Ljubav je ono što pokreće Gospodina

Iz Evanđelja po Marku; Mk 6, 30-34

U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.

Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

tumblr_nqape25ff31slhhf0o1_1280

Promišljanje

Mnogi ih vidješe te se strčaše onamo. Na koja i kakva mjesta to ljudi trče? Trče za onim što ih privlači, ono što im se čini kao nešto bez čega se ne može. Ne trče bezveze, kao da nemaju pametnijeg posla.

Itekako imaju. Mnogi od njih rade, kao zemljoradnici, stočari, ribari, trgovci, čak i kao carinici ili vojnici. Stavimo li se u današnje vrijeme, to bi bili činovnici, smetlari, beskućnici, seljaci, trgovci, menadžeri. Sve je povezano. Vremena se ne razlikuju po ljudima koji žive u njima. Nikako! Ona se razlikuju po onome što ljudi čine te na koji način. Kamo usmjeravaju ono što im je povjereno. Darovi, milosti koje imaju, talenti koje ili koriste i rade s njima ili ih zakapaju u zemlju te se skrivaju, bježe od onoga što im je Gospodin namijenio.

Sjetimo se Evanđelja od protekle Nedjelje. Isus šalje učenike da propovijedaju, izgone zloduhe, liječe bolesne. Podjeljuje im vlast koju je njemu povjerio Otac. Daju im ju besplatno. Ničim oni to nisu zaslužili osim time što ih On beskrajno ljubi. Ljubav je temelj svakog dara. Ljubav je ono što pokreće Gospodina. Vratimo se apostolima. Dao im je darove. No, s darovima dolazi i odgovornost. Potrebno je činiti ono što spoznajemo. Oni su to spoznali i činili, te su na taj način iskazali ljubav prema Isusu. Zadobili su njegovo povjerenje.

Vrativši mu se s zadatka, misija, na koje ih je poslao Isus ih šalje na odmor. Odmor od drugih ljudi, ali i od samih sebe. Jer, iskusili su neizmjernu blizinu Božju u djelima koje su činili te na taj način pridali svoj obol širenju Kraljevstva Nebeskog na ovoj zemlji. Ali oni su još uvijek dionici ove zemlje, oni koračaju njome, još nisu preobraženi. Stoga im je itekako potreban odmor. Ne smiju pretjerivati s darovima koje im je Gospodin dao, već moraju pronaći mjeru. Umjerenost. Na tome tragu našeg Gospodina jest i Ivan od Križa koji je rekao da uvijek slijedimo srednji put u našem djelovanju, što bi značilo da se vladamo razboritošću čiji je plod umjerenost. A to je dio igre života, pronaći balans između onoga što možemo i ne možemo. Stoga nas lijepo upućuje pravilo Karmelskog reda kada poučava da se ravnamo razboritošću koja je ravnateljica svih kreposti.

On nije pošao na odmor, već odlazi i poučava one koji su se strčali. Sažalio se nad njima. I ne odustaje od njih. Koliko često mi znamo, promatrajući stvarnost u kojoj se krećemo, ljudima koje susrećemo, odnose koje imamo, vremenom koje nas okružuje, ne samo ljutiti već u žalosti i razočaranju reći kako sve propada. Kako nestaje. Kako čitav svijet, i sve, polako nestaje s pozornice ovog kozmosa kojeg smo mi mali djelić.I odustajemo od svega, od ljudi, od stvari, od stvarnosti, od sebe.

I u pravu si. U potpunosti. Sve nestaje. Propada. Jer nastaje nešto novo. Upravo to privlači ljude Isusu. To on svjedoči svojim životom. To je poruka Uskrsa. I to nije tek nešto usputno. To je temeljna sastavnica naše vjere. Da po Isusu i njegovoj smrti te uskrsnuću otkrivamo smisao, poanta života.

A ona se skriva u tome da je život težak, surov i jadan. No, da ako upravo tu težini i surovost i jad spojimo s talentima i darovima s početka priče, može odnosno mora nastati nešto novo. To je ono za što je Sin čovječji došao na zemlju. Da izgubljenu djecu vrati u krilo Očevo. Da uspostavi novost odnosa između ljudi. Da cjelokupna stvarnost postane ispunjena njime. Upravo zato je potreban jedan Pastir koji upravlja stadom. Zato Isus jest taj Pastir. On je prvina uskrslih. Za njime nam je ići.

I bit će nam kao apostolima. Liječit ćemo ljude, izgoniti zloduhe, i propovijedati. I sve to snagom Duha Svetoga koji nam je dan na krštenju. I to ono što nas čini tako posebnima. I bit će nam teško te ćemo na kraju umrijeti u mukama. No to nije kraj, to nije besmisao.

Jer Gospodin zna za što smo sposobni. Mi u sebi nosimo klicu uskrsnuća, klicu koja raste i razvija se kroz talente i darove koji su nam povjereni. I kad otkrijemo te talente i koristimo ih, mi postajemo potpune osobe. Njihovom upotrebnom mi zadobivamo odmor u Gospodinu. Spokoj. Mir. To bi trebala biti osnova našeg života. Kako kaže psalmist. Traži mir i idi za njim!

Neka nam to postane svakodnevica. Neka mir gospodari našom svakodnevicom. Neka nas razboritost vodi. Te preko toga otkrivamo i koristimo darove koje nam je On dao. A sve to se ostvaruje kroz nasljedovanje Isusa. Kroz činjenje dobrih djela te svakodnevnog rada na upoznavanju sebe.

br. Mario Ivan Kralj, OCD

Oglasi

Posted on 18. srpnja 2015., in Evanđelje and tagged , . Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: