Ljubav riskira

Iz Evanđelja po Luki; Lk 15, 1-32

     U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.

     Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

     I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.

Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

4jaqoaqlx8

Promišljanje

Današnji evanđeoski odlomak sastoji se od tri prispodobe – izgubljena ovca, drahma, sin. One se nalaze u središtu Lukinog evanđelja i prenose nam njegovu osnovnu poruku – čovjek biva izgubljen, Gospodin ga traži, čovjek biva vraćen u zajedništvo. To je njihov glavni motiv. Izgubiti se, tražiti i biti nađen.

Posebno mi se urezao u pamćenje dio kada mlađi sin pošto je došao k sebi kaže kako je bio u krivu. O čemu se tu radi? On je postupio kako mu je pravo omogućilo. Uzeo je svoj dio i otišao je. S tim je radio što i kako je htio. To je sve njegovo pravo. I događa se da ostaje bez ičega. Ostaje sam. Ogoljen. I što sad otkriva? Otkriva koliko je bogatstvo imao u zajedništvu s ocem. U svojoj obitelji. Ne radi se tu toliko o novcu već o zajedništvu, krovu na glavom, jednom riječju – dom. Upravo ga je ta bijeda dovela do ovog razmišljanja. Ništa drugo ga nije moglo dovesti da svoje mišljenje i svoj svijet promjeni na bolje. On zna najbolje, on želi uživati, on ima prava i radi što želi. I to je točno. Baš to ima. Ali nešto nema, nema ljubavi. Zatočio je ljubav unutar sebičnosti i umišljenosti, bahatosti. Ugradio je u sebe vrijednosti koje su ga pokopale, koje su ga dovele do svinja, kako nam Evanđelje kaže. Što je trebalo učiniti? Trebalo je osloboditi ljubav. Otac je znao da mu sin pati. Znao je da će tako završiti. Zato ga je i dočekao raširenih ruku, jer se nadao da će shvatiti ne samo gdje je pogriješio već gdje se nalazi vrijednost ljubavi. Ona se nalazi u predanju. Predanju Ocu.

I stariji sin nije shvatio vrijednost ljubavi. On je mislio da je sve u služenju, vršenju zapovjedi i iščekivanju nasljedstva jer je sve radio tako dobro. I radio je, nitko to ne poriče, samo je zakopao ljubav. Ljubav ne mjeri. Ljubav nije pravda. Pravda daje točno na mjeru. Ljubav daje preko mjere. Ljubav riskira. Pogledaj pastira iz prve prispodobe – on riskira 99 dobrih, zdravih ovaca, od kojih može živjeti čitavu godinu zbog jedne. Zašto to radi? Jer je svaka ovca vrijedna. Rekli bismo – to je ludost. I jest!! To je ludost, ali ludost ljubavi. Pitaš, zašto baš tako? Zato jer je to Njegova volja. A mi smo ju upoznali!! Kako? Preko Isusa. On je sam odveden kao jagnje na klanje. To je sudbina svakoga od nas. Jer nas je ljubio. Nije umro bez razloga – umro je jer ljubi. A ljubav sve pokriva, ona čini od nas Božje ljude.

To je ono što otac čini – on riskira – pušta sina da se izgubi kako bi bio nađen. To je Božja pedagogija – on ruši svijet u nama da bi bio izgrađen novi svijet. Da, točno tako!! Brutalno, teško, bolno, u onome što najviše volimo, mi patimo. Ljudi kojima najviše vjerujemo – oni nas izdaju. Svijet se ruši, sve nestaje, ne vidimo ništa, sve je tamno. Ali, psalmist nas uči –  Reknem li: “Nek` me barem tmine zakriju i nek` me noć umjesto svjetla okruži!” – ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost“ (Ps 139, 11 – 12) Jer to je Ljubav. To je ono što pastir čini, to je ono što domačica čini, to je ono što otac čini – ljube.

Samo, jednu stvar ne smijemo zaboraviti. Vjerujem da često smatramo kako bi se to trebalo dogoditi jedanput u životu. Da smo postigli tu savršenu ljubav, da više ne trebamo rasti, da se ne trebamo vraćati k ocu, da ne trebamo tražiti nove načine kako da očistimo sami sebe da bismo imali pristup Ljubavi. Tu često leži pogreška. Moramo shvatiti da to nije put u jednom smjeru, već se to ponavlja. Jedanput učinimo i sve biva dobro, ali kroz neko vrijeme opet se na nama nakupe talozi kako grijeha, tako i nesavršenosti. I potrebno je opet ići k ocu. I potrebno je shvatit da smo sagriješili. A znate koji je najbolji dio u svemu ovome? Što nas Otac ljubi i kada to činimo. I uvijek će nam oprostiti. Zašto? Jer smo njegova djeca. Ali samo onda kada ga prihvatimo, i kada prihvatimo njegovu volju. Sve dok smo na ovoj zemlji potrebno je da rastemo u ljubavi kroz traženje Božje volje. A Njegova volja je križ do uskrsnuća. To je jedini put kojim možemo ići. Stoga, idi tim putem i vraćaj se Ocu u krilo često.

Nemoj sam kročiti kroz puteve života, već otvori svoje srce i misli za nemoguće. Za rizik. Za ljubav. Ljubav je uvijek avantura, a s Gospodinom, znadeš gdje završava – u zagrljaju, kako nam lijepo ova prispodoba govori. Stoga, kroči s Gospodinom stazama života u ljubavi, s križem do uskrsnuća. Neće biti lijepo, ali će biti spasonosno. I tama te neće obuzete, već ćeš svjetliti u tami, naravno, kad ljubiš i kročiš s Gospodinom!!!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

 

Oglasi

Posted on 10. rujna 2016., in Evanđelje, Molitva. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: