U svjetlu svetohraništa

Pred svetohraništem o. Gerard je provodio velik dio svoga dana dok bi u crkvi čekao ljude za ispovijed. Godinama je gradio svoj odnos sa «svetootajstvenim Isusom». U zbirci «Biser mišljenja« nalazimo ovaj uzdah: «bogataševo blago je u njegovom džepu, a moje u svetohraništu… ono je sunce moje duše. Ako je tako, onda tamo mora biti i moje srce».

U vremenu svojih «dežurstava» u crkvi očima je bio uprt u svetohranište, a ušima u crkvena vrata. Uprta pogleda u svetohranište motrio je Isusa, upravo uživao njegovu blizinu.
Zabilježio je to raspoloženje. «Isusa milovanje, moje uživanje. Volim te, miluj me. Grlimo se, sjedinimo se». Te trenutke zanosa prekidao bi u hipu, čim bi čuo da je netko ušao u crkvu. Pristupio bi mu i uljudno m u se stavio na raspolaganje za ispovijed. S istom pomnjom i ljubavlju slušao bi pokornika u ispovjedaonici, kao što je motrio Isusa u svetohraništu. Brojne sate provedene u molitvi klanjanja, u ustrajnoj molitvi iščekivanja pokornika nije držao izgubljenima. O n nije dozvolio da ga pokornik traži, već je on tražio njega strpljivim čekanjem u sjedinjenju s Isusom.

Kakva škola za nas, njegovu subraću, danas!
Molitva klanjanja molitva je šutnje. Negdje u Proroku čitamo: «Tiho, ljudi pred Gospodinom!« Koliko puta Bog mora čekati da ja zašutim kako bi on došao do riječi. Sv. Ivan od Križa negdje je rekao: «Bog je izgovorio jednu jedinu Riječ. I nju je izgovorio u šutnji«. Ta Riječ je Isus Krist. U svetohraništu i oko njega vlada šutnja. U svetištu je živi Isus pod prilikama kruha.

Tu se ostvaruje ona sv. Tome: «… al’ za čvrstu vjeru dosta je što čuh». U euharistijskom slavlju čovjekov kruh postao je Tijelo Kristovo, silom Duha Svetoga i snagom Isusove riječi. Ta snaga duha i sila Isusove Riječi zrače iz svetohraništa. Zato se pred svetohraništem osluškuje. Zato se pred njega dolazi, i u šutnji osluškuje. Isus tu zove i čeka da dođem i da mi rekne, kao što piše u Proroku: «Idi i reci sinovima ljudskim«. Sluga Božji je to dobro znao. Ali i još više osjećao. Znao je, ako ne dođe, da neće ni čuti. Ako se s njime ne sjedini, da će ostati sam. Ne bude li čuo, što će reći ljudima koji ne traže njega, već s njime sjedinjenog Boga. Zato ga i moli. «Grlimo se. Sjedinimo se».

Po toj i takvoj molitvi: «… duša je puna ljubavi i zato ne može drugo ni željeti, jer ljubav m u je na jeziku, Ijubav mu je u srcu, što se pokazuje i na njegovu licu; prosipa na sve strane slast i miris».

Dragi štovatelji sluge Božjega, ne zaboravite da i u vašoj crkvi – župnoj, samostanskoj – stoji svetohranište. Obilježeno je vječnim svjetlom ili plaštićem na vratašcima. Kad uđete u crkvu prvo pođite k njemu. Poklonite mu se i stanite. Dajte mu da vas zagrli kao prijatelja. Ne morate ništa govoriti. Samo ga gledajte. On će reći vama ono što želi da kažete drugima, a to je da ih voli i da im tu ljubav želi iskazati preko vas. Taj susret, molitveni, ojačat će vas da vaša riječ ljudima s kojima živite bude prava riječ. Riječ radosti, utjehe i ohrabrenja. Svjetlo svetohraništa svima će pokazivati Isusa u vašem srcu. Žarko molite slugu Božjega o. Gerarda da vam isprosi tu milost.

br. Vjenceslav Mibetec, OCD

Oglasi

Posted on 2. ožujka 2016., in Nekategorizirano. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: