Radost susreta

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 1, 6-8.19-28

Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? ­Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:

»Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’

– kako reče prorok Izaija.«

A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.

Travel Diary Memories Pictures Concept

Promišljanje

Danas slavimo Treću nedjelju Došašća, koja se naziva i radosna. Pogledamo li malo u svoje sjećanje, vidjet ćemo da se osjećaji koji se vežu uz Božić mogu svesti na jednu riječ – radost. Odakle proizlazi ta radost? Obitelj biva na okupu, godina se bliži kraju, završava jedno vrijeme a započinje novo. Prostor je za promišljanje prošlosti i pogleda u budućnost. Radosno zaključujemo jedno vrijeme postojanja sretni što smo više manje sve stvari i probleme uspjeli posložiti i sada koračamo naprijed. Ne zaboravimo – Božić je svetkovina rođenja Isusa Krista. Radost je to velika, a još veća jer proizlazi iz dubine našeg bića. Naša radost vuče svoje korijenje, podrijetlo iz susreta s Gospodinom. Taj susret u nama čini radost – jer vidimo da smo stvoreni za nešto više od čisto pojavnog i prolaznog – da smo stvoreni za vječnost.

Ivan Krstitelj nam to poručuje kada kaže da poravnamo put Gospodinu. Njega upitaše dali je on onaj koji ima doći, on im kaže da nije, već da stoji među njima onaj koji ima doći, ali da ga ne prepoznaju. Ne prepoznati Gospodina, koje li žalosti, kakve li propuštene prilike, kolikog li gubitka radosti.

Kako dakle, nastojati prepoznati Gospodina? Spomenuo sam da radost proizlazi iz susreta s Gospodinom. Da bi se taj susret dogodio potrebno je da naša srca pripremimo na susret, da budemo prijemljivi za ljubav, da se odlučimo uzeti svoj život ozbiljno i nipošto ne zanemarimo težinu žrtve koju sam život nosi. Obraćenje od grijeha, što bi ukratko značilo da se okrenemo od sebe i pogledamo prema Gospodinu. Učiniti ne od sebe izvor sreće i zadovoljstva, biti usmjeren na ono što ja jesam ili mogu biti, već što On može biti u meni i mojem životu. To i jest smisao Božića – da se Gospodin rodi u našim srcima, da naša srca postanu štalica u kojoj će rasti ljubav prema Gospodinu i bližnjemu.

Ivan nas zove, on je glas koji viče u pustinji. Pustinja je danas ne samo teritorijalno mjesto u prostoru već prije svega pustinja ljudskih odnosa, odsustvo topline susreta između obitelji, prijatelja, susjeda. Kao da smo izgubili osjećaj da smo svi mi Tijelo Kristovo i udovi Njegova Tijela. Obraćenje se ostvaruje kroz naša djela, naša vjera poprima ucjepljenje u našim djelima. Ono što činimo oblikuje nas same, na taj način vjera, nada i ljubav poprimaju egisteniciju u vidljivom smislu. Tako svatko od nas postaje svjedok Isusa Krista. Obratiti se, usmjeriti pogled prema Gospodinu, očistitit srce i dušu, otići na ispovjed te biti svojim bližnjima bližnji, biti čovjek – to je poruka današnje nedjelje. Zato se ona i naziva, uz naziv radosne nedjelje i nedjelja Caritasa. Caritas je latinska riječ čiji prijevod na hrvatski jezik znači ljubav. Vidiš kako je sve povezano – svjedočenje Ivana Krstitelja, poziv na obraćenje, radost zbog susreta s Gospodinom i ljubav kao kruna života. Upravo po ljubavi mi smo najsličniji Gospodinu – On je nas tako ljubio da je postao čovjek, živio i umro za nas na križu te uskrsnuo kako bismo postali svjesni da smo Djeca Božja.

Budimo zahvalni Gospodinu na tome, ali ne ostanimo samo na lijepim riječima već uobličimo svoj život da postane život caritasa – ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To ne može ići bez teškoća i patnja, bez odricanja od samih sebe. Ali to nije odricanje radi odricanja već odricanje radi ljubavi – a Bog je ljubav. Radost je sakrivena unutar patnje kao što je klas pšenice sakriven unutar sjemena. Radost raste i obuzima čitavog čovjeka tek onda kada on postane svjestan da njegov život ne dolazi od njega samoga već od Oca koji je na nebesima. Tada patnja zadobiva smisao. To je stav Isusa iz Nazareta čije rođenje ćemo slaviti ubrzo. Gospodin je blizu! Budimo i mi takvog stava – u vjeri i nadi prepustimo se ljubavi Gospodnjoj! I ustrajmo na putu dobra!

M. K.

Oglasi

Posted on 17. prosinca 2017., in Blagdani i svetkovine, Evanđelje, Ljubav, Molitva, Vjera. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this: