Plamen koji užiže vjera

Iz evanđelja po Marku; Mk 5, 21-43

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.

No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

F28152C1FD

Promišljanje

U susretu s Isusom, čuvši za njega, može se roditi oduševljenje koji se razvija u vjeru ili prezir koji završava u odbojnosti. Kako god okrenemo, u nama se nešto događa. I to nas stavlja u odnos s Njim.

Na poseban način to čini vjera. Stavljanje cijele svoje osobe u ruke Isusu. Okrenuti svoje biće prema onom tko nas je stvorio, onom tko nam otkriva same sebe.

Pogledajmo što nam donosi ovaj odlomak evanđelja.

S jedne strane imamo ženu koja čitav život boluje od krvarenja, a s druge zabrinutog oca čija je kćer na samrti. Ženi iz dana u dan život se sve više gasi. Ocu obuzima neopisiva žalost gledajući kako mu kćer umire.

Što povezuje dvije životne priče koje ovdje susrećemo?

Možda znatiželja koju privlači masa okupljena na nekom mjestu ili nešto što su čuli?

Povezuje ih susret s smrću. I žena i otac gledaju smrti u oči. Suočavaju se s teškom, kritičnom situacijom. Nemaju izlaza. Izlaz ne postoji. Postoji samo tužno prihvaćanje situacije. Smrt dolazi i što god čovjek učinio, kao ova žena koja je toliko truda uložila u liječenje a biva joj još gore, ne može je izbjeći.

Tada, u tim trenucima, kada se svjetlo života počinje gasiti, pojavljuje se jedno novo svijetlo. Kada bivamo maknuti iz naše sredine, od ljudi koji nas okružuju, stvari koje nas sapinju, od poslova i obaveza koje od nas stvaraju robove otkrivamo što znači uistinu živjeti.

Mi živimo okrenuti prema licu smrti. I to ne možemo izbjeći.

Ako u tim trenucima dopustimo se pogoditi Isusom, dati da nas on dodirne, da ga dodirnemo ili čujemo. Tada nastupa susret. Susret s Isusom. Iz tog susreta se javlja novi plamen. Plamen koji užiže vjera.

Bačen u dubinu tame kad je čovjek sam sa sobom, on traži i vraća se vjeri. Vjeri u Gospodina. To nas vraća na početak našeg razmišljanja da susret s Isusom rađa vjeru.

Plamen vjera nas gura naprijed. Vjera koja čini da ono što je čovjeku nemoguće postane Gospodinu moguće. Žena je dotakla haljinu i ozdravila je. Otac je vjerovao da će mu kćer ozdraviti i ona je ozdravila.

No, povezuje ih još jedna stvar, ženu i oca.

To je akcija. Oni nisu samo vjerovali i nadali se da će sve biti dobro kao na filmskom platnu. To ne postoji u životu.

Što onda postoji?

Postoji djelovanje u smjeru vjere. Prihvaćanje Isusa te usklađivanje čitave naše egzistencije s tom odlukom. Djela i riječi. To je ključ ovog odlomka. Kada plamen vjere biva zapaljen, potrebno je održati ga na životu. A to se događa kroz naš svakodnevni život. Kroz predanje svoje volje, snova, radosti, žalosti, tuge, boli, sreće Isus. To su naši dodiri kojim dodirujemo Njegove haljine.

To je dio odgovora na naše životne probleme. Oni neće nestati zato jer vjerujemo, neće biti lakši, neće nam sve biti predivno. Nikako.

Bit će nam teško, često ćemo pomišljati da odustanemo, ostat ćemo sami, često i s sumnjama. Ali nikad nećemo pasti u tamu. Nećemo očajavati.

Jer znamo da je Isus tu da nam pomogne. Te ako sve stvari i probleme koje imamo stavimo njemu u ruke, dotaknemo se Njegovih haljina i suočimo se s životom kroz Isusa da će sve ići. Postojano i ustrajno naprijed.  To znači računati na pomoć. To znači vjerovati. Predati ono što nam je najdraže Gospodinu. Usaditi njega u srce, a sve drugo iščupati. Tada nećemo imati ništa, a posjedovat ćemo sve.

Br. Mario Ivan Kralj, OCD

Oglasi

Posted on 27. lipnja 2015., in Nekategorizirano. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: