Blog arhiva

Ona kreće za anđelovim rječima

Iz Evanđelja po Luki; Lk 1, 39-45

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.

Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

9XDH29XSFK

Promišljanje

Odlomak ostavlja u nama dojam radosti. Radosti koja izvire uz susreta dviju majki. Jedna je na zalazu svog života, druga tek ulazi u život. Elizabeta u starosti zače, Marija u mladosti. Naizgled dvije suprotnosti koje povezuje nit Gospodnje volje. Elizabeta u čudu zahvaljuje Gospodinu na daru djeteta. Marija, prihvativši anđelovu riječ, postaje sudionicom Božjeg otkupiteljskog djela.

Izvor njihove radosti su djeca koju nose. Vidimo kako se i oni pozdravljaju. Ivan već u utrobi kliče Spasitelju svijeta. Duh Sveti nadilazi sve granice koje čovjek iskušava. Ivan tada, pun Duha već od utrobe, progovara po rječima svoje majke, Elizabete te kaže Mariji: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina! Ona ju naziva blaženom jer je povjerovala. Vidiš poveznicu, Marija je povjerovala i zato je blažena.

I nije zastala samo na vjeri. Ona kreće za anđelovim rječima. On je spomenuo kako je njezina rođakinja Elizabeta trudna i da joj je to već šesti mjesec. Marija ne oklijeva poći Elizabeti da podjeli radost s njome. Radost koju donosi vjera. Vjera koja rađa sigurnošću da je Gospodin blizu i da je on vjeran. A on uistinu jest vjeran. Vidiš to po svojem životu. Nije Isus došao da otkupi nekoga kome je teško, ili je tužan ili je teško bolestan. Isus je došao da nam vrati radost, radost koja se nalazi u iskustvu vjere, vjere koja nam otvara vrata u Kraljevstvo Božje. Tom Kraljevstvu Ivan je onaj koji pripravlja mjesto. Zato on i kliče iz utrobe svoje majke i pozdravlja Spasitelja svijeta. Ali tu ne prestaje njegovo revnovanje za Kraljevstvo. Znamo da je svoj život položio jer je upućivao na Istinu. A znamo tko je istina. Sam Gospodin, kako nam je rekao da je on, put istina i život.

Stoga traži mir i za njim idi! Mir koji se nalazi u smirenom uzdanju u Gospodina! Prihvati križ i teškoće kao utjelovljenje onoga što ljubiš, jer ako Gospodin nije odustao kad je došlo vrijeme za patnju, nemoj ni ti. Ta slika si Božja, tako se i odnosi prema vlastitom životu i životu svojih bližnjih.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Upravo kroz razgovor on joj daje živu vodu

Evanđelje po Ivanu,Iv 4, 5 – 15a,sv.Terezija Avilska,karmelićanka i crkvena naučiteljica

U ono vrijeme:

Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?” Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode.”

XIQF1MOR22

Promišljanje

Pri promatranju Samarijanke, nekako me obuzimaju osjećaji tuge. Ovdje se ne spominje, ali u cjelovitom prikazu odlomka spominje se i da je ona imala pet muževa a i da joj ovaj sad nije muž. Ona je, pored, svega sama, usamljena. I još k tome nema žive vode.

Što je živa voda? Živa voda jest ono što obuhvaća naše cjelovito biće. Stvarnost koja nam daje da naš život postane smislen. Konstruktivan. Jedini odgovor koji mi pada na pamet jest ljubav. Kako kaže sv. Pavao, da što bih bio ako ljubavi ne bih imao.

To je i Isus poručio Samarijanki. Upravo kroz razgovor on joj daje živu vodu. Da, to jest molitva, ali ne ostaje sve na tome. Molitva jest prijateljski razgovor s onim za koga znam da me ljubi. Tako nam govori sv. Tereza Avilska. To nam Isus pokazuje ovdje. On razgovara s Samarijankom i ona razgovara s njime.

Zbiva se ono što joj je nedostajalo u životu. Nedostajao joj je Onaj koji bi joj pomogao da postane zrela osoba. Potpuna. Ispunjena. Isus je vodi do punine odnosa. Odnos se razvija kroz komunikaciju, kroz prijateljevanje. Kako s ljudima tako i s Gospodinom.

To je nauk koji nam je Terezija predala u baštinu. Molitva jest razgovor i uzimanje dijela u Gospodnjem životu. To znači, nasljedovanje njegovog primjera. Kako on moli, kako se on ponaša, kako on pristupa ljudima. Potrebno je razlikovati imitiranje i nasljedovanje. Imitacija jest činjenje iste stvari na isti način kao što čini onaj koga imitiram. Nasljedovanje znači da, kroz samog sebe, darove koje imam činim ono što je činio onaj koga nasljedujem, ali ne tako da činim identične stvari, već da ga kroz svoju stvarnost nasljedujem.

To znači, imati zreo odnos sam sa sobom i s Gospodinom. Da bismo to mogli nužna je molitva koja nas stavlja u zajednišvo s Gospodinom. Vrhunac te molitve znamo. On se nalazi u Euharistiji, kad primamo Gospodnju Riječ i Tijelo. Promisli kako primaš Gospodina, i kako prijateljuješ s njime. Vidi, što čini Samarijanka, ona želi biti s Gospodinom, želi primiti živu vodu. Želi živjeti, ne tek postojati. A život, to je ispunjenje onoga za što sam stvoren. A stvoren sam za svetost. Ne zaboravi to!

Tu je potrebna živa voda. Da uzmogneš, ne sam nego zajedno s Gospodinom biti slika Božja na zemlji i otkrivati lice Božje svijetu te u konačnici gledati lice Božje zajedno s anđelima na nebu.

To je činila Tereza Avilska. To je primjer koji trebamo nasljedovati. Razgovarati prijateljski s Gospodinom i biti u zajedništvu s njime kroz našu narav i stvarnost koja nam je dana.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Odlučimo li se za njega tada bivamo spašeni

Iz evnđelja po Marku; Mk 16, 15-20

U ono vrijeme:

Isus se ukaza jedanaestorici i reče im:

»Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.«

I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.

Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše riječ popratnim znakovima.

Building Facade, Detroit

Promišljanje

Pođite. Uzvjerujete. Spasit će se. Znakovi će pratit.

Sve to povezuje nas s jednom osobom. Ta osoba jest Isus Krist. Onaj koji je uzašao na nebo.

Uzašao je Ocu svome i ocu našemu.

Kako je to djelovalo na učenike?

Oni odoše i propovijedahu posvuda. Što li to znači posvuda? Dali je to samo geografski pojam? Ili nešto više?

Pogledajmo što nam tekst kaže. Gospodin surađivaše i utvrđivaše riječ popratnim znakovima. Dakle, oni su išli propovijedati polazeći od susreta s Gospodinom.

Susret sa sobom donosi odluku. Odluka za ili protiv Isusa. Ta odluka odlučuje smjer našeg života. Odlučimo li se za njega tada bivamo spašeni. Suprotna pak odluka odnosi nas na osudu, odnosno smrt.

Ako se odlučimo za Isusa, tada ta odluka postaje temeljna motivacija našeg života. U svakom trenutku biti Njegov. Polazeći od te odluke, biram ljubav, a ne mržnju, radost ne žalost. Prihvaćanje života kakav jest a ne kakav bi mogao biti ili kako bih ja želio da bude.

Upravo tu se skriva veličina poziva kojim nas Gospodin poziva. Poziva nas da surađujemo s Njime. Nije li to nešto najveće što nam može pružiti?

Nije. Daje nam šansu da postanemo djeca Božja.

Kako to postajemo? Tako da slijedimo primjer Isusa. Da prihvatimo Isusa. A što se tu događa? Događa se promjena u nama samima. Priznajemo da je Isus onaj kojeg je Gospodin poslao da nam pokaže put u život vječni.

To je cilj. Tome težimo.

Tu leži skrivena čežnja našeg srca. Za time idi.

Odluči se za Isusa! Na njemu gradi svoj život! Ne odustaj! Bori se za Njega i s njim!

I on će surađivati s tobom!

br. Mario Ivan Kralj, OCD