Author Archives: pacificus

Zahvala ocu Gerardu

Donosim o vam izravno svjedočanstvo djevojčice Vanje Perčić. Ona se po zagovoru
o. Gerarda probudila iz kome prouzročene ozljedom glave, i sada redovito ide u školu.
Ovo svjedočanstvo je napisala na školskom natječaju pisanja pisma i molitve ocu
Gerardu i izrekla u karmelićanskoj crkvi u Somboru na Gerardovo 24. lipnja 2014.

„Hvala ti, oče Gerarde, što si mi dao najljepši poklon na svijetu, a to je moj život.
Kada sam imala tri godine povrijedila sam glavu i dugo se nisam budila. Ljekari su
se borili za moj život, ali povreda je, kaže mama, bila velika. Do tada nismo vjerovali
u Boga. Moji roditelji po prvi put su ušli u crkvu i počeli moliti za moj život. Teta
Ljubica obratila se tebi, oče Gerarde, i mnoge žene zajedno s njom obraćale su se tebi
i molile Boga za čudo. Hvala ti, oče, na uslišanoj molitvi. Hvala ti što od tada svi
radosno živimo našu vjeru. Ja ću to uvijek svojim životom svjedočiti.”

Tvoja Valja Perčić, Stari Zednik kraj Subotice

Zahvala

slavljenje

S prethodnim člancima pratio sam tijek molitve u spisima sluge Božjega o. Gerarda. Vidjeli smo i mogli naučiti kako se za molitvu priprema u smislu dalje i bliže pripreme. Učio nas je gdje je mjesto molitve. Upozorio nas je na uvjete za molitvu. To su šutnja i samoća kao neophodni uvjeti za razgovor s Bogom, jer, kako je govorio: „Triba pazit što Bog divani.“ Nije nam prešutio niti poteškoće u molitvi. Posvijestio je značaj postojanosti, a ponad svega nepohodnost volje.

Ovo su glavni stupnjevi kojima o. Gerard stiže do mistike. Na jednom mjestu kaže: „Bižat ću od lipote prirode i svrhunaravnog svita da što prije stignem do mog Zaručnika.” Ovim riječima sluga Božji opravdava i naznačuje opravdanost svih navedenih vježbi koje molitelja osposobljuju da stigne do cilja, do Zaručnika. Da postane „mistik”.

Molitvu je zvao „duhovnim disanjem”. To stanje obrazlaže slijedećim riječima:

„Disat moram da se tilo ne zadavi. Disat moram da se duša ne zadavi. Duhovno disanje je pobožno uzdisanje najsgodnije sa riču „DOBRO “. Najsgodnija rič „DOBRO “, jer dokle nju srdačno dišem svaki čas u knjigu života dobro pišem, sigurno putujem Isusu.”

Posljednja stvarnost molitve, kao točka molitve, jest ZAHVALA. Molitvom se Boga poziva u društvo. U molitvi se s Bogom šeće za dnevnog povjetarca, kao na prvoj stranici Svetoga pisma, s njime se razgovara. Druguje. A na kraju Bogu se zahvaljuje. Dakle, zahvala je sastavni dio molitve, kao i priprema.

Može se dogoditi da Bog šuti, ne javlja se. Tada ostaje samo gola vjera u njegovu blizinu. To stanje i o. Gerard naziva „sušom”. U tim trenucima se javljaju neprijatelji, vjerujući da je to njihov čas i da je molitelj bez zaštite. Potpuno sam. I na tome treba zahvaljivati, jer i to nije bez Božje volje.

I takva stanja o. Gerard gleda kao dar s neba. O nevoljama u molitvi ovako zbori:

„Što me većma progone, sve skrušenije ću Boga moliti. O blažena nevolja po kojoj se s Bogom sjedinimo. Blažen svaki koji sebe muči, da se Boga ne zaboravi… ali što čeljade radi. Gadno je. Biži od Boga kad griši. Jer tko griši od Boga biži. Al od Boga biži i redovnik, ako svitovnu čast traži, svitovno se vlada, savršenosti ne želi. Isuse, budu jedina moja želja!“

Ovakvo ponašanje u molitvi je uzrokom šutnje Boga, jer ga se kroz grijeh ne može čuti. Krivica je moja. Sušu izazivam sam. Suša koja je po Božjoj volji, potiče u molitelju želju za Bogom. U toj suši molitelj ne traži slast, nego Božju volju, kojoj se predaje, iako je jako teško ustrajati u molitvi.

„Ovakva je molitva najugodnija svirka prid Bogom: jer je sasvim u njegovu čast.”

Molitelj koji ima jedinu želju biti s Bogom i pred Bogom uvijek će imati srce puno zahvale. On zna strpljivo čekati, i to čekanje nije prazno. Ono je vjerničko, jer je ispunjeno ljubavlju prema onome za koga zna da će doći i da neće zakasniti. Stoga zahvala prelazi u stanje zahvalnosti, jer „Vječna je Ljubav njegova!”

Završit ću stihovima sluge Božjega:

„Isuse brani me po kome hoćeš!
Živa mi vira: moje vladanje, Isusa naslidovanje.
Isusa molit moja radost.
Vira je kraljevina u kojoj kraljuje onaj,
koji je sav svit svladao.
Sve lipote ovoga svita uživaju;
jer njima Kralj ovaj,
sve pridaje na uživanje.”

o. Vjenceslav Mihetec, OCD

Veronika pruža Isusu rubac.

Isus je sav izranjen i krvav i nosi teški križ. Jedna pobožna žena mu se sažali te mu pruži rubac da otare svoje krvavo lice. Isus dragovoljno pristane na taj čin sažaljenja, obriše svoje lice i ostavi svoju sliku na rupcu. Veronika je s radošću primila taj lijepi Isusov dar. Gledajući često Isusovo lice na rupcu pitala se, jesam li ja slična Isusu? Mili moji! Gledajte češće u tu sliku Isusovu. Ispovjedite se i kajite se za svoje grijehe. Popravite svoj dosadašnji grešni život i suobličite se slici Isusa izranjenog.

“Najlipša uspomena”

Otac Gerard je poznat kao izvrstan pučki propovjednik.
Ali ne propovijeda o. Gerard ljudsku mudrost, ili sebe, nego propovijeda Riječ Božju. I ne propovijeda o. Gerard samo svojim riječima, nego i cijelim svojim životom.
Zato je mnoge ljude oduševio, jer ih nije oduševljavao za sebe, nego za Boga. I nije govorio kao onaj koji je nešto naučio pa se sad pravi pametan pred drugima, nego kao onaj koji zna ono što govori, kao čovjek s iskustvom u stvarima o kojima druge podučava.
Stoga ne čudi da je lijep glas stekao među vjernicima, a i drugima koji su ga poznavali.

Kad je 1918. nakratko prestao biti poglavar u karmelićanskom samostanu u Somboru, časopis
“Neven” od 30. lipnja iste godine o njemu je napisao pohvalan članak u kojem se može pročitati i sljedeće:

“Ovaj muž više godina je revnovao kod nas kao starješina i poglavar samostana. U tom svom zvanju je ostavio on najlipšu uspomenu među virnicima, koji su još i danas tako sritni da je pater Gerard i nadalje ostao među njima, i nastavlja svoj spasonosni rad, revnošću svojom. Pater Gerard je u očima virnika prava zvizda Danica, koja njim svitli i pokazuje put svete kriposti i vičnoga spasa. Što je učio, to je i životom potvrdio…”

Što je učio, podučavao, to je i životom potvrdio, ključ je za razumijevanje ovako pozitivne slike o o. Gerardu.

A taj ključ je bio stalno prisutan u misli i duhu kreposnoga karmelićanina, jer mu je bio jedan od temelja njegovog duhovnog života. Tako veli sluga Božji o. Gerard:

„Isus će sijat u nas sime Njegove riči, ako ćemo mi o tome misliti, njegove riči govoriti i po njim a činiti, živiti.“

Eto što je za o. Gerarda dobra i plemenita zemlja za sjeme Božje riječi, zemlja koja urađa višestrukim plodovima.

To je svaki onaj čovjek koji riječ Božju ne samo sluša, nego i izvršava.
Na to treba nadovezati i otački nauk koji veli da razumijevanje Svetog pisma to više raste
kod osobe, što ga se ona više trudi živjeti. Dakle, ukoliko netko, s ono malo razumijevanja
Božje riječi koje već sada ima, pokuša živjeti po tome što je shvatio, dat će mu dragi Bog
drugi puta da shvati i više i bolje. Tako se krepostan život izgrađuje slušanjem i vršenjem
Božje riječi, a istovremeno se kreposnim življenjem povećava razumijevanje te iste Božje
riječi. I svaki put sve više.

Sada je jasno da ne može vjernik biti kreposnoga života ako se ne bavi Božjom riječi, tj. ako ju ne čita, ne sluša, a pogotovo ako s njenim poznavanjem – pa ma kako malo ono bilo — ne nastoji izgraditi krepost osobite ljubavi u svom životu. Ili, s druge strane gledajući, ne može čovjek ustrajati u kreposti i povećati ju u svom životu, ako se ne bavi Božjom riječi tako da se trudi upoznati ju slušanjem i čitanjem, te nastojeći svoj život uskladiti s njom. O . Gerard nam je tu izvrstan primjer. Iako nam je ostalo zapisano da je

„sa propovidnice, nebrojeno puta širio kraljevstvo Božje i svetim ganutljivim ričima ne jednog grišnika je preobratio i doveo ga Bogu svojemu”,

to zacijelo nije bilo zbog govorničkog umijeća, niti nekih drugih posebnih talenata koje bi Gospodin Bog bio dao o. Gerardu, a ne bi dao drugim svećenicima i propovjednicima. Ne. Nego je to bilo prvenstveno zbog toga što je o. Gerard bio otvoren za sjeme Božje riječi, koje Gospodin Bog osobito obilno daje onima koji po tom daru nastoje živjeti, i time se otvaraju za predivne plodove koje Bog po njima onda među drugim ljudima proizvodi. Veli o. Gerard:

“Srce koje zadrži sime donosi plod po nauku Isusa.”

Zadržati sjeme Božje riječi znači čuti, razmatrati i poslušati. A Gospodin Bog daje onda obilne plodove.

Nije sve ovo napisano zbog o. Gerarada, niti je o. Gerard tako živio kako je živio samo zbog sebe. Ovo je napisano nama za pouku, i njegov primjer Gospodin Bog je darovao nama za putokaz i ohrabrenje.

Najljepša uspomena koju vjernik može ostaviti drugim a nakon sebe jest ta da je život proveo u skladu sa svojom vjerom. O. Gerard se oko toga potrudio i Bog mu je darovao da je u tome i uspio na tako sjajan način da su to njegovi suvremenici prepoznali. Ali dragi Bog ne zove samo o. Gerarda. Po njemu On i nas zove da budem o vjernici ne samo riječima, nego i svojim životom i djelima. Da budemo “sol zemlje” i “svjetlost svijeta” (M t 5,13ss). Ako Bog da da to postignemo, za one poslije nas to će biti “najlipša uspomina”. Baš kao i u slučaju o. Gerarda.

o. Dario Tokić, OCD

Sveti Josip

Nemoj gubiti nadu, evo ti lijepe pomoći! Imaš jaku, slavnu ruku, divnog čuvara sv. Josipa. Svetog Josipa je izabrala majka Crkva za zaštitnika cijele svete rimokatoličke Crkve…. njemu je bila preporučena Zaručnica Duha Svetog Bl. Dj. Marija. Taj sjajni i divni Čuvar je sv. Josip.

Koliko je moćan i velik pred Bogom sv. Josip, to pero ne može opisati niti jezik izreći…. Bog je sv. Josipu predao prečistu Djevicu, svoju najmiliju kćerku, kao svoje najskupocjenije stvorenje. Ona je donijela na svijet Isusa Sina Božjega…

Isus živi pod zaštitom sv, Josipa… Ovakav sluga, ovaj nadničar, kao što je sv. Josip toliko je blaga dobio od Boga, da ga nikada neće nestati, makar danju i noću na milijune dijelio. Od toga blaga je ovaj dobri čuvar majke Crkve i tebi na stranu ostavio. On te čeka ga da štuješ, da od njega išteš što god hoćeš. Svega ćeš dobiti, jer to ne govorim ja, nego sv. Terezija, da sv. Josip svega daje; on u svakoj potrebi, nevolji i slabosti pomaže.

O sretnog, blaženog, bogatog nadničara sv. Joispa! Koji je toliko blaga nabavio. O sretan je, bogat svaki tko sv. Josipa štuje, u pomoć zaziva i nasljeduje. On pomaže najprije koji ga nasljeduju u čistoći, siromaštvu, radu i u strpljivosti.

Mladiću, djevojko! S ljiljanom u ruci, sa čistim srcem idi pred Josipa pa ćete uslišiti.

Oče, sa žuljavim dlanovima moli, zazivaj sv. Josipa pa će ti on dati nadnicu. Zdravi i bolesni, gledajte i čujte sv. Josipa na smrtnoj postelji, uz njega je njemu povjereno i umnoženo blago Isus i Marija. Ispunite i vi svoje poslove i dužnosti, iskoristite svoju snagu u vrijedan posao, Božje milosti za pobožan život, pa ćete i vi moći reći: Gospodine Bože, blago sam tvoje sačuvao, daj mi nadnicu, nebesku slavu!

DSC00961

Isus susreće svoju svetu Majku.

O žalosnog li susreta Isusa i njegove Majke! Sinko moj, ti si to, tako izranjen popljuvan, s križem na ramenima! I zagrli svoga Sina. Dva se srca susretnu, dva srca jednako suosjećaju muku.

Kršćanska dušo, pogledaj žalosnu Majku kako sa svojim Sinom sutrpi. Ostavi se grijeha, ispovjedi se, pa ćeš Isusove rane zaviti i njemu križ olakšati. Isus i Blažena Djevica Marija pomoći će ti nositi tvoj križ. Tko radostan svoj križ nosi, taj je već na ovome svijetu blažen.

Isus pada prvi put pod križem.

Isus izrugan, izbičevan, trnjem okrunjen i radi gubitka krvi, slab nosi križ. Posrće, sav se savija pod teškim križem. Padne pod križem, ne može se ni pomaknuti. Nikoga nema da ga prihvati i podigne, već ga i dalje udaraju i vrijeđaju. Kršćanska dušo, zbog tebe je Isus pao i leži krvav na tvrdom kamenu. Nemoj griješiti, podigni Isusa s tvrdog kamena, zavij njegove rane svetom ispovijedi, pokorom i pobožnošću. Amen!

Isus prima na se križ

Isus uze i pozdravi sveti i teški križ. Primi ga kao dragi kamen da po njemu otkupi one koji su zaslužili krivicu.

Isus primi križ i počne ga nositi, posrće jer je još veći teret bio na njegovoj duši nego li na leđima.

Isus nosi svega svijeta opačine na ramenima i na Srcu.

O Isuse, neiskazano težak je tvoj teret! Pa ipak ideš pravo na mjesto gdje te čeka neiskazana muka, pogrda i smrt.

Kršćanska dušo, s Isusom primi svoj križ. Obećaj mu da kada te krivo osude i natovre teški križ na ramena da ćeš moliti Isusa: daj mi snage da moj teret i križ strpljivo noseć postignem slast i radost tvoga križa. Amen!

Isusa osuđuju na smrt

Na početku puta križa nailazimo na krivu osudu. Po toj krivoj osudi putuje naš najbolji Prijatelj dotle dok ga ne propnu na križ. Isus je krivo osuđen.

I ti si krivo osuđivan. Osudi te onaj tko otima tvoje što si zavrijedio. Osudi te onaj kome milostivo govoriš: radi pa češ i ti imati. 

Gledaj na Isusa, njega su ni krivog ni dužnog osudili na križ. Pilat pere ruke. Barabu zločinca je na slobodu pustio, a Isusa nevina na smrt križa osudio.

I ti samoga sebe trebaš pred Bogom i bližnjim osuditi i u ispovjedaonicu pred svećenika pristupiti. Grijehe ispovjediti. Za njih se kajati. Zadovoljštinu činiti i život nebeski zadobiti.

The-Passion-of-the-Christ

Korizma

“Korizma je vrijeme pokore i žalosti. Boga vrijeđa svatko tko griješi. Griješeć ponavlja muku Isusovu. Isusova muka naša je snaga, jer poradi Muke Isusove Duh Sveti nam dijeli sve duhovne darove. Bez Muke Isusove naš duhovni život ne bi bio život nego smrt.

  Isuse koji si postao čovjekom, podnio muku i na drvu križa umro. Smiluj se tvojoj braći, smiluj se da barem svaki čovjek sada ove korizme potraži ljekarnu gdje ti besplatno dijeliš lijek. Da potraži ispovijedaonicu i svoje grijehe istinito ispovjedi.

  O Čovječe, jedno te molim ja tvoj Stvoritelj i Otkupitelj. Skoči u ovo more krvi otkupljenja. Ispovjedi se. Sve ću ti rado oprostiti. Samo nemoj da  bude uzalud prolivena moja krv.”