Govorio je o hramu svoga tijela.

“Kad bi se tijelo znalo misliti, točno bi slušalo dušu, jer je za tijelo grozna opasnost duši se protiviti al ova opasnost ni blizu nije tako grozna kao duše opasnost – ako ne slijedi nadahnuće Duha Svetoga.”

– o.Gerard

Iv 2, 13-22

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.

Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.

Komentar:

Što ako ovaj odlomak primjenimo na sebe. Ako usporedimo naše život s Hramom. Vrijeme koje provodimo na zemlji jest gradnja hrama. Hrama koji je veličanje Gospodina.

Što je u konačnici jedan život? Niz događaja kroz koje prolazimo. Vrijeme koje teče i u koje smo ubačeni. Možda. Ali prije bih rekao da je život hvala i slava Gospodina. Samo je on mogao iz ničega stvoriti svijet, i stvorio ga je iz ljubavi. Na ljubav odgovaramo ljubavlju, jer ljubav privlači ljubav, kako kaže sv. Tereza Avilska.

Stvoreni od Gospodina, gradimo hram. Hram koji je naš život. Život slavljenja Gospodina. Ako tako promatramo, tada je to nešto fantastično, jer sudjelujemo u stvaranju nečeg što na jedan način pridonosi veličajnosti ovog svijeta.

Svaki naš događaj, svaki trenutak, sve skupa, jest doprinost toj zgradi hrama. To se vidi iz naših odnosa i pogleda. Ako među ljude donosimo radost, mir, svjetlo tada naša zgrada poprima obrise hrama. Ako pak unosimo nemir, laž, tamu tada nemamo hram, već smetlište.

S ovim odlomkom nekako mi se povezuje i Terezijina rečenica: „Duša je dijamantni dvorac u kojem ima mnogo soba“. Pitanje je, kako postati toga svjestan? I kako doći do središta, gdje boravi Kralj nad kraljevima, Isus.

Govor o duši uvijek uključuje molitvu. Zašto? Ako slijedimo definiciju Tereze Avilske, koja kaže da je molitva susret s Gospodinom, biva jasno kako se ulazi u taj dvorac. Upravo kroz gradnju našeg hrama, to je u jednu ruku i put kroz dušu gdje čovjek dolazi do Gospodina koji ga očekuje.

To je velik cilj. I to su velike stvari. Stvari do kojih se dolazi kroz askezu i odricanje. Molitva nije ugoda, na drugom mjestu kaže Tereza. I to je točno. No ona postaje ugoda kad se približimo Gospodinu. A za to je potrebno vrijeme.

Vrijeme koje koristimo u našoj svakodnevici jest put gradnje našeg hrama. Taj hram, gradimo u suradnji s Duhom svetim. Slijedeći njegova nadahnuća. Ona se protežu kako na duh, tako i na dušu i tijelo, obuhvaća cijelog čovjeka. Tako i o. Gerard kaže: “Kad bi se tijelo znalo misliti, točno bi slušalo dušu, jer je za tijelo grozna opasnost duši se protiviti al ova opasnost ni blizu nije tako grozna kao duše opasnost – ako ne slijedi nadahnuće Duha Svetoga.”

Opasnost je kada činimo loše stvari. Kad se prepustimo napasti, kada nas Sotona odvuče od dobrih djela. Od kreposti. Lako prepoznajemo njegova djela, u njima se uvijek skriva laž. Ta on je otac laži. On obećava nešto što se ispuniti ne može. Ako se u našem srcu pojavi misao da nešto možemo imati bez muke i truda, bez krvi, baz zalaganja….jasno je od koga to dolazi.

Pitaš odakle i kako mogu biti siguran u to. Mogu biti, jer naš je život gradnja hrama, gradnja koja se ostvaruje preko nasljedovanja Gospodina našega Isusa Krista. A poznat nam je njegov život. Vidimo i u ovom odlomku, kako reagira vidjevši biznis koji se vodio oko hrama i kako farizeji ga napadaju. Ne kritizira on ovdje biznis. Nipošto. Kritizira ispraznost. Kritizira što ti ljudi nisu ušli u svoje duše i tražili dijamantni dvorac. Što nisu gradili hram. Što su odbili nadahnuća Duha Svetoga.

Ti nemoj tako. Slijedi Isusa u onome u čemu možeš. U svakodnevici. U užurbanosti velegrada, u tihom padanju kiše, u snazi vjetra. To je ono na što smo pozvani. Molitva je sve ono što nas vodi k Gospodinu, vodi susretu s Njim. Uđi u sebe i traži dvorac. Gradi hram. Gradi svoj život na nasljedovanju Krista. I tako ćeš dospjeti do raja. I tvoj život bit će ispunjen.

br. Mario Ivan

Oglasi

Posted on 8. studenoga 2014., in Evanđelje. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: