Biti Dijete Božje

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 1, 1-18  

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.

Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade

ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima

svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da

posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo,

nego – da posvjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;

bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.

K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć

da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su

rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od

Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu

njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i

istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče:» To je onaj o kojem rekoh: koji za

mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!«

Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.

Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu

Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u

krilu Očevu, on ga obznani.

J1Q9JWXET9.jpg

Promišljanje

Možda nam nekako, zadnja rečenica današnjeg Evanđelja najbolje ocrtava sam smisao Božića. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani. (Iv 1, 18)

Vjerojatno svatko od nas zamišlja, iščekuje da uistinu vidi Gospodina. Da uživa u Njegovoj prisutnosti, da bude dionik nečega što nas nadilazi. Ti osjećaji osobito dolaze do izražaja u susretu s rođenjem i smrću čovjeka. Dva pola ljudskog života. S rođenjem ulazimo u život, u postojanje, bivamo ubačeni u ovaj materijalni svijet, pružena nam je šansa da pridonesemo djelu stvaranja ovog svijeta. Smrću pak dolazimo u susret onome koji nas je stvorio. Prekidamo postojanje i djelovanje u ovom svijetu i prelazimo k Gospodinu, jednom zauvijek.

Vrijeme između vrijeme je naših života. U njemu nam nije uskraćeno to da vidimo Gospodina. Dapače, upravo to, s vremenom, pokazuje nam se kao smisao naših života. Da, živeći, hrlimo k vječnoj zbilji koja se nalazi u Gospodinu. Što li onda znači ona rečenica koju smo spomenuli na početku?

Naša traženja za Gospodinom usmjerena su prema Isusu Kristu. Zašto? Ta pogledaj što nam govori današnji odlomak Evanđelja, pokazuje nam kako i što je činio Gospodin da bismo ga upoznali. Kako je po Njegovoj riječi stvoren svijet. I kako je upravo njegova Riječ morala postati tijelo da bismo mi upoznali Njega koji je ljubav. Ta zar postoji neki drugi način na koji bi mi upoznali Gospodina? Postoji samo jedan put – a to je da nam On sam objavi, da nam priopći. I priopćio je, i više od toga. Poslao nam je Riječ.

Što ta Riječ čini? Evanđeoski odlomak nam kaže da onima koji prime Riječ podade moć da postanemo djeca Božja. Biti dijete Božje znači biti dionik Nebeske Slave. Upravo to je odgovor na ona naša traganja s početka promišljanja. A kako se to ostvaruje? Kako se ostvaruje da smo djeca Božja? Gdje se to vidi?

U životu Isusa Krista. U onome što je On činio i ostavio nama u zalog da mi činimo. Da nasljedujemo njega jer on objavljuje Boga.

Po njemu znamo kakav je Bog: prijatelj poniznih, odbačenih, siromašnih, potlačenih, bolesnih. Svakoga prihvaća onakvog kakav jest sa svim njegovim manama i vrlinama. I nastoji svakome pomoći da se ostvari što bolje – da bude što bolji čovjek. Glavno njegovo obilježje je ljubav. Ljubav prema svakome – pa i prema neprijatelju. Bog ljubi sve. A ljubav je ona koja mijenja i pokreće svijet. Baš to je ono što nam i sv. Ivan u svojim poslanicama otkriva: Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. (1 Iv 4, 7 – 9)

No, moramo biti svjesni da je ljubav rizik. Poznato nam je iskustvo naših ljudskih ljubavi – ponekad možeš ljubiti a ljubav ti ne biva uzvraćena ili ljubiš ali ne u mjeri u kojoj bi htio ili si ljubljen samo u jednom svojem aspektu. I znaš da ćeš morati s onim koga ljubiš dijeliti i sreću i tugu, a blisko nam je da je češće više trenutaka koji su tužni, ali da i tada ljubav treba biti tu. Ponekad se tako trudimo ostati u ljubavi i graditi na njoj da a opet ne ispadne dobro. Netko negdje je rekao da je ljubav bolest. Bolest čega? Pa možda toga da ti je teško prepustiti se nekom drugom u potpunosti i biti „ograničen“ od nekog drugog – tj. ograničiti se svojom ljubavlju prema njemu. Postaješ sretan – a sreća se često označava kao slabost – ta naime moraš mijenjati svoj život prema novoj stvarnosti, obvezati se, jer, više nisi sam, jer ti si jedno s onim koga ljubiš. Koliko te ljubav spaja toliko te i ograničava, mjenja. To je rizik koji svatko treba preuzeti kada ljubi drugog.

A što je s Gospodinom? Vidljivo nam je iz Evanđeoskoga odlomka. Poslao nam je Svjetlo, a mi smo ga odbacili, dao nam je svoga Sina a mi smo ga ubili. On nas ljubi a mi ga odbacujemo. No, svejedno on ne odustaje od nas. Upisani smo u dlan njegove ruke. To je ljubav. A ljubav nikad ne odustaje. Tako se svakog Božića prisjećamo upravo toga. Upisan si u Božji dlan. On je postao Tijelo da bismo mi postali vječni. Da bi nam pregrada razdjelnica bila maknuta te mognemo biti dionici Nebeske Gozbe.

Postanimo toga svjesni. Isus nam i danas dolazi u susret. U Euharistiji. U sakramentima. U ljudima koje susrećemo. U našim bližnjima. U svakoj osobi koja je stavljena na naš životni put. Svi smo Djeca Božja. Posvjestimo si to ovog Božića. Budimo i mi Svjetlo ljudima oko sebe. Nemojmo samo se diviti Djetetu u štalici. Nastojmo biti svjesni zašto je ono došlo na svijet. Isus se time što je postao čovjek obvezao da nam pokaže Oca. I on je u tome uspio. U zalog nam je ostavio Euharistiju da ne zaboravimo što je smisao naših života. Biti poput Njega. Biti Dijete Božje. Činiti dobro makar nas nitko ne hvali, nitko ne primjećuje. Primjećuje Gospodin.

Budi promjena koju želiš vidjeti u ovom svijetu.

To je Isus činio i ti čini tako!!

Sretan i blagoslovljen Božić!!

M. K.

 

Posted on 24. prosinca 2016., in Blagdani i svetkovine, Evanđelje, Molitva. Bookmark the permalink. Napišite komentar.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: