Biti pronađen

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 10, 27-30

U ono vrijeme:

Reče Isus:

»Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«

3839JNCZ83

Promišljanje

Čovjek kao da je zaboravio osjećati. U okruženju u kojemu prevladavaju ceste, neboderi, zgrade, kuće, igrališta, parkirališta, parkovi, vlakovi, avioni, internet, pametni mobiteli i sve ostalo što čini našu svakodnevici, čini mi se da smo upravo osjećaje počeli gubiti. Osjećaji, koji su temelj toga da smo ljudi. Ljudi koji imaju svoje usmjerenje i svoj cilj.

Današnji odlomak nam govori koji je to cilj – Očeva ruka. Svaki naš postupak, odluka, pokret, mora voditi od nečega k nečemu. Ujutro ustajemo da idemo na posao, u školu, fakultet. Određeni smo da dišemo, jedemo, spavamo, hodamo. To su odrednice naših životnih funkcija. Očito smo određeni i da prebivamo u Očevim rukama. Sad se pitaš, odakle u ovom svijetu sad Očeve ruke? I tu dolazi na pozornicu zaborav osjećaja. Zaboravili smo kako je biti sretan što si stvoren i što si ljubljen. Sjeti se onog trenutka, kad si uistinu progledao, kada si svijet promatrao očima srca, kada je svaka zraka sunca imala smisao, polako obasjavajući tvoje lice. Kada je vjetar koji puše pokretao vlasi tvoje kose a ti si se osjećao/la kao da te cijeli svijet obuhvaća. Ili kad zaroniš u moru, pad zagrliš cijeli svijet kad rukama grabiš radosno plivajući.

To su Očeve ruke – sigurnost u nestabilnosti ovoga svijeta. Novost koje nam donosi Uskrsnuće. Radosna vijest u malom. Ta radosna vijest upravo i jest u tome – Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. (Iv 3, 16)

Kako se sad pak pastir uklapa u sve to? Kao što je tebi bilo lakše predočiti si sliku Očevih ruku kada sam ti nanizao niz slika iz života, tako je i Isusu bilo lakše opisati tu nebesku stvarnost preko slike pastira. Pastir je onaj koji je egzistencijalno vezan za svoje stado. On živi za njih i s njima. To je poanta usporedbe s pastirom. Da je on onaj koji je uvijek tu, za nas, čak i kad odlutamo. Sjeti se samo prispodobe o izgubljenoj ovci. Koliko smo mi danas izgubljeni. Izgubljeni u prostranstvima ljudi koje susrećemo svaki dan, u stisci posla, u neimaštini životnih namirnica, u prostranstvima interneta, u medijskim informacijama, u borbama sa samima sobom, kroz razmirice u obiteljima. Nije li upravo to mjesto gdje pastir dobri dolazi? Ta to i jest Uskrs. Biti pronađen. Biti  unutar stada. Ne bez problema, ali s sigurnošću da nisi sam/a. To je ono što je predivno. I u raju će biti aktivnosti, i mira i sreće. Ta to i jest slika stada. To su  Očeve ruke. Nije li upravo to ono što bi svaki kršćanin trebao biti svome bližnjemu? Ta svi smo mi Kristovi. Kroz sakramente i molitvu nastojimo se sjediniti s njim i biti u potpunosti Njegovi. To je poziv. Poziv na nasljedovanje. Poziv na zajedništvo u ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga.

Promisli o tome, gdje se ti gubiš, gdje je tvoj životni smisao, kako se suočavaš s modernim lutanjima, gdje su tvoji osjećaji, osjećaš li život.

Odgovore na ova pitanja, ne traži sam/a već traži u sebi i oko sebe Pastira, da ti pomogne. On ti je bliže nego što misliš, ta nikad ne ostavlja svoje ovce.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Oglasi

Posted on 16. travnja 2016., in Evanđelje, Nekategorizirano. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: