Ljubav prema drugima ima svoj izvor i krajnji cilj u Bogu_promišljanje uz spomen sv. Ivana Zlatoustog

Kao da se postupno iz naših života gubi komunikacija. Riječi nam postaju tek usputno sredstvo za izražavanje naših želja i potreba. Pretvaramo se u konzumente, konzumiramo jedni druge. Naši odnosi nisu ispunjeni zanimanjem za drugu osobu jer mi je stalo do nje, nego jer mi je korisna u životu. Plod je to našeg suvremenog društva u kojemu vrijedi onaj koji mi može pomoći a ne onaj kojemu ja poklanjam ljubav. Došlo je do obrata stvari. I riječi tako stupaju u službu isplativosti i iskoristivosti a ne izražavanja privrženosti i ljubavi. To se događa na svim razinama društva.

VLHYVV3XU5

Svetac kojeg se danas spominjemo posvijestio nam je svojim životom i radom da život posjeduje neizmjernu dubinu. Život jest odnos. Na prvome mjestu odnos prema Gospodinu, a potom prema bližnjemu. Točno onako kako nas uči zapovijed ljubavi – prvo ljubi Gospodina a onda svoga bližnjega. Govorim o sv. Ivanu Zlatoustom, najvećem govorniku kojeg je Crkva ikada imala. Živio je od 344. – 407. Rođen je u Antiohiji u uglednoj kršćanskoj obitelji koja mu je osigurala klasičnu naobrazbu i kršćanski odgoj. Kao mladić otišao je u monahe, te je živio teškim asketskim životom, od kojega mu je nastradalo zdravlje. U tom vremenu posvetio se čitanju i proučavanju Sv. Pisma, a pogotovo poslanice sv. Apostola Pavla. Četiri je godine proboravio u monaškoj zajednici, kada ga je bolest toliko svladala da se morao vratiti među ljude. Bog je intervenirao i pripremio Ivana za službu naviještanja. Biva zaređen za đakona, te ubrzo za svećenika, a protiv svoje volje za biskupa.  Kasnije sam kaže da ako bi trebao izabrati alternativu između nedaća upravljanja Crkvom i mira monaškoga života tisuću puta radije odabrao pastoralno služenje

Zbog svojih propovijedi, koje je krasila velika umješnost govora, jednostavnost riječi, usporedbe i tumačenja koja je uvijek prilagođavao svojim slušateljima stekao je veliku slavu. Njegovo ime je doprlo do cara Arkadija koji ga je želio za biskupa Carigrada. Ivan je bio poslušan te je postavljen za Carigradskog biskupa. Tamo je još više prozivao nemoralne ljude, ukazivao na grijeh, opominjao raskalašene, ukazivao na socijalnu problematiku, skupljao sredstva kojima je pomagao siromašnima. Nije štedio niti svećenike i redovnice koji su bili mlaki u svojem životu, te popuštali više užicima nego askezi i žrtvi. Tako je jedne godine na Veliki petak zaprijetio i samoj carici majci Eudoziji da se je obukla preraskalašeno za Božji dom. Došla je naime u Crkvu golih ramena s izrazito dubokim dekolteom. Biskup Ivan je ukazao da je Gospodin u središtu Crkve, a ne čovjek, te da se služba Božja neće nastaviti sve dok carica ne napusti zgradu katedrale. Ona je to učinila, ali mu je zamjerila. Kako je svojim britkim i istinitim govorom ukazivao na zakon Božji, mnogima se zamjerio. Carica ga je zato naumila izgnati. I njezin sin, car, to je učinio. Odveli su ga u progonstvo. Ivan je to mirno prihvatio. Čim je biskupova lađa nestala s horizonta, velik potres je pogodio Carigrad, a vjerni narod u tome je prepoznao Božju kaznu zbog oholosti carice. Istog trena odaslan je dopis da se biskup vrati u Carigrad. Nakon nekog vremena, optužen da je prihvatio šestoricu egipatskih monaha, koje je vlastiti biskup izgnao, protiv Ivana je utemeljena sinoda biskupa koji su ga osudili i natjerali na progonstvo. Lažirali su iskaze svjedoka, te uvjerili čak i samo cara da potpiše dekret o progonstvu jer Ivan radi protiv svih. Sve je to bilo lažno, ali Ivan je vjerovao Božjoj volji. Stoga on piše, prije ovog progona svojim vjernicima: „Krist je sa mnom, koga da se bojim? Pa uzdigli se protiv mene i valovi, i mora, i bijes prvaka, sve je to za mene slabije od paučine. I da me nije zadržala vaša ljubav, ni danas ne bih bio odbio da otputujem drugamo. Uvijek naime kažem: Gospodine, budi volja tvoja, da činim što hoćeš ti, a ne što hoće ovaj ili onaj. To je moja utvrda, nepomična stijena i štap koji se ne svija. Ako to Bog hoće, neka bude. Ako želi da ostanem ovdje, zahvaljujem mu. Gdje god bude htio, iskazujem mu hvalu.“

Prognan je u maleno mjesto Cucus u Armeniji, međutim nikad nije do tamo stigao, već je preminuo u Komani u Pontu. Tamo je Ivan na samrti odnesen u kapelu mučenika svetoga Baziliska, gdje je ispustio duh Bogu i bio pokopan, mučenik uz mučenika, na dan 14. rujna 407., na blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Svoj život završio je riječima: Slava Bogu na svemu. Te riječi pokazuju da mu je uvijek i iznad svega bila važna Božja slava, što će reći sam Gospodin.

Ovaj svetac nam svojim životom ostavlja neizbrisiv trag smisla vjere i života usmjerenog prema Gospodinu. Svoje talente je usmjerio prema bližnjima, i nije mirovao ni u jednom trenutku. Cjelokupnim životom je svjedočio neizmjernu ljubav prema Bogu. To je ona dubina o kojoj sam govorio na početku da nam nedostaje. Ivan nas uči da je bližnji onaj kojemu povjeravamo svoje srce, tako da se u njemu nastani dio nas samih. Ljubav prema drugima ima svoj izvor i krajnji cilj u Bogu. Ljubim bližnjeg jer znam da je on slika Božja, kao i ja. A temeljno svojstvo cijelog kozmosa jest uzajamnost odnosa. Svi atomi, molekule, zvjezdana prašina – svi se odnose jedan prema drugome i daju se jedan drugome. Sav kozmos odiše ljubavlju.

I ti, u svojem životu, nastoj davati drugima do znanja da živiš iz ljubavi. Ljubav je ono što te mora pokretati na djelovanje. Samo ljubav jest smisao svega. Ivan je to znao, iskusio je to. Kako? Kroz čitanje sv. Pisma i Euharistiju. Veliku čast pružila mu je Istočna crkva posvetivši mu najrašireniju liturgiju koja nosi njegovo ime.

Ivanu nije bilo lako u životu. Zašto? Jer je svjedočio za Istinu. Nitko ne voli kad mu se ukaže na Istinu. Da bismo postali uistinu Božji sustanari u vječnosti, moramo živjeti već danas kao da smo u vječnosti. To znači, da i kroz žrtvu i bolu, patnju, radost i ljepotu vršimo Božju volju. A Božja volja jest mir naš. Gradimo stoga svoj život na Kristu. On je naša stijena. Zapamti – ništa što je u životu vrijedno ne postiže se jednostavno i lako. Potrebno je založiti cijeli život, podnijeti ogromne žrtve, ostati sam, bez prijatelja, obitelji, razumijevanja, obasut pogrdama i pritiscima ali ostati vjeran Istini.

Završit ću riječima apostola Pavla, kojega je Ivan posebno ljubio:

U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. (1 Kor 4, 8 – 11)

To je istina života – moramo u našem smrtnom tijelu očitovati Krista. On je s nama i pripravljen nam je stan u vječnosti. Živimo tako da ga zaslužimo! Neka nas u tome prati zagovor sv. Ivana Zlatoustog.

M. K.

Oglasi

Posted on 13. rujna 2018., in Blagdani i svetkovine, Ljubav, Misli and tagged , , , . Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: