Zovemo se kršćanima – Kristovi smo

Iz Evanđelja po Mateju; Mt 10,37-42

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.

Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«

VXFA58HGJ1.jpg

Promišljanje

Možda nam ovaj govor danas izgleda kao stran. Posvuda možemo čuti povike na slobodu i ljubav. Čovjek ovladava zemljom, pokorio je sve, čak i svemir više nije granica. Planira se skoro koloniziranje Marsa. Ponovni posjet ljudi mjesecu udaljen je tek nekoliko godina. Kao da ne postoji granica ljudskom domišljaju, vrhuncu.

Istina, istražujemo sve više svijet oko sebe. U isto vrijeme, događa se suprotni efekt – ne upoznajemo sami sebe, ne ulazimo u svijet svoje unutrašnjosti, bojimo se biti sami, bojimo se suočiti s onim što nosimo u srcu. Iz toga razloga punimo svoje vrijeme ispraznim aplikacijama, glazbom, emisijama – ne da se odmorimo već da pobjegnemo iz stvarnosti koja nas okružuje. Kako je to spojivo s onim što smo rekli na početku?  Odakle ta podijeljenost u čovjeku?

Upravo to je naš križ. Isus ne govori da ne ljubimo oca i majku, sina i kćer, već da ih ne ljubimo više nego Njega. Što li to znači? Ljubav nema gradaciju. Ili ljubiš ili ne ljubiš. Odakle sada ovo? Radi se o tome koliko daleko smo spremni ići, koliko smo spremni uložiti u ljubav prema Isusu. To je križ. Odgovor se nalazi u sredini odlomka – gdje Isus kaže da tko je našao svoj život izgubio ga je a tko ga izgubi poradi Njega naći će ga.

Svi mi tražimo ispunjenje našeg života. Želimo nešto postići, ostvariti, utisnuti u povijest čovječanstva, biti priznati od drugih, osjećati se vrijedno u očima drugih. To je život ovdje. Takvi hvalu dobivaju na ovom svijetu. A mi? Što je s nama?

Mi nosimo križ. Zovemo se kršćanima – Kristovi smo. To znači, obilježeni smo Njegovom sudbinom – križem, smrću i ukrsnućem. Ne postoji drugi put. Sve ostalo je tek blijeda slika vječnosti. Biti kršćanin – to znači biti predan Gospodinu. Ustrajati u teškoćama. Uložiti svoj život jer inače ćemo izgubiti ga. Čini mi se kao da to zaboravljamo. Zaboravljamo da nije jednostavno biti kršćanin. Nije normalno biti kršten i odmah, eto na, sam u raju i sve je savršeno.

Isus nikad nije tako govorio. On govori o križu. Drvo križa koja nas spašava. To drvo je ures anđela, da, ures anđela. Ono što sjaji kroz živote vjernika. Patnja je ono što obilježava Krista, ali i radost. Radost jer ljubi, ljubi Oca, ljubi nas. U molitvi se Krist hranio, patnje je podnosio zbog ljubavi. Predao je sebe da imamo život vječni. Da nađemo sebe.

Dan nam je zadatak – naći sebe. Naći sebe možemo tek kad sebe izgubimo, ne u nekim traganjima ili predanju nekim drogama ili iluzijama, maštarijama. Kada se izgubimo u nasljedovanju Krista. Toliko se predamo i želimo biti poput Krista da zaboravimo na sve ostalo, na sve druge tričarije koje smetaju rastu naše ljubavi prema Njemu.

Kaže, da, lako je to reći, ali kako to ostvariti? Odgovor je samo jedan – nositi križ. Križ je predanje volji Božjoj. Križ je čaša koju je Krist ispio za nas. I mi moramo ispiti čašu svoga života, čašu muke i tjeskobe. U svakodnevici biti vjerni Kristu. Pronalaziti male stvari kojima postajemo sve sličniji Njemu. Dali to znači da idem na misu, dali pomognem susjedu, pružim svojem djetetu osmjeh ili jednostavno idem na posao ne znajući dali ću dobiti plaću, briga oko toga kako da preživim – sve je to prostor u koji možemo unijeti Krista. Kako? Tako što sve to, koliko god teško bilo nosimo iz želje da budemo poput Njega. Nećemo sve razumjeti. Neće nam biti lako. Kršćanstvo nije lako. Ono je teško. Ono je križ. Biti kršćanin znači biti onaj tko nosi križ. Zašto? Zato jer nasljedujemo Krista. U tome je poanta križa. Ne u križu, već u nasljedovanju. Bez križa, bez muke, bez teškoća – Uskrs bi bio tek bajka. A Uskrs nije bajka – Uskrs je vrata u Nebo. A u nebu nam je svakome pripravljeno mjesto.

Stoga, trudi se postići da dođeš u Nebo. Nosi svoj križ. I ako padneš, ustani i idi dalje. Ne odustaj! To je poanta života. Ne dati da ti se oduzme radost života! Bol je način kako da postanemo što ponizniji, a poniznost jest vrata u upoznavanje sebe. A upoznavši sebe, vidimo kako je Gospodi divan – tek tada možemo pjevati zajedno s psalmistom: O ljubavi tvojoj Gospodine, pjevat ću dovijeka!

A zašto ćemo to pjevati? Zato jer znamo da nismo sami na tome putu – Krist je s nama. On je prošao sve to da mi znademo kojim putem ići. U tome je radost.

To je naš poziv i zadatak. Pronaći radost u križu. Ustraj!

M. K.

Oglasi

Posted on 1. srpnja 2017., in Evanđelje, Ljubav. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: