Blog arhiva

Ljubav prema drugima ima svoj izvor i krajnji cilj u Bogu_promišljanje uz spomen sv. Ivana Zlatoustog

Kao da se postupno iz naših života gubi komunikacija. Riječi nam postaju tek usputno sredstvo za izražavanje naših želja i potreba. Pretvaramo se u konzumente, konzumiramo jedni druge. Naši odnosi nisu ispunjeni zanimanjem za drugu osobu jer mi je stalo do nje, nego jer mi je korisna u životu. Plod je to našeg suvremenog društva u kojemu vrijedi onaj koji mi može pomoći a ne onaj kojemu ja poklanjam ljubav. Read the rest of this entry

I ta vjera ovdje rađa predanost i ljubav

Iz Evanđelja po Ivanu, Iv 2, 1-12

U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«

Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.

COJQ6XJU0V

Promišljanje

Čitajući ovaj evanđeoski odlomak, najviše me se dojmio čin vjere. Čin koji je učinila Isusova majka – Marija. Nalazimo se na početku Isusova djelovanja. Ono počinje radošću. Svadba jest radost. Radost što dvoje ljudi postaju jedno tijelo, slika Boga samoga. Oni svoj život više ne dijele na dvoje, već jedno. Svoje živote spajaju i tako prolaze kroz život. Ne sami već zajedno.

I upravo tu se smješta Isus i njegovo prvo znamenje. Znamenje koje je u funckiji da učvrsti vjeru njegovih učenika. Njegovi učenici smo svi mi, i svakodnevno nam trebaju znamenja i pomoći da ustrajemo na pute prema Gospodinu. Teško je vjerovati kada se suočimo s stvarnošću naših života, s problemima koje on nosi. Jednostavnije je ili odustati ili se zatvoriti u sebe i zaboraviti sve ostalo.

Pravi primjer onoga što treba učiniti nam pruža Blažena Djevica Marija. Njezina vjera je bila ono što ju je poticalo na djelovanje, što ju je nosilo u životu. Odgovor na anđelov poziv bila je njezina vjera. I ta vjera ovdje rađa predanost i ljubav. Ovdje je to ljubav prema mladencima koji će uskoro ostati bez vina. Znamo što to znači, kada na svadbi vina nestane. I Marija, polazeći od vjere, pristupa Isus i ništa mu ne savjetuje, već jednostavno kaže da vina nemaju. Nije se obazirala na riječi koje joj je Isus rekao, već odlazi k poslužiteljima i govori im da učine sve što im god Isus kaže. Ostalo znamo.

Vidiš, kolika je moć vjere. Ona vodu pretvara u vino. To je odgovor koji svatko od nas treba pružuti na ponudu Gospodnjeg spasenje. Promisli, koji je tvoj odogovor na Božju ljubav. Nemoj odmah reći da je sve propalo i nestalo jer ti je teško i neugodno. Živ si, a to je već dokaz da postoji smisao za tebe. Da ne postoji, živ ne bi bio.

Stoga, potraži svoj odgovor vjere. Neka ti Blažena Djevica Marija bude pomoć i uzor u tome!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Upravo kroz razgovor on joj daje živu vodu

Evanđelje po Ivanu,Iv 4, 5 – 15a,sv.Terezija Avilska,karmelićanka i crkvena naučiteljica

U ono vrijeme:

Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?” Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode.”

XIQF1MOR22

Promišljanje

Pri promatranju Samarijanke, nekako me obuzimaju osjećaji tuge. Ovdje se ne spominje, ali u cjelovitom prikazu odlomka spominje se i da je ona imala pet muževa a i da joj ovaj sad nije muž. Ona je, pored, svega sama, usamljena. I još k tome nema žive vode.

Što je živa voda? Živa voda jest ono što obuhvaća naše cjelovito biće. Stvarnost koja nam daje da naš život postane smislen. Konstruktivan. Jedini odgovor koji mi pada na pamet jest ljubav. Kako kaže sv. Pavao, da što bih bio ako ljubavi ne bih imao.

To je i Isus poručio Samarijanki. Upravo kroz razgovor on joj daje živu vodu. Da, to jest molitva, ali ne ostaje sve na tome. Molitva jest prijateljski razgovor s onim za koga znam da me ljubi. Tako nam govori sv. Tereza Avilska. To nam Isus pokazuje ovdje. On razgovara s Samarijankom i ona razgovara s njime.

Zbiva se ono što joj je nedostajalo u životu. Nedostajao joj je Onaj koji bi joj pomogao da postane zrela osoba. Potpuna. Ispunjena. Isus je vodi do punine odnosa. Odnos se razvija kroz komunikaciju, kroz prijateljevanje. Kako s ljudima tako i s Gospodinom.

To je nauk koji nam je Terezija predala u baštinu. Molitva jest razgovor i uzimanje dijela u Gospodnjem životu. To znači, nasljedovanje njegovog primjera. Kako on moli, kako se on ponaša, kako on pristupa ljudima. Potrebno je razlikovati imitiranje i nasljedovanje. Imitacija jest činjenje iste stvari na isti način kao što čini onaj koga imitiram. Nasljedovanje znači da, kroz samog sebe, darove koje imam činim ono što je činio onaj koga nasljedujem, ali ne tako da činim identične stvari, već da ga kroz svoju stvarnost nasljedujem.

To znači, imati zreo odnos sam sa sobom i s Gospodinom. Da bismo to mogli nužna je molitva koja nas stavlja u zajednišvo s Gospodinom. Vrhunac te molitve znamo. On se nalazi u Euharistiji, kad primamo Gospodnju Riječ i Tijelo. Promisli kako primaš Gospodina, i kako prijateljuješ s njime. Vidi, što čini Samarijanka, ona želi biti s Gospodinom, želi primiti živu vodu. Želi živjeti, ne tek postojati. A život, to je ispunjenje onoga za što sam stvoren. A stvoren sam za svetost. Ne zaboravi to!

Tu je potrebna živa voda. Da uzmogneš, ne sam nego zajedno s Gospodinom biti slika Božja na zemlji i otkrivati lice Božje svijetu te u konačnici gledati lice Božje zajedno s anđelima na nebu.

To je činila Tereza Avilska. To je primjer koji trebamo nasljedovati. Razgovarati prijateljski s Gospodinom i biti u zajedništvu s njime kroz našu narav i stvarnost koja nam je dana.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Zato se povlači u osamu

Iz Evanđelje po Ivanu; Iv 6,1-15

Nakon toga ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: “Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?” To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: “Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.” Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: “Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?” Reče Isus: “Neka ljudi posjedaju!” A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: “Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!” Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali. Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: “Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!” Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

00777

Promišljanje
Ljudi su išli za Isusom jer su vidjeli znamenja koja je činio na bolesnicima. Vidjeli su znakove. Apostoli ostaviše sve i idu za njim. Nastoje biti njegovi, nastoje ga shvatiti. A Isus, on se ne daje lako razumijeti. Daje nam samo znakove. Znakovi koji često više skrivaju nego otkrivaju. Zašto to biva tako?
Ljudi vide znakove. Osjećaju nešto nepoznato. Nešto što ih privlači. Gledaju očima i vide što se događa. Bolesnici ozdravljaju. Gladni bivaju nasićeni. Upravo to nam donosi ovaj odlomak. Mnoštvo biva nahranjeno s pet kruhova i dvije ribice. Nisu čak ni ribe, već ribice. To je ono što ljudi vide. To je ono što ih privlači. Moć. Vlast. Hrana. Snaga. Iz ničega stvoriti nešto. I što ljudi čine kad to prepoznaju?
Žele ju. Žele ju kontrolirati. Žele da vlada njima. Ne da Isus njima vlada ili neka druga osoba, već moć, čast, vlast. Moć da nahrane sebe. Da postanu siti, sretni, zadovoljni.
I tu, upravo tu, leži okrutna zamka. Zamka zaborava onoga što Isus jest. Onoga što Gospodin jest. Ono što jest Božja volja.
Ovdje čovjek progovara iz svoje sigurnosti, iz sreće, iz zadovoljstva. No, je li život uistinu to? Dali on jest samo sreća? Ili, još bolje, zar je sreća samo ondje gdje se čovjek osjeća sit? Odnosno, da bude siguran prema kriterijima koje si je sam postavio?
Mislim da ne. Isus ruši te ljudske kriterije. Čini suprutno. Pokazuje nam što On može učiniti, ali također i koji je put do toga. On će nas nahraniti, on će nam dati mir i sigurnost. No, ono što ne vidimo, jest kako će to biti. Kroz križ. Kroz patnju. Ne jer uživa on, Gospodin u tome da mi, ljudi, patimo, nego jer je ON potpuno drugi, drugačiji i želi da mi postanemo također drugi, odnosno drugačiji. A to „drugačiji“ znači da postanemo poput Njega. Zbog toga što smo ljudi, i jer smo stvorenja, dolazi do kolizije, sudara onoga što je grešno u nama s onim što je Božje. Iz te kolizije javlja se patnja koja je nužna za oblikovanje našeg života i naše egzistencije prema Isusu.
Pogledajmo kako Isus nahrani ljude. Izrekne zahvalnicu Ocu i razdijeli hranu. Na prvom mjestu je Otac, odnos s Gospodinom, potom ljubav prema ljudima. Prvo ljubav prema Ocu, potom ljubav prema bližnjemu. Nije li upravo to ono što nam Isus sam zapovijeda?
A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Mt 22, 37 – 39)
Isus ne želi da ga priznaju kao nekog čudotvorca. Da on gospodari ljudima, da im ispunjava želje. Nikako. On želi da ljudi iskuse ljubav koju Gospodin ima prema njemu i prema svim stvorenjima. Ta, on jest ljubav.
A ta ljubav sastoji se u predanju križu. U nošenju križa. U mjenjanju sebe kroz nasljedovanje Isusa. I to ne samo riječima, nego djelima. Djelima koja nas mjenjaju, kao što nam Isus to pokazuje. Pokazuje kroz toliko povjerenje u ljude i ljubav da nam daje da sami, u potpunoj slobodi, odaberemo Svjetlo ili da odaberemo tamu. Izbor jest na nama.
Odaberimo služenje Gospodinu, kao što je On služio. Zato se povlači u osamu. Ne želi da se navežemo na čuda, da naše živote neka znamenja i čuda oblikuju, već vjera. Vjera u njega, da je on Sin, vjera u Oca, i vjera u Duha koji je njihov poljubac. Vjera koja se očituje djelima. Onako kako je ono činio. Čineći djela odnosno hodajući ovom zemljom čineći dobro.
Neka nam primjer sv. Jakova, čiji blagdan smo jučer slavili, vodi kroz život. Sjetimo se njegove poslanice u kojoj govori o tome da je vjera bez djela mrtva. Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova? (Jak 2,20) Nema s Isusom labavo. Samo čitav čovjek može iskusiti potpunu ljubav Gospodnju. Ili mu služimo ili ne.
Stoga čini ono što je Isus činio, vjeruj i to pokazuj djelima!
To će reći, pokazuj to životom!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Gdje te ne nalazim?

Iz Evanđelja po Marku; Mk 4, 26-34

U ono vrijeme:

Isus govoraše mnoštvu:

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

photo-1421091242698-34f6ad7fc088

Promišljanje

Kako možeš govoriti mi na ovaj način? Što želiš reći mi? Ta gdje skriva se Kraljevstvo to o kojem pričaš?

U sjemenu? Zar je sjeme sve? Sjeme? I kraljevstvo?

Kraljevstvo u sjemenu?

Ne znam. Čudnovato je sve to. Nekako. Neobično. Daleko. Nedohvaljtivo.

Ne razumijem te. Tražim te i ne nalazim. Gledam zemlju, gledam sjeme.

Nema ga. Žetva? Da, dolazi.

Svake godine. Nekad više nekad manje.

Gdje te ne nalazim? Ne nalazim te u sebi. I to je ono gdje griješim.

Ne tražim te u sebi. Ne želim to.

Zašto?

Jer bi to bilo previše?

Previše? Što je previše?

Previše je da nešto tako divno kao što si TI prebiva u nečem tako jadnom kao što sam ja….

Zašto? Jer te vrijeđam. Jer te ne želim.

Ja te volim ali i ne volim.

Pitaš me zašto?

Jer ne mogu bez tebe. Jednostavno ne mogu. Ti si moje sjeme. Ti si kraljevstvo.

Ti si ono što me mijenja. I zato je sjeme slika. Jer ono raste i donosi plod neovisno o čovjeku.

Tako i ti u meni, bez mene, oblikuješ me. Prihvatim li to tada postajem poput tebe. Ne prihvatim li to, tada propadam, nestajem.

Želim biti tvoj. Želim biti TI. Želim u kraljevstvo.

Pomozi mi. Ne daj da odustanem od sebe. Da odustanem od kraljevstva.

Daj mi križ i daj mi snage da ga nosim s tobom i za tebe. Jer tada, tek tada, ja sam TI.

Jer to je ono što TI si prošao. To i ja moram proći. S tobom. Da, i zato te volim.

br.Mario Ivan Kralj, OCD

Tražitelj Ljubavi

Iz evanđelja po Mateju; Mt 28, 16-20

U ono vrijeme:

Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori:

»Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!

I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

camino-pilgrimage-george_89658_990x742

Promišljanje

Što da kažem, kad gledam u sebe, i tražim Tebe. Tebe koji si ono što ja žudim biti. Ne pronalazim odgovor, ne znam više ni dali smisla ima tražiti. Što li ja to tražim? Ni sam ne znam. Sebe možda? To je ipak malo previše. Ne bih sebe toliko tražio. Ne barem izvan sebe.

No, u tvoje ime, kršten sam. I to je ono što vodi me. Tvoja zapovijed. Tvoje želje.

Jer one, one su ono što je upisano u srcu mom. Nisam želio biti ovdje, nisam ni znao kako ni što znači živjeti.

A živjeti, živjeti znači biti Tvoj. Biti onakav kakav jest Sin, dati se voditi Duhom.

I to ne djelomično, u trenutku, u jednom postupku, već stalno. Da, to je ono što ne mogu prihvatit. Tu sam slab. Slab jer previše volim ono što sam bio a ne ono što jesam. Onakav kakav sam bio prije krštenja a ne onakav kakav sam nakon. Nakon što sam kršten u Tvoje ime, nakon što primam Sina u pričesti i nakon što nosim pečat Duha Svetoga na čelu po sakramentu potvrde.

Zato te tražim, jer te trebam. Trebam da budem ono što jesam. Jer bez tebe, ja uistinu samo prašina sam. Lutam.

No ti me svejedno ljubiš, ljubiš jer si me stvorio. Hvala ti na tome!

Čini ono što želiš, samo daj da te prihvatim u onome što mi je najteže, da ljudi, stvari, postupci, događaji, koji me čine satrvenim, koji me sapinju, ubijaju, postanu mjesto ljubavi.

Ne uzmi od mene teškoće, već daj da ih s Tobom nosim. Da ih otkrivam u Tebi.

To je divota tebe, o Presveto Trojstvo. Što u Tebi gledam sebe. Pa makar to trajalo i trenutak na ovoj zemlji i u na ovom svijetu. Ali vječno gledati, da to je potraga za onim što jesam.

Jer ja, uistinu jesam, tražitelj. Tražitelj Ljubavi. A ljubav, Ljubav si ti.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Onda kad je tračak vječnosti usađen u naša srca

Iz evanđelja po Ivanu; Iv 17, 11b-19

U ono vrijeme:

Isus podiže oči k nebu i pomoli se:

»Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.

Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«

Presveto Trojstvo. Mozaik. Svod grkokatoličke katedrale uznesenja BDM u Sofiji.

Promišljanje

Kakvu to molitvu upućuješ Isuse, Ocu? Toliko razumijevanja. Toliko istine.

Istine o nama samima. Istine koja je upisana u naša srca. Kada? Onog trenutka kad smo stvoreni, kad smo oblikovani u namislu tvojemu. Onda kad je tračak vječnosti usađen u naša srca, u ono što jesmo.

A što smo to, Isuse? Kažeš, nismo od svijeta. I nismo. Već smo tvoji. Stvoreni da budemo jedno kao Ti i Otac.

Predavši nam svoju riječ, postajemo tvoji, jer te ljubimo. Jer si ti nas prvi ljubio. Jer nas otac ljubi. Kako? Jer moliš za naše posvećenje.

Mi smo tvoji sinovi i kćeri po tom posvećenju, po istini koja nas posvećuje. Koja je to istina? Istina da smo tvoja djeca. Djeca, tvoji stvorovi, stvoreni iz Ljubavi. Ljubavi koja se oblikuje u tvom Imenu, Oče. Ta tvoje ime, to je ono što ti jesi. Naš Otac. Gospodin. Onaj koji nas posvećuje po riječi. Koja je to riječ? Riječ je Sin, Isus.

Ta zato i kaže da se za nas posvećuje, da budemo posvećeni. Time ulazimo ponovno u ono što nam je bilo sakriveno mrljama grijeha. Ulazimo u Istinu, u odnos između Oca i Sina i Duha Svetoga.

Zašto upravo to moliš Oca, Isuse? Jer se nalazimo još u svijetu, još kročimo ovim svijetom koji nas mrzi.

A mrzi nas jer mrzi Njega i jer nismo od svijeta. Po posvećenju smo oduzeti ovom svijetu i prebačeni u drugi. U Kraljevstvo Božje. U nov svijet. U odnose gdje vlada zakon ljubavi.

No, jer smo još u svijetu, Ti moliš Oca da nas očuva te da naša radost bude potpuna. Kako misliš potpuna? Potpuna jer radost je nabolji opis stanja koji vlada između Tebe i Oca i Duha. Ona je produkt ljubavi.

Hvala ti Isuse, što nam pokazuješ kako da živimo na ovom svijetu. Ne mičeš od nas bolove i patnju, već nam daješ radost da znamo da smo živi i kako i mi možemo doprinijeti izgradnji Kraljevstva Božjeg.

A to se sastoji u tome da idemo svijetom i tamo gdje jesmo, nasljedujemo tebe. I da to nikad ne smetnemo s uma. To znači da ustrajemo u onome što si nam povjerio, a povjerio si nam da budemo jedno kao što si Ti jedno s Ocem. To znači, ljubiti bližnjeg kao samog sebe, biti bližnjem bližnji. Dati da krvarimo jedni za druge iz ljubavi i jer želimo biti jedno u tebi.

Zahtjevno je to i teško. Ali jer si ti tako učinio i jer za to moliš Oca da nas ne ostavi siročad, hvala ti!

Daj nam snage da to činimo svaki dan i nedaj da smetnemo s uma kako si nas divno oblikovao!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Stvoreni za ljubav

Iz evanđelja po Ivanu; Iv 15, 9-17

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.

Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«

tern-chick-sri-lanka_60642_990x742

Promišljanje

Odkuda dolazi ovaj zahtjev? Zar je moguće da samo to od mene tražiš Gospodine? Da ljubim?

Ljubav. Često korištena, zloupotrebljena riječ. No, to nije riječ. To je čin, djelo. Pokret. Dinamika.

Pitaš se kako sada to?

Pogledaj sebe. Što često činim da ima obilježja ljubavi? Ništa ne mogu bez nje, a kad ju imam sve posjedujem. Ljubav jest ne samo izlazak iz sebe ili davanje života za drugog ili nešto. Ljubav jest život.

Ta sam život jest dar. Nešto što mi je darovano, ničim zasluženo, izraz čiste ljubavi. Ljubavi oca i majke, ljubavi Gospodina koji me stvorio.

Ako čuvate moje zapovjedi ostat ćete u mojoj ljubavi. Ostati u ljubavi ne znači samo slijepo slijediti zapovjedi. A možda ipak znači? Kako? Pa zapovjed jest ljubav. Ljubite jedni druge. Zašto baš to?

Zato jer je teško. Zato jer je moguće. Zato jer nije lako. Zato jer jest.

Jer smo stvoreni za to. Kako sam uvjeren u to? Jer je On izabrao nas, a ne mi sami sebe.

Kako nas je izabrao? Gdje? Upravo tu gdje jesmo. U svojoj obitelji, u svojoj vezi, na poslu, školi, fakultetu.

Ljubiti bližnjeg, jer bližnji je slika Gospodina. Sve dobiva jedan drugi smisao. Drugačiji, ako postavimo da ljubimo druge jer ne da je zapovjedio već je On to ne samo za nas učinio već nam povjerio tu ljubav. Ljubav koja je na križu ne prestala već počela. Počela je rasti i bujati. Bujati u svakom tko vjeruje u Njega. Dapače, i u onome koji ne vjeruje a ipak ljubi. Ljubi, jer tko ljubi traži Gospodina.

To je očito, kažeš, da očito je, no opet zaboravljam kriterij koji nam Isus donosi, a to je da položimo svoj život za svoje prijatelje. Za one koje ljubimo. A to polaganje života ima mnogo strana. Osim fizičke (smrt) to je i osmjeh, radost, pomoći nekome prijeći cestu, kupiti kruh siromahu, ocu oprati auto….. Upravo zato jer je tako jednostavno čini nam se teškim i nemogućim. A mi smo stvoreni za radost i ljubav!

Tu ljubav jest. Tu se ona skriva. U činu, u djelu. To je zapovjed. Ne riječi već ljubav. Jer ljubav, to je poziv na čin.

Zato, ljubi!! I djeluj!! Danas, u trenutku koji ti je povjeren. I budi ljubav!

br. Mario Ivan Kralj, OCD