Temeljne crte Gerardova lika i duhovnosti

FC4_24371. Ovdje ne bih govorio o povijesnim podacima. Oni se mogu naći na mnogim mjestima. Samo toliko da je dijete hrvatske, bunjevačke ravnice iz Đurđina, da je živio u zemlji bez identiteta, da je izobrazbu dobio u tuđini i da je milost dijelio svojem hrvatskom narodu i svima koje mu je Bog slao kao svoju djecu. Osobiti je zagovornik u moralnim i duhovnim problemima. Neka nas ne čudi ako u ovom prikazu naiđemo na već izrečene misli u mojim ranijim osvrtima. Riječ je, u izvjesnom smislu, o sintezi lika i duhovnosti oca Gerarda.

O sebi je imao skromno mišljenje i po smješta se među nevažne ljude. Istina, iskustvo i značenje njegove
osobe i njegovih djela u ondašnjoj društvenoj i crkvenoj javnosti mogli su mu priuštiti i važniji odnos s obzirom na udio u sreći i prosperitetu ljudi i ondašnjeg društva: bio je osoba-okosnica međuljudskih odnosa u obiteljima, međunacionalnih odnosa u gradu, kao i božansko- ljudskih odnosa u dušama. Takva, dakle, neupitna uloga oca Gerarda imala je pravo i na jaču afirmaciju njegove ličnosti u javnosti. Ova za života izostala afirmacija progovorila je u njegovoj smrti: u njegovom sprovodu koji je okupio „sve živo“ u gradu Somboru. Ljudi su razumjeli da je otac Gerard u svojoj vjerničkoj, redovničkoj i svećeničkoj svijesti ostao dosljedan onom osjećaju kojeg mu je nadahnjivalo Evanđelje, a on ga je razumijevao kao biti malen za malene.

Ova ,,malenost“ u Gerardovim očima nije obezvrijeđenost čovjeka, nego je ona radosna vijest Božjeg srca koje govori da svaki čovjek može kroz ,,malenost“ postati „velik” i dosegnuti granicu božanskoga. Malenost nije svediva na odricanja i pokore, a ni na mnoštvo pobožnosti, jer to još uvijek ne govori o božanskoj novosti osobe koja to čini. Gerardova ,,malenost“ je srčika novog čovjeka: ona je uočljiva prisutnost Boga u nama i među nama. Gerard govori da nije znak „božanskoga” u nama i među nama nešto što neki danas smatraju „ekscesnim duhovnim iskustvima”, „neprotumačivim zbivanjima”, „izvanrednim fenomenima”, pa bili to i „darovi” kojima se divimo. Naprotiv. Otac Gerard uči da je Bog pokazao kako je on u svemu što nosi pokazatelje „nemoći”: izabrao je lice čovjeka da ono bude lice Božje; došao je na svijet po ženi kao i svaki smrtnik; rodio se na putu bez ikakve sigurnosti osim ljubavi Josipa i Marije; nauk mu je sadržan u „blaženstvima”, u kojima su „veliki” svi oni koji su od svijeta prezreni; stil života mu je živjeti sa svojim i tuđim „križem”, a smisao života mu je živjeti i biti raspet za druge. To je izvor i model Gerardove „malenosti”._46441780_008014576-1

Čini se da je lik oca Gerarda na crti velikih potreba Crkve i društva našega vremena. Gerard nije lik kojeg će mediji isticati kao bombastičan govor prilikama i neprilikama Crkve i suvremenog svijeta, jer on doista ne slijedi očekivanja medija. Gerard je sav usredotočen na pravu potrebu čovjeka i vjernika: prepoznati svakidašnjicu kao mjesto na kojem nas milost mijenja. On svoj odnos prema čovjeku i Crkvi gradi na onome što je čuo nadahnućem Duha za čovjeka i Crkvu, osobito kroz lik i govor „Malog Isusa”.

Ako bismo izdvajali neke „glasove Duha“ koje Bog šalje kroz Gerardovu osobu kao svoju poruku Crkvi i svijetu danas, ne možemo mimoići onu bitnu crtu Crkve (biskupijske, župne i obiteljske) koja se danas, u vremenu kad je čovjek prisiljen biti ,,malen“, neznatan, zapostavljen, biti na rubu svega i skupljati mrvice sa stola bogatih, mora okrenuti upravo takvima. Ustvari ti ,,maleni“ ljudi čekaju sakramentalnu snagu milosti da bi izdržali svoju ,,kob“ težinu križa. Čekaju Isusovu ruku i blizinu koje će im sačuvati nadu.

Osim kruha, kuće, posla i ruha, Gerarda muči pitanje: hoće li se naći svećenici i redovnici koji će „gladnima Boga i zanemarenima od ljudi” ponuditi hranu koja je jača od smrti i koja vodi u život vječni, te tako pomaže da se dostojanstveno izdrži pritisak života. Gerard se nada da će sadašnji svećenici i redovnici svojim svećeničkim i redovničkim poslanjem pružiti sakramentalnog Isusa ljudskoj duši.

1024

2. Svojom pripadnošću karmelskoj, molitvenoj obitelji, otac Gerard imao je priliku razumjeti i prihvatiti sebe kao molitvenu osobu koja stoji pred Bogom za druge. Time je usvajao najbolji način da mu svećeništvo i redovništvo budu plodni i da mu apostolat bude nehinjen. Upravo ova molitvena spoznaja naravi i poslanja svećeništva i redovništva osiguravala je ozbiljnost njegovog ljudskog i vjerničkog pristupa svojem poslanju, jer Gerard je kroz molitvu dolazio do spoznaje smisla i svećeništva i redovništva u Crkvi. Otkrio je da je svećenički i redovnički poziv pravi posrednik ozdravljenja čovjeka i njegove božanske promjene. Svećenik i redovnik su Evanđelje među nama.

Zato otac Gerard uči da biti svećenik i redovnik znači biti molitelj Boga i prenositelj otajstva (stajati pred Bogom za sebe i za druge i prenositi Crkvi bogatstvo Boga); on uči da svećenik i redovnik dijele ljudima milosrđe Božje i tako ih čine slobodnima; i na koncu, poručuje da su svećenik i redovnik osobe misnog sjedinjenja s Bogom. Svetu misu doživljava kao najbolje mjesto sjedinjenja duše s Bogom.

Ovo nam govori da je sluga Božji otac Gerard sav unutra i sav u Bogu: sav je u sebi, pa je zato sposoban biti za druge; sav je u hramu duha, pa je sposoban zamijetiti potrebe onih najmanjih koji su Isusu toliko dragi: bolesni, nemoćni, siromašni, osamljeni i zapostavljeni; sav je u dubokoj povezanosti s Bogom kojeg doživljava kao neizmjerno otajstvo bogatstva, pa zato može zagrabiti i ponuditi onima koji vape za okusom božanskoga; sav je uronjen u molitvenu prisutnost, pa mu zato ništa ljudsko nije tuđe. Riječ je o čovjeku dubokih nutarnjih susreta sa Svetim, iz kojih prima pouku kako se odnositi prema onima koje je Sveti Bog proglasio „blaženima”. Izgledno je da mu je Gospodin nadahnjivao misao da se Njegovo lice mora prepoznati na Gerardovom licu, ali i zapovijed da na licima „najmanjih” Gerard prepozna lice „Malog” i „Velikog” Isusa, lice Božje.

Odatle njegova bliskost s njima, zbog koje nije dopuštao da se išta postavi kao zapreka između njega i njih, pa ni velika redovnička disciplina.

3. Pouka: čas je da se Crkva, to jest svi mi vjernici, usredotočimo na „malene”, na one za koje je „ispovjedni oprost”, „euharistijski Isus”, „sveto pomazanje za Kraljevstvo Božje”, „božanska i ljudska riječ utjehe”, „poklon vremena”, „molitveno osluškivanje volje Božje” – na ono što Crkva našeg vremena u svojem poslanju mora ponovno primjenjivati ako hoće biti Isusovski vjerodostojna. To je jedna od temeljnih poruka oca Gerarda u ovom času Crkve. Riječ je o neodgodivom i drugačijem pristupu Crkve, osobito svećenika i redovnika, čovjeku. Taj pristup mora biti spasenjski put za čovjeka. To je stvaranje mjesta i prostora u srcu, u kući i u službama Crkve za malene ljude Crkve i svijeta; to je pokazivanje svijetu tko je Raspeti i zašto je taj Sin čovječji i Sin Božji raspet.

o. Jakov Mamić, OCD

Oglasi

Posted on 15. veljače 2015., in Nekategorizirano. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: