Čovjek se boji stvari i pojava koje ne razumije

Iz  Evanđelja po Luki; Lk 5, 1-11

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.

Kada dovrši pouku, reče Šimunu:  »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.

Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Processed with VSCOcam with s4 preset

Promišljanje

Današnja čitanja nam donose izvještaje susreta s Gospodinom. Prvo čitanje govori o pozivu proroka Izaije, drugo čitanje o tome kako se Gospodin objavio Pavlu,  dok evanđelje donosi susret i poziv prvih učenika.

Ono što povezuje ova čitanje jest stanje u kojem se čovjek nalazi kad susretne Gospodinom. Prorok Izaija spoznaje svoju grešnost i pretpostavlja da će umrijeti. Petar odgovara da neka Isus odstupi od njega jer je grešnik. Što nam to govori?

Govori nam o temelju poniznosti. S jedne strane jest spoznaja sebe. I Izaija i Petar spoznali su da su grešnici. Da su stvorenja. Priznali su sebi da nisu savršeni, da njihov život nije nešto izvanredno, ne ističu se od ostalih. S druge strane nalazi se spoznaja Gospodnje ljepote, dobrote, u konačnici ljubavi.

Te dvije spoznaje nastupaju nakon susreta s Gospodinom. On u nama pobuđuje preobrazbu. Kod Izaije to je anđeo koji čisti njegove usne, kod Petra pak Isus koji ga poziva da ide za njim. Iz susreta se rađa poziv. Direktna posljednica susreta s Gospodinom je poziv i poslanje. Čovjek se boji stvari i pojava koje ne razumije. Veličanstveno prijestolje Gospodnje okruženo serafinima i kerubinima izaziva u Izaije osjećaje vlastite prolaznosti i ništavosti. Petar, vidjeviši ulov ribe, u vremenu kada se riba ne lovi – bio je dan, a riba se lovi tokom noći – u njemu je izazavala osjećaj kajanja jer vidi koliki je bijednik. Ovdje vidimo temeljnu spoznaju koju čovjek ima o životu a to je da je on prašina kako nam govori i psalmist:

Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina. Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k`o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Al` ljubav Jahvina vječna je nad onima što ga se boje i njegova pravda nad sinovima sinova, nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše. Jahve u nebu postavi prijestolje svoje, i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća. (Ps 103, 14 – 19)

U tu stvarnost dolazi Isus, u ljudsko tijelo. Postaje jednim od nas, kako bi nas mogao pritjeloviti sebi i uvesti u zajedništvo s Ocem po Duhu Svetom. Spoznaja grešnosti vodi k obraćenju, a obraćenje nas dovodi do poziva. Poziv pak po naravi zahtjeva odaziv. Odaziv na Božju ljubav.

Gospodin nije ubio Izaiju, već ga je očistio po anđelu i poslao ga među svoj narod, da opiminje narod i podsjeti ih na nužnost unutarnjeg obraćenja nasuprot prevrtanjima na političkom području koji su tresli tadašnje Izraelsko kraljevstvo. Snaga Izraelaca uvijek je bila vjera u Gospodina te u tome trebaju tražiti snagu za obnovu a ne u svojim diplomatskim lobiranjima i zakulisnim igrama političke scene pouzdavajući se jedino u svoje sposobnosti.

Isus pak, Petra, Ivana i Jakova poziva da ga slijede te im obećava da će postati ribari ljudi. Na prvom mjestu je nasljedovanje, a tek onda nagrada. To je slijed u pristupu Gospodinu.

Zahtjev obraćenja, mjenjanja načina života usko je povezan s nasljedovanjem. Nasljedovanje Isusa znači biti što više kao On, činiti ono što je on činio. A znamo što je činio – gladne sitio, bolesne liječio, tužnima radost a zarobljenima oslobođenje. Na to je pozvan svaki onaj koji je Kristov – a to smo svi mi. Ta svi smo kršteni. I nazivamo se kršćani – Kristovi.

Da bismo to uspjeli, budimo svjesni da nismo savršeni. To ni ne možemo biti, jer mi ni ne znamo što je savršenstvo. Jedino Gospodin to zna. Stoga, budimo ponizni, i tražimo svoj susret s njime u Euharistiji kako bismo mogli izvršiti svoj poziv – a to je poziv na život u svetosti, što će reći u jedinstvu s Gospodinom.

Put nije lagan ni jednostavan, zahtjeva ustrajnost i odlučnost da se ustraje na pozivu svetosti kada nam to i nije ugodno. A često nije. Tada, čini ono što je Isus činio – povlačio se u osamu i molio. Tražio je susret s svojim Ocem kako bi mogao ispuniti njegovu volju. I ti se povlači često na molitvu da tako mogneš skupiti snage za život u ovoj dolini suza!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Oglasi

Posted on 6. veljače 2016., in Nekategorizirano. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: