Iz oblaka se začu Očev glas…

Iz Evanđelja po Luki; Lk 9, 28b-36 

U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.

I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.

Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

7IFOX9HBLE

Promišljanje

Temelj ljudske egzistencije nalazi se u vjeri koju nosi u dubini svojeg bića. Vjerovati ne samo Gospodinu, već i ljudima s kojima živimo, onima koji nas voze na posao, koji nam popravljaju auto, koji rade na održavanju naših cesta itd. Vjerujemo da će onaj tko obavlja ili vrši određenu dužnost, službu, posao to obaviti kako treba. Prema tome, možemo zaključiti da se vjera sastoji od odnosa prema drugome – odnosa koji uključuje povjerenje.

To je ključ čitanja današnjeg prvog čitanja. Ono nam donosi Abrahama te pokazuje kako mu Gospodin daje obećanje potomstva. Abraham je star, i zna da je ne može na prirodan način imati potomstvo. Gospodin mu nudi obećanje da će njegovo potomstvo biti brojno poput zvijezda nebeskih. Teško je u to povjerovati. Abraham postavlja pitanje Gospodinu kako će to prepoznati. Gospodin mu tada nalaže da pripremi žrtvu. Kako je pala noć, Gospodin je plamenom zubljom prošao između polovica životinja koje mu je Abraham prinio. To je, u Starom Zavjetu znak obećanja. Kada je dvoje ljudi sklapalo ugovor, oni su zaklali životinju i stavili ju na dvoje te je svaki prošao između polovica govoreći – neka me zadesi sudbina ovih životinja (što će reći, neka budem prepolovljen) ako ne ispunim obećanje. Gospodin je tako sklopio savez s Abrahamom da će ispuniti svoje obećanje – dati mu potomstvo. Abraham je na toj vjeri – tom obećanju gradio svoj život. Polazeći od obećanja Gospodnjeg, svoj je život temeljio na vjeri da će Gospodin ispuniti što je obećao ako mu on (Abraham) bude vjeran, te ne odstupa od njegovih zapovjedi.

Takav život, koji se gradi na obećanjima Gospodnjim uključuje velik rizik. Rizik da budemo ismijani od drugih, da često se pronađemo u teškoćama i patnjama. Promatrajući sebe možda ne osjećamo da činimo ono ispravno jer ne vidimo odmah plodove našeg truda. U tim i takvim trenucima, koji prevladavaju u našim životima, mi često ne možemo sami dalje, ne vidimo izlaz iz naših poteškoća. Događa se da smo tada zaslijepljeni problemima i patnjom, dok ustvari sve to proizlazi iz nedostatka pouzdanja u Gospodina te pogleda prema Njemu i susreta s Njime. U tim i takvim trenucima može nam od pomoći biti današnji psalam koji nam otvara jedan put pouzdanju prema Gospodinu u teškoćama. On govori da je Gospodin štit života, On je svjetlost i spasenje. Posebno je zanimljivo kako psalmist kaže da mu srce govori da traži lice Gospodnje. U svemu što činimo na to trebamo biti usmjereni. Da tražimo lice Gospodnje. Nalazimo se u korizmenom vremenu. Zapitajmo se kako i koliko mi tražimo lice Gospodnje. Nemojmo se obeshrabriti ako Ga ne možemo odmah pronaći i vidjeti u našim životima. Recimo sa psalmistom: Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih. U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek bude srce tvoje: u Gospodina se uzdaj! (Ps 27, 13 – 14)

Današnje Evanđelje govorio nam o velikom pouzdanju koje sam Otac ima prema Sinu te prema svim njegovim učenicima. On nam je povjerio istinu da smo djeca Božja. To moramo povjerovati i od te činjenice graditi svoj život. Polazeći ne od vlastitih želja već od samog Isusa, nasljedujući ga. Promotrimo malo izbližega današnje evanđelje.

Isus se preobrazio na gori i ukazao im se u slavi. S desne i lijeve bijahu mu Mojsije i Ilija. Dva najveća predstavnika vjernosti Gospodinu u Starom Zavjetu. Mojsije predstavlja zakon a Ilija proroke. Oba razgovaraju s Isusom o Njegovom izlasku. Izlazak označava prijelaz iz stanja ropstva u stanje spasenja. Za Izraelce to je put iz Egipta u obećanu zemlju. Za Isusa to je njegova muka, smrt i uskrsnuće te uzašašće kojim ispunjava obećanje Oca da će spasiti od grijeha narod svoj. Učenici su očekivali snažnog Mesiju, onoga koji će sve posložiti putem sile i zapovjedi. Nisu razumjeli Isusov navještaj muke, smrti i uskrsnuća. Ta i sada, kada su uzašli na goru da se pomole, oni su zaspali. Probudivši se žele ostati na toj gori. Nisu ni preobraženje shvatili, da je to predslika onoga što će se dogoditi nakon uskrsnuća.

Vjerujem da se i mi, poput učenika, znademo često uhvatiti kako prepoznajemo i vidimo u Gospodinu naše misli i želje, a ne ono što stvarnost On od nas traži. Prorok Izaija donosi nam Gospodnje riječi koje dobro opisuju to stanje: Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. (Iz 55, 8) Kao da smo si zavezali oči i tupimo stalno jedno te isto. Bog tako ne čini s nama. Upravo u drugom dijelu današnjeg evanđelja to vidimo. Oblak je zasjenio učenike i glas Očev je zagrmio da je ovo Izabranik, njega slušajte. Sam Otac upućuje na Sina. Njega nasljedovati znači vršiti Očevu volju. Očeva volja je da svi budemo spašeni, što će reći da budemo u zajedništvu s Bogom. To pak označava ispunjenje svih naših ljudskih potencijala koji su nam dani. A da bismo to ostvarili moramo proći i kušnje i patnje – poput Isusa. Ključ je to shvaćanja svih poteškoća s kojima se suočavamo u životu. Same po sebi one su besmislene, tjeraju nas u očaj i tjeskobu. Tek kada ih smjestimo u odnos prema Gospodinu, te kada naš život usmjerimo prema zajedništvu s Isusom – to poprima svoj smisao. Ne možemo zaobići križ i teškoće u našem životu, ali ih možemo nositi s Gospodinom. Smisao naše vjere nije u tome da se sami izborimo za bolje sutra, već da s vjerom živimo danas kao da smo u vječnosti. Neka nam kao poticaj na tom putu bude i ovaj citat sv. Ivana od Križa o tome kamo nas život ima biti usmjeren: Uvijek se sjećaj da nisi došao za drugo nego da budeš svet, i tako dopusti da u tvojoj duši zavlada samo no što upućuje na svetost.

Vlč. Mario Kralj

Oglasi

Posted on 18. ožujka 2019., in Blagdani i svetkovine, Evanđelje, Ljubav, Misli, Molitva. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: