Zato se povlači u osamu

Iz Evanđelje po Ivanu; Iv 6,1-15

Nakon toga ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: “Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?” To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: “Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.” Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: “Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?” Reče Isus: “Neka ljudi posjedaju!” A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: “Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!” Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali. Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: “Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!” Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

00777

Promišljanje
Ljudi su išli za Isusom jer su vidjeli znamenja koja je činio na bolesnicima. Vidjeli su znakove. Apostoli ostaviše sve i idu za njim. Nastoje biti njegovi, nastoje ga shvatiti. A Isus, on se ne daje lako razumijeti. Daje nam samo znakove. Znakovi koji često više skrivaju nego otkrivaju. Zašto to biva tako?
Ljudi vide znakove. Osjećaju nešto nepoznato. Nešto što ih privlači. Gledaju očima i vide što se događa. Bolesnici ozdravljaju. Gladni bivaju nasićeni. Upravo to nam donosi ovaj odlomak. Mnoštvo biva nahranjeno s pet kruhova i dvije ribice. Nisu čak ni ribe, već ribice. To je ono što ljudi vide. To je ono što ih privlači. Moć. Vlast. Hrana. Snaga. Iz ničega stvoriti nešto. I što ljudi čine kad to prepoznaju?
Žele ju. Žele ju kontrolirati. Žele da vlada njima. Ne da Isus njima vlada ili neka druga osoba, već moć, čast, vlast. Moć da nahrane sebe. Da postanu siti, sretni, zadovoljni.
I tu, upravo tu, leži okrutna zamka. Zamka zaborava onoga što Isus jest. Onoga što Gospodin jest. Ono što jest Božja volja.
Ovdje čovjek progovara iz svoje sigurnosti, iz sreće, iz zadovoljstva. No, je li život uistinu to? Dali on jest samo sreća? Ili, još bolje, zar je sreća samo ondje gdje se čovjek osjeća sit? Odnosno, da bude siguran prema kriterijima koje si je sam postavio?
Mislim da ne. Isus ruši te ljudske kriterije. Čini suprutno. Pokazuje nam što On može učiniti, ali također i koji je put do toga. On će nas nahraniti, on će nam dati mir i sigurnost. No, ono što ne vidimo, jest kako će to biti. Kroz križ. Kroz patnju. Ne jer uživa on, Gospodin u tome da mi, ljudi, patimo, nego jer je ON potpuno drugi, drugačiji i želi da mi postanemo također drugi, odnosno drugačiji. A to „drugačiji“ znači da postanemo poput Njega. Zbog toga što smo ljudi, i jer smo stvorenja, dolazi do kolizije, sudara onoga što je grešno u nama s onim što je Božje. Iz te kolizije javlja se patnja koja je nužna za oblikovanje našeg života i naše egzistencije prema Isusu.
Pogledajmo kako Isus nahrani ljude. Izrekne zahvalnicu Ocu i razdijeli hranu. Na prvom mjestu je Otac, odnos s Gospodinom, potom ljubav prema ljudima. Prvo ljubav prema Ocu, potom ljubav prema bližnjemu. Nije li upravo to ono što nam Isus sam zapovijeda?
A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Mt 22, 37 – 39)
Isus ne želi da ga priznaju kao nekog čudotvorca. Da on gospodari ljudima, da im ispunjava želje. Nikako. On želi da ljudi iskuse ljubav koju Gospodin ima prema njemu i prema svim stvorenjima. Ta, on jest ljubav.
A ta ljubav sastoji se u predanju križu. U nošenju križa. U mjenjanju sebe kroz nasljedovanje Isusa. I to ne samo riječima, nego djelima. Djelima koja nas mjenjaju, kao što nam Isus to pokazuje. Pokazuje kroz toliko povjerenje u ljude i ljubav da nam daje da sami, u potpunoj slobodi, odaberemo Svjetlo ili da odaberemo tamu. Izbor jest na nama.
Odaberimo služenje Gospodinu, kao što je On služio. Zato se povlači u osamu. Ne želi da se navežemo na čuda, da naše živote neka znamenja i čuda oblikuju, već vjera. Vjera u njega, da je on Sin, vjera u Oca, i vjera u Duha koji je njihov poljubac. Vjera koja se očituje djelima. Onako kako je ono činio. Čineći djela odnosno hodajući ovom zemljom čineći dobro.
Neka nam primjer sv. Jakova, čiji blagdan smo jučer slavili, vodi kroz život. Sjetimo se njegove poslanice u kojoj govori o tome da je vjera bez djela mrtva. Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova? (Jak 2,20) Nema s Isusom labavo. Samo čitav čovjek može iskusiti potpunu ljubav Gospodnju. Ili mu služimo ili ne.
Stoga čini ono što je Isus činio, vjeruj i to pokazuj djelima!
To će reći, pokazuj to životom!

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Oglasi

Posted on 25. srpnja 2015., in Evanđelje and tagged , , . Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: