Blog arhiva

Riječ. Svjetlo. Život.

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 1, 1-5.9-14

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

OPGKG6MWC7

Promišljanje

Riječ. Svjetlo. Život. Veza koja postoji od kada čovjek pamti. Bez svijetla nema života. Biljke ne mogu proizvoditi kisik bez svjetla. Bez kisika života nema. Tako jednostavno, a tako čudesno. Nije li sama činjenica da je planet Zemlja jedini do sada poznati planet na kojem počiva uopće život, nešto što nas upućuje na Svjetlo?

A gdje je to Svjetlo? Često ga ne vidimo. Magla, poput one koja je obavijala Medvjednicu kroz protekla dva tjedna kao da se uvukla u naša srca. Ne vidimo ništa a još gore je što i ne želimo vidjeti. Što to? To da se za svjetlo treba pobrinuti. Ono nam je povjereno. To je iskra života koja je utkana u svakog. To je sam Gospodin koji nas je prizvao u život i želi da s njime postojimo. Ne negdje ispod njega već upravo s njime. Naglasak je na zajedništvu. S njim. A to je teško za prihvatiti.

Zašto? Zato jer onda trebamo živjeti kako je dostojno takvog Boga. Živjeti u ljubavi i iz ljubavi. Biti kakav je Isus bio. Jasno, lakše je reći da je to nemoguće i prepustiti se životu koji živimo. Bez promjene, bez ičega.

Današnji blagdan nas upravo tome uči. Ne možemo ostati ravnodušni na sve ono što Gospodin čini za nas. Ne možemo ostati isti od trenutka kada je on sam, Gospodin postao jednim od nas. Ni više ni manje, nego čovjekom. I što nam je time pokazao? Upravo to što nam evanđelist Ivan donosi – da nam je podarena moć da budemo djeca Božja. A to je uistinu nešto veliko. Veliko jer ispunja naša srca. Biti postavljen na razinu Gospodina je ono za čime svatko teži jer teži biti jedno s onim tko ga je stvorio, s onim koga ljubi.

Zato temelj treba biti upravo nasljedovanje Isusa. I to u predanju kako je On činio, volji Oca. Biti svjetlo drugima umjesto tražiti svjetlo. Biti ono što ne primamo od drugih. Biti svetac ondje gdje sveci ne postoje. To je trajni zadatak djeteta Božjeg. Čini tako!

Neka ti je blagoslovljen Božić!

Br. Mario Ivan Kralj, OCD

Zato se povlači u osamu

Iz Evanđelje po Ivanu; Iv 6,1-15

Nakon toga ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: “Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?” To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: “Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.” Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: “Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?” Reče Isus: “Neka ljudi posjedaju!” A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: “Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!” Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali. Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: “Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!” Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

00777

Promišljanje
Ljudi su išli za Isusom jer su vidjeli znamenja koja je činio na bolesnicima. Vidjeli su znakove. Apostoli ostaviše sve i idu za njim. Nastoje biti njegovi, nastoje ga shvatiti. A Isus, on se ne daje lako razumijeti. Daje nam samo znakove. Znakovi koji često više skrivaju nego otkrivaju. Zašto to biva tako?
Ljudi vide znakove. Osjećaju nešto nepoznato. Nešto što ih privlači. Gledaju očima i vide što se događa. Bolesnici ozdravljaju. Gladni bivaju nasićeni. Upravo to nam donosi ovaj odlomak. Mnoštvo biva nahranjeno s pet kruhova i dvije ribice. Nisu čak ni ribe, već ribice. To je ono što ljudi vide. To je ono što ih privlači. Moć. Vlast. Hrana. Snaga. Iz ničega stvoriti nešto. I što ljudi čine kad to prepoznaju?
Žele ju. Žele ju kontrolirati. Žele da vlada njima. Ne da Isus njima vlada ili neka druga osoba, već moć, čast, vlast. Moć da nahrane sebe. Da postanu siti, sretni, zadovoljni.
I tu, upravo tu, leži okrutna zamka. Zamka zaborava onoga što Isus jest. Onoga što Gospodin jest. Ono što jest Božja volja.
Ovdje čovjek progovara iz svoje sigurnosti, iz sreće, iz zadovoljstva. No, je li život uistinu to? Dali on jest samo sreća? Ili, još bolje, zar je sreća samo ondje gdje se čovjek osjeća sit? Odnosno, da bude siguran prema kriterijima koje si je sam postavio?
Mislim da ne. Isus ruši te ljudske kriterije. Čini suprutno. Pokazuje nam što On može učiniti, ali također i koji je put do toga. On će nas nahraniti, on će nam dati mir i sigurnost. No, ono što ne vidimo, jest kako će to biti. Kroz križ. Kroz patnju. Ne jer uživa on, Gospodin u tome da mi, ljudi, patimo, nego jer je ON potpuno drugi, drugačiji i želi da mi postanemo također drugi, odnosno drugačiji. A to „drugačiji“ znači da postanemo poput Njega. Zbog toga što smo ljudi, i jer smo stvorenja, dolazi do kolizije, sudara onoga što je grešno u nama s onim što je Božje. Iz te kolizije javlja se patnja koja je nužna za oblikovanje našeg života i naše egzistencije prema Isusu.
Pogledajmo kako Isus nahrani ljude. Izrekne zahvalnicu Ocu i razdijeli hranu. Na prvom mjestu je Otac, odnos s Gospodinom, potom ljubav prema ljudima. Prvo ljubav prema Ocu, potom ljubav prema bližnjemu. Nije li upravo to ono što nam Isus sam zapovijeda?
A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Mt 22, 37 – 39)
Isus ne želi da ga priznaju kao nekog čudotvorca. Da on gospodari ljudima, da im ispunjava želje. Nikako. On želi da ljudi iskuse ljubav koju Gospodin ima prema njemu i prema svim stvorenjima. Ta, on jest ljubav.
A ta ljubav sastoji se u predanju križu. U nošenju križa. U mjenjanju sebe kroz nasljedovanje Isusa. I to ne samo riječima, nego djelima. Djelima koja nas mjenjaju, kao što nam Isus to pokazuje. Pokazuje kroz toliko povjerenje u ljude i ljubav da nam daje da sami, u potpunoj slobodi, odaberemo Svjetlo ili da odaberemo tamu. Izbor jest na nama.
Odaberimo služenje Gospodinu, kao što je On služio. Zato se povlači u osamu. Ne želi da se navežemo na čuda, da naše živote neka znamenja i čuda oblikuju, već vjera. Vjera u njega, da je on Sin, vjera u Oca, i vjera u Duha koji je njihov poljubac. Vjera koja se očituje djelima. Onako kako je ono činio. Čineći djela odnosno hodajući ovom zemljom čineći dobro.
Neka nam primjer sv. Jakova, čiji blagdan smo jučer slavili, vodi kroz život. Sjetimo se njegove poslanice u kojoj govori o tome da je vjera bez djela mrtva. Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova? (Jak 2,20) Nema s Isusom labavo. Samo čitav čovjek može iskusiti potpunu ljubav Gospodnju. Ili mu služimo ili ne.
Stoga čini ono što je Isus činio, vjeruj i to pokazuj djelima!
To će reći, pokazuj to životom!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Istina nas stavlja pred odluku

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 15, 26-27; 16, 12-15

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom.

Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.”

ice-iceland-jokulsarlon_89540_990x742

Promišljanje

Još vam mnogo toga imam za kazati ali sada ne možete nositi?

Na što se to odnosi? Što to učenici ne mogu nositi? Nositi Istinu.

Koju Istinu? Istinu o Životu. O onome što ih čeka. Što je to? To je patnja i bol na ovome svijetu, to je davanje života za život u vječnosti. To je stvaranje vječnosti na ovoj zemlji. To je uzvišeni poziv upućen svakom ljudskom biću. Da postane jedno s Gospodinom.

Da bude dijete Božje u potpunosti.

Upravo zbog toga dolazi Duh Istine. Da svjedoći za Isusa. Da svjedoči ljubav koje se odigrava između Oca i Sina.

Jer On, Duh, njihov je poljubac.

A poljubac prenosi ljubav, prenosi Istinu. Istinu da sve što ima Otac ima i Sin, a preko Sina, u mjeri u kolikoj možemo primiti i mi, njegova djeca.

Djeca koja odrastaju, i na tome putu odrastanja upoznaju Istinu.

Upoznaju su djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. (Iv 1, 12 – 13).

Istina nas stavlja pred odluku. Odluku koja usmjerava naš život. Hoćemo li živjeti novim životom djeteta Božjeg ili ne?

U tu odluku ugrađujemo cijeli život. Ona je neminovna. Što god odlučimo, ta odluka nas određuje.

Jer, na sudu bit ćemo suđeni po djelima i po onome što smo činili. A djela činimo iz odluke. Odluke za Boga ili protiv njega. Ne postoji sredina. Nikad nije postojala.

Nitko ne može biti djelomično Isusov učenik tj. Dijete Božje. Vidimo to po učenicima, raspršili su se kod događaja muke, no potom sabrao ih je Duh Sveti i podao im snagu. No oni nisu samo ostali na tome. Oni su prihvatili da Duh puše gdje hoće i kad hoće, i to je ono najdivnije.

Jer uključuje čovjeka u potpunosti da se angažira oko navješćivanja ove Radosne Vijesti. Tako cjelokupni život postaje mjesto susreta s Gospodinom i svjedočenja. Tako mi postajemo suradnici Duha. U svakom postupku, u svakom djelu. To znači biti dijete Božje.

Nasljedovati Isusa, surađivati s Duhom Svetim.

A plodove Duha znamo. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! (Gal 5, 22 – 24).

Stoga, surađuj s Duhom! Tu se odigrava drama našeg života. Gdje ono što je Božje postaje dionik s nama, ljudima.

Tu se kreći, tu obitavaj. I ne zaboravi nikad, da Duh svjedoči za Isusa i on je s tobom!

Mario Ivan Kralj, OCD