Biti vjeran

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Danas se spominjemo Gospodinovog ulaska u Jeruzalem te muke koje je podnio za nas. Ove godine nalazimo se u liturgijskoj godini A,  koja nam donosi odlomak muke prema evanđelistu Mateju (Mt 26,14 – 27, 66). Ovdje neću donositi cijelu muku, već ću podijeliti s vama svoje promišljanje uz ovu nedjelju.

Događaj koji slušamo ovu nedjelju uvodi nas u Veliki tjedan – bližu pripravu za slavlje Uskrsa. Središnja istina naše vjere jest da je Isus Sin Božji koji je za nas postao čovjekom, živio, umro i uskrsnuo te uzašao na nebo s desna Ocu. To je ostvareno preko drva križa. Bez križa spasenja nema. To je ono što nam poručuje Sveto Pismo. Ne možemo očekivati da će naši životi proći različito od onoga koji nas je otkupio. A on je bio i jest pravi Bog i pravi čovjek.

Tu vjeru danas ispovjedamo. U toj se vjeri krstimo, tu vjeru potvrđujemo, tu vjeru živimo. Naš život mora biti odraz naše vjere. To je također ono što nam Crkva želi utisnuti u srca današnjom nedjeljom muke Gospodnje. Biti vjeran. Vidimo da se spominju mnogi likovi koji su sudjelovali, na ovaj ili onaj način, u muci Gospdonjoj. Netko je s njim blagovao posljednju večeru, netko ga izdao, netko ga zatajio, netko ga uhapsio, netko ga pljuskao, netko ga okrunio trnovom krunom, netko mu pomogao nositi križ, netko ga je skinuo s križa, netko je plakao za njim, netko ga je vrijeđao. Sve to slike i prilike što i kako svatko od nas, vjernika može biti. Na nama je da odlučimo kakvi želimo biti. Gospodin je za nas podnio muku, na nama je da to ne odbacimo kao jednu priču, bajku iz prošlih vremena, već živimo danas.

89ZA2210VR

Vjera je ona koja oživljuje, mijenja čovjeka, zahvaća dubinu našeg bića. To se ne događa tako da uzmem Sveto Pismo ili sakramente kao nešto magično pa da odmah budem dionik Nebeskog kraljevstva. Vjera je fundamentalno vezana uz obraćenje.

Obraćenje je ono što je Isus propovjedao, ono na što je pozivao. Obratite se i vjerujete Evanđelju, prezbiter nam je govorio dok nam je na Pepelnicu pepelio glavu. U liku prezbitera bio je Krist, ta sam On nam je to govorio! Taj govor nije nam dalek, on nam je bliz, konktetan. Što bi to značilo obraćenje, ta svima su puna usta tog govora?! To je putovanje preobrazbe srca, načina života. To se događa kada se susretemo s Nekim. Naglasak je na susretu i promjeni. Susret mora biti s osobom. Ta osoba jest Isus Krist, Sin Božji. Promjena je ono što je dano nama da iskusimo. Ne možemo „opipati“ Gospodina, ne živimo u vremenu kada se muka događala da bismo ju svojim očima „detektirali“. Možemo nešto drugo – zahvatiti u svoje srce i pronaći Gospodina unutar njega. Sv. Augustin nam to predivno govori kada kaže u svojim Ispovjestima: “Ti si Bog moj, tebi uzdišem danju i noću… Kasno sam te uzljubio, Ljepoto, tako stara i tako nova. A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću. Zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću. Prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom. Okusio sam ga pa gladujem i žeđam. Dotaknuo si me i ja gorim za mirom tvojim.”

Sam Isus govori nam da iz srca izlazi dobro i zlo. Gospodin se ne iscrpljuje tu. Ta u svojoj Zaručnici, Crkvi, možemo ga vidjeti, čak i opipati. Da, točno to! Kroz sakramente bivamo uvedeni u nebesku stvarnosti, u dio Neba na zemlji, u prisutnost Gospodina među nama. Pogotovo kroz Euharistiju, gdje blagujemo njegovo Tijelo za život vječni. To je Put. A sve to je nemoguće bez vjere – a vjera je hod.

Molitva kao mjesto ostvarenja komunikacije i vrhunac susreta s Gospodinom. Ne zanemariti molitvu, pa makar i samo jedan očenaš ujutro. Kao što je tijelu potreban kisik da bi mogao funkcionirati, tako je i našoj duši potrebna molitva da može u ovome svijetu vidjeti tragove Božje prisutnosti.

U svemu ne smijemo zaboraviti križ. Križ je put do neba. Na svakome od nas je da otkrijemo kakav križ nam je Gospodin dao, kako bismo vidjeli koji je naš put do neba. To nije uvijek najljepše, a nipošto nije bezbolno, no spasonosno je. Bol našega bića, teškoće vode nas prema Nebu. To je poruka muke Gospodnje. On je onaj koji je za nas otvorio vrata Nebeska. Evanđelje nam govori da se u trenutku Isusove smrti hramska zavjesa razdrije odozgor dodolje, zemalja se potresla, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. Eto, to je ono prema čemu povijest spasenja smjera. Svatko od nas predodređen je za uskrsnuće. Sada još moramo to uistinu prihvatiti. Kako? Tako da živimo po toj vjeri i to u cijelosti. Naš život jest pokazatelj ljubavi prema Kristu. S tim mislima uđimo u veliki tjedan i tražimo Gospodina u svojem srcu, sakramentima, Svetom Pismu, svojim bližnjima. On nam je bliže nego što mislimo i osjećamo.

M.K.

Oglasi

Posted on 8. travnja 2017., in Blagdani i svetkovine, Evanđelje, Križni put, Molitva, Vjera. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: