“Najlipša uspomena”

Otac Gerard je poznat kao izvrstan pučki propovjednik.
Ali ne propovijeda o. Gerard ljudsku mudrost, ili sebe, nego propovijeda Riječ Božju. I ne propovijeda o. Gerard samo svojim riječima, nego i cijelim svojim životom.
Zato je mnoge ljude oduševio, jer ih nije oduševljavao za sebe, nego za Boga. I nije govorio kao onaj koji je nešto naučio pa se sad pravi pametan pred drugima, nego kao onaj koji zna ono što govori, kao čovjek s iskustvom u stvarima o kojima druge podučava.
Stoga ne čudi da je lijep glas stekao među vjernicima, a i drugima koji su ga poznavali.

Kad je 1918. nakratko prestao biti poglavar u karmelićanskom samostanu u Somboru, časopis
“Neven” od 30. lipnja iste godine o njemu je napisao pohvalan članak u kojem se može pročitati i sljedeće:

“Ovaj muž više godina je revnovao kod nas kao starješina i poglavar samostana. U tom svom zvanju je ostavio on najlipšu uspomenu među virnicima, koji su još i danas tako sritni da je pater Gerard i nadalje ostao među njima, i nastavlja svoj spasonosni rad, revnošću svojom. Pater Gerard je u očima virnika prava zvizda Danica, koja njim svitli i pokazuje put svete kriposti i vičnoga spasa. Što je učio, to je i životom potvrdio…”

Što je učio, podučavao, to je i životom potvrdio, ključ je za razumijevanje ovako pozitivne slike o o. Gerardu.

A taj ključ je bio stalno prisutan u misli i duhu kreposnoga karmelićanina, jer mu je bio jedan od temelja njegovog duhovnog života. Tako veli sluga Božji o. Gerard:

„Isus će sijat u nas sime Njegove riči, ako ćemo mi o tome misliti, njegove riči govoriti i po njim a činiti, živiti.“

Eto što je za o. Gerarda dobra i plemenita zemlja za sjeme Božje riječi, zemlja koja urađa višestrukim plodovima.

To je svaki onaj čovjek koji riječ Božju ne samo sluša, nego i izvršava.
Na to treba nadovezati i otački nauk koji veli da razumijevanje Svetog pisma to više raste
kod osobe, što ga se ona više trudi živjeti. Dakle, ukoliko netko, s ono malo razumijevanja
Božje riječi koje već sada ima, pokuša živjeti po tome što je shvatio, dat će mu dragi Bog
drugi puta da shvati i više i bolje. Tako se krepostan život izgrađuje slušanjem i vršenjem
Božje riječi, a istovremeno se kreposnim življenjem povećava razumijevanje te iste Božje
riječi. I svaki put sve više.

Sada je jasno da ne može vjernik biti kreposnoga života ako se ne bavi Božjom riječi, tj. ako ju ne čita, ne sluša, a pogotovo ako s njenim poznavanjem – pa ma kako malo ono bilo — ne nastoji izgraditi krepost osobite ljubavi u svom životu. Ili, s druge strane gledajući, ne može čovjek ustrajati u kreposti i povećati ju u svom životu, ako se ne bavi Božjom riječi tako da se trudi upoznati ju slušanjem i čitanjem, te nastojeći svoj život uskladiti s njom. O . Gerard nam je tu izvrstan primjer. Iako nam je ostalo zapisano da je

„sa propovidnice, nebrojeno puta širio kraljevstvo Božje i svetim ganutljivim ričima ne jednog grišnika je preobratio i doveo ga Bogu svojemu”,

to zacijelo nije bilo zbog govorničkog umijeća, niti nekih drugih posebnih talenata koje bi Gospodin Bog bio dao o. Gerardu, a ne bi dao drugim svećenicima i propovjednicima. Ne. Nego je to bilo prvenstveno zbog toga što je o. Gerard bio otvoren za sjeme Božje riječi, koje Gospodin Bog osobito obilno daje onima koji po tom daru nastoje živjeti, i time se otvaraju za predivne plodove koje Bog po njima onda među drugim ljudima proizvodi. Veli o. Gerard:

“Srce koje zadrži sime donosi plod po nauku Isusa.”

Zadržati sjeme Božje riječi znači čuti, razmatrati i poslušati. A Gospodin Bog daje onda obilne plodove.

Nije sve ovo napisano zbog o. Gerarada, niti je o. Gerard tako živio kako je živio samo zbog sebe. Ovo je napisano nama za pouku, i njegov primjer Gospodin Bog je darovao nama za putokaz i ohrabrenje.

Najljepša uspomena koju vjernik može ostaviti drugim a nakon sebe jest ta da je život proveo u skladu sa svojom vjerom. O. Gerard se oko toga potrudio i Bog mu je darovao da je u tome i uspio na tako sjajan način da su to njegovi suvremenici prepoznali. Ali dragi Bog ne zove samo o. Gerarda. Po njemu On i nas zove da budem o vjernici ne samo riječima, nego i svojim životom i djelima. Da budemo “sol zemlje” i “svjetlost svijeta” (M t 5,13ss). Ako Bog da da to postignemo, za one poslije nas to će biti “najlipša uspomina”. Baš kao i u slučaju o. Gerarda.

o. Dario Tokić, OCD

Oglasi

Posted on 28. ožujka 2015., in Evanđelje. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: