Redovništvo je život za Boga i za druge

“Dobar si Bože, imaš pravo kad želiš da i mi tvoja
djeca, dobri budemo! Put savršenosti: bolje želit, bolje
činit, ne žalostit, nego se veselit (trpit).
Bolje želit, bolje činit: redovnički život.”

-o.Gerard

Danas želim s vama podijeliti svoja promišljanja o redovništvu kao životu za Boga i za druge. Vjerujem, i nadam se, da ćete se sa mnom složiti kad kažem da je upravo to bit redovništva – nesebično sebedarje za čovjeka i za Boga.

Redovnički način života, za razliku od redovite ministerijalne hijerarhije, od samih je početaka ustrojen kao radikalno življenje evanđeoskih savjeta. Tri evanđeoska savjeta jesu: siromaštvo, čistoća i poslušnost. Javnim obvezivanjem redovnika da žive te savjete ti savjeti postaju zavjeti. Zavjeti su specifično redovničko obilježje, no zavjetovanje u raznim drugim oblicima pronalazimo i u drugim crkvenim službama ili u drugim crkvenim ustanovama.

Redovničko zavjetovanje, ekleziološki gledano, nema smisla u samome sebi ili samo za redovnika, nije egocentrično. Naprotiv, zavjetovanje je čin predanja života Bogu i drugima. Gesta je na simboličan način vidljiva u javnom očitovanju pred Crkvom. Iz toga temeljnog izričaja vidljiva je univerzalna dimenzija života svakoga redovnika.

Kao redovnik, želim prikazati i ostale sastavnice redovničkog života koje svakog redovnika podsjećaju na nesebično davanje sebe Bogu i bližnjemu.

Prije svega, to je liturgija časova ili časoslov. Ta je molitva javna molitva Crkve i utkana je u svakodnevni redovnički život. Prati dnevni ritam i nastoji svaki dio dana posvetiti Bogu. Zato se redovnici okupljaju više puta na dan na tu zajedničku molitvu prinoseći Bogu svoje potrebe i potrebe vjernika. To dolazi do izražaja u prošnjama kod Jutarnje i Večernje molitve gdje se moli za sve ljude na svijetu.

Druga dimenzija gdje se očituje redovništvo kao život za Boga i za druge jest zajedničarski način života. Nije bitno radi li se o monaškim ili cenobitskim zajednicama, o ovom ili o onom pravilu, jednoj ili drugoj karizmi, svim je redovnicima vlastito da žive u zajednicama. Upravo su zajednice mjesta stalnih susreta i interakcija. Gdje se više ljudi nalazi, živi i djeluje teško da oholost, sebičnost i zatvorenost mogu tako lako proći nezapaženo. Oholost i sebičnost neprimjereni su za narav redovničke zajednice i zahtjevaju da se takva ponašanja korigiraju ili da se takvi pojedinci odstrane uz savjet da se u nekom primjerenijem načinu života ostvare.

Vidimo, stoga, da je i sama ustrojenost redovništva kao zajedničarskog života bitno upućena na ponizan i sebedaran odnos u zajednici, a ne na zatvorenost.

Kao treću dimenziju istaknuo bih euharistiju. Ona je središte i vrhunac kršćanskog života. Po euharistiji najjasnije dolazi do izražaja zajedništvo. Blagovanjem euharistijskoga kruha mnogi udovi postaju dio jednoga Tijela, pričesnici se pritjelovljuju mističnom tijelu Kristovu. U tom mističnom tijelu ne živi svaki ud za sebe, nego za čitavo Tijelo. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da se redovnici svakodnevno napajaju na izvoru euharistije kao snage za svakodnevni život, možemo reći da to svakako osnažuje i potpomaže da redovnik autentično živi, da živi za Boga i za bližnjega.

No, da ne ostane sve na lijepim riječima i frazama pokazat ću jednu drugu stranu, jedan sarkastičan i negativan pogled na redovništvo. Američki pisac, pjesnik, psiholog i samoprozvani “agnostički mistik” u svoje djelu Oko u piramidi ovako zbori o redovnicima: “`Mistici su svi pomalo ludi u svojoj glavi`, reče svećenik cinično, `zato ih Crkva zatvara u mentalne ustanove i eufemistično ih naziva samostanima.`” Jest smiješno, ali je pomalo i žalosno jer je doprinos redovništva u izgradnji zapadne civilizacije golem. Dovoljno je da se sjetimo redovnika benediktinaca.

Dopustite da sažmem. Do sada sam se, kako bih argumentirano svoju tezu da je redovništvo život za Boga i druge, pozivao na temeljne i bitne odrednice redovničkog. Prije svega, to su redovnički zavjeti gdje redovnici javno, pred Crkvom, očituju tu svoju želju. To je ono prvotno i sama jezgra redovništva. Dalje još imamo molitvu časoslova kada redovnici mole za sve ljude na svijetu. Na kraju je tu i zajedničarska dimenzija života, svojstvena svakoj redovničkoj zajednici. Ti sadržaji u životu redovnika trebali bi mu pomoći da se neprestano usmjeruje prema bližnjemu i prema Bogu.

Stoga, zaključujem da redovništvo u životu Crkve ima nezaobilaznu ulogu jer predstavlja ideal kršćanskog življenja i kao svjetionik stoji ukazujući na budući, eshatološki život. Svaki je čovjek pozvan ne samo živjeti za sebe, već i za Boga i bližnje, a primjer mnogih svetih ljudi, posebno redovnika neka nas potakne da se nesebično dajemo za druge jer služiti drugima znači služiti Bogu.

br. Ivan Pleše, OCD

Oglasi

Posted on 14. siječnja 2015., in Redovništvo. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: