djelima ljude koje susrećeš te koliko oslobađaš druge od tame očaja i tjeskoba koje ih okružuju?

Upri pogled u Isusa i sjeti se da nisi sam u svemu tome! Ta on je to već prošao za tebe. Neka ti Blažena Djevica Marija bude uzor u savršenom nasljedovanju Krista!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

To je njezina veličina – izlazak iz sebe

Iz Evanđelja po Marku; Mk 12, 38-44

U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:

»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«

Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«

59PV3K0KF8

Promišljanje

Ovdje se sudaraju dva svijeta. Farizeji i udovica. Farizeji su na liniji bogataša, čine i ljube istu stvar – svoj ego, odnosno ono što oni smatraju da je važno a to je biti u centru pažnje, biti netko i nešto. I to zato jer si ti sam po sebi nešto, kao npr. da farizeji zbog dugih haljina i prvih sjedala kao da zaslužuju neku čast, pohvalu u ljudskim očima. Tako i bogataši, koji bacaju mnogu u hramsku riznicu, u prinos rekli bismo danas Crkvi. Udovica čini suprutno, onda ubacuje sve što ima. U Izraelu udovica nije imala prihode, nije živjela od imanja svog muža jer žena nije imala pravo naslijediti imanje. Zbog toga su udovice ugrožena skupina te se je cijelo društvo za njih trebalo brinuti. Vidimo da se ovdje događa apsurd – farizeji kao prvaci molitve ne pomažu nikako njoj, a bogataši umjesto da pomognu sirotinji bacaju novac u riznicu.

Kakvu nam pouku Isus ovdje daje?

On nam otkriva jedan dio Božjeg srca. Uči nas kako funkcionira Gospodin sam i kako bismo mi trebalo funkcionirati. Isus iščitava iz udovičinog postupka predanje koje ona ima prema Gospodinu. Za njega daje, može se čak reći i žrtvuje svoj žitak – sve ono što ima. Njezin život je usmjeren prema Gospodinu. Toliko joj je stalo do njega da će se odreći i tog novca iz ljubavi prema Njemu. To je njezina veličina – izlazak iz sebe i davanje Gospodinu onoga što joj je potrebno za život.

To ne znači da i mi trebamo tako raditi doslovno. Pouka je u tome da u životu koji nam je dan činimo to, da se predajemo Gospodinu kroz naš posao, obitelj, prijatelje, ljude koje ljubimo i stvari koje svaki dan činimo. Kad sve to upotpunimo molitvom i odlaskom na Euharistiju nedjeljom tada naš žitak postaje Njegov.

Vidimo koliko je Isus konkretan, kako se preko naših djela i čina očituje naše predanje Gospodinu. Kako je naš život svjedočenje naše vjere. Nisu farizeji bili indiferentni prema Gospodinu, nisu bogataši bacali mnogo jer nisu shvaćali Gospodina, znali su oni jako dobro. Samo su htjeli vlastitim snagama nekako „progurati“ se u prisutnost Božju.

I u svemu tome zaboravili su da boravak u blizinu Gospodnjoj uključuje žrtvu i predanost. Predanost onome u što vjerujem i žrtvu da ustrajem u tom predanju. To se očituje u životu a ne u riječima. Stoga, pogledaj svoj život i vidi, gdje se nalazi tvoj žitak i što ti donosiš pred Gospodina u svojim molitvama. Jer, to je ono po ćemu ćeš biti suđen.

Neka ti misao Ivana od Križa pomogne u traženju odgovora: „U predvečerje svojega života bit ćeš pitan o ljubavi.“

br.Mario Ivan Kralj, OCD

Tražitelj Ljubavi

Iz evanđelja po Mateju; Mt 28, 16-20

U ono vrijeme:

Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori:

»Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!

I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

camino-pilgrimage-george_89658_990x742

Promišljanje

Što da kažem, kad gledam u sebe, i tražim Tebe. Tebe koji si ono što ja žudim biti. Ne pronalazim odgovor, ne znam više ni dali smisla ima tražiti. Što li ja to tražim? Ni sam ne znam. Sebe možda? To je ipak malo previše. Ne bih sebe toliko tražio. Ne barem izvan sebe.

No, u tvoje ime, kršten sam. I to je ono što vodi me. Tvoja zapovijed. Tvoje želje.

Jer one, one su ono što je upisano u srcu mom. Nisam želio biti ovdje, nisam ni znao kako ni što znači živjeti.

A živjeti, živjeti znači biti Tvoj. Biti onakav kakav jest Sin, dati se voditi Duhom.

I to ne djelomično, u trenutku, u jednom postupku, već stalno. Da, to je ono što ne mogu prihvatit. Tu sam slab. Slab jer previše volim ono što sam bio a ne ono što jesam. Onakav kakav sam bio prije krštenja a ne onakav kakav sam nakon. Nakon što sam kršten u Tvoje ime, nakon što primam Sina u pričesti i nakon što nosim pečat Duha Svetoga na čelu po sakramentu potvrde.

Zato te tražim, jer te trebam. Trebam da budem ono što jesam. Jer bez tebe, ja uistinu samo prašina sam. Lutam.

No ti me svejedno ljubiš, ljubiš jer si me stvorio. Hvala ti na tome!

Čini ono što želiš, samo daj da te prihvatim u onome što mi je najteže, da ljudi, stvari, postupci, događaji, koji me čine satrvenim, koji me sapinju, ubijaju, postanu mjesto ljubavi.

Ne uzmi od mene teškoće, već daj da ih s Tobom nosim. Da ih otkrivam u Tebi.

To je divota tebe, o Presveto Trojstvo. Što u Tebi gledam sebe. Pa makar to trajalo i trenutak na ovoj zemlji i u na ovom svijetu. Ali vječno gledati, da to je potraga za onim što jesam.

Jer ja, uistinu jesam, tražitelj. Tražitelj Ljubavi. A ljubav, Ljubav si ti.

br. Mario Ivan Kralj, OCD