Ustraj i traži!!!

U ono vrijeme: Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode.

Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane.

Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima.

Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.”

Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?”

Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.”

Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode.”

Vrlo je jednostavno zamisliti kako se to osjećamo kad smo žedni. Možda to i ne moramo zamišljati jer smo upravo sad žedni. Žed ima svrhu očuvati život. Poznato je da čovjek bez hrane može izdržati oko mjesec dana, dok bez vode ne može ni tri dana. Zašto je tako?

Možda zato da nas podsjeti kako smo stvorenja. Kako smo stvoreni i kako nismo potpuni gospodari vlastite sudbine. Jednim djelom mi upravljamo našim životom. Donosimo odluke, prolazimo kroz vrijeme, događaji se nižu kako godine prolaze. Stvaramo gradove, automobile, pjesme, knjige, izume, kulturu, vodimo ratove, sklapamo sporazume, trgujemo, u posljednje vrijeme i osvajamo svemir. No, ipak ne možemo bez vode. Tako jednostavno, a opet tako neodvojivo od nas.

Sličnu situaciju nam donosi i ovaj odlomak evanđelja, u kojemu se Isus susreće sa samarijankom. I traži vode od nje. Od nje koja ne pripada njegovoj vjeri i koja, po zakonu, je skoro ravna neprijatelju Židova. A Isus baš nju pita. I tumači joj. Ona govori o vodi za piće, a Isus govori o vječnom životu.

Što je to vječni život? Je li to nešto što se tek usput spominje, što često ostaje visjeti u zraku i nekako je nedohvatljivo, često skoro ravno ispraznosti. Prazna riječ. Riječ koja kao da ništa ne označava. Da, dijelom je to zbog današnjeg svijeta i zbog svih stvari kojima smo kojima smo okruženi, zbog toga što gubimo doticaj sa stvarnošću. Prelazimo u virtualni svijet. I to je istina. Teško se danas susresti s drugom osobom i popričati s njom. Konstruktivno, ne o nekoj utakmici ili o vremenu ili politici. O onim unutarnjim stvarima koje muče te dvije osobe. O stvarima srca, o kretanju vlastitog života, o idealima. O vrhuncu života. O radosti i o žalosti.

Teško, jako teško.

Tko nađe osobu s kojom tako može pričati, neka je čuva kao zjenicu oka!! Pazi što ti kažem, to je najvrednija stvar na svijetu, pored našeg Gospodina. A ona traži trud i napor. Odnos se  izgrađuje i potrebna je snaga i strpljenje, a nadasve ljubav da odnos između dvoje ljudi postane dubok zreo odnos.

Upravo nam to danas pokazuje Isus. On pristupa samarijanki i otvara joj srce da primi riječ. Da okusi tu vodu života. Vodu života koja je sam Isus. To je puno više od puke slike. To je skica puta koji svatko od nas treba slijediti.

Voda koja napaja naš život jest molitva. Molitva osnažena sakramentima, nadasve euharistijom. Što je život? Život je niz susreta s drugim bićima, prepoznavanje da smo stvoreni, da smo živi, da živimo, krećemo se i jesmo. Život je biti živ, disati.

Susretati se. Tek kad vidimo da preko drugih dolazimo u kontakt s samim sobom, tada možemo razumijeti zašto je toliko važno ljubiti bližnjega kao samog sebe. Jer kad to činimo tad uistinu ljubimo sebe, ali i drugoga.

Tako je činila i sv. Terezija. Njezina definicija molitve, da je molitva susret s onim koga ljubim i za koga znam da me ljubi, fantastično to ocrtava. Iz susreta s životom rađa se život. Ljubav rađa ljubav. Ljubav privlači ljubav. Daruj ljubav i primit ćeš ljubav. Tako je činila Terezija. Upravo ona i kaže da za molitvu nije potrebno mnogo misliti već mnogo ljubiti. Ljubav je temelj. Ljubav je rijeka po kojoj dolazi voda života. Ljubav jest voda života.

Moramo se naučit ljubiti. Ljubiti kao što je Isus ljubio.

A nema nam boljeg primjera od samoga Krista. On je pristupio samarijanki iz ljubavi i vodio je do spoznaje. Nije joj sve odmah rekao, već ju je vodio da ona sama spozna što je to voda života.

Do tog stanja možemo doći ako, kako Terezija kaže, krenemo s poniznošću, s pažnjom prema Gospodinu u svim stvarima. U konstantnom napredovanju u krepostima. I kad nam se ne da i kad je teško, a pogotovo kad smo bezvoljni. Melankolija je ubojica molitve! Zapamti to! Ne biti melankoličan.

I kad je teško, i tada ići k Gospodinu, slušati njegovu riječ na euharistiji, tražiti ga u sebi, i u bližnjemu.

Crpiti vodu iz bunara, iz Sv. Pisma. Ne odustati, ako i volju gubimo, ne zanemarimo ljubav. Činim nešto jer ljubim, ne zato jer mi se to da ili ne da. Ljubav pobjeđuje sve!! Promisli o tome i vidi da li se u tvom život takva stvar ocrtava.

Vječni život jest upravo zajedništvo s Gospodinom. To je poput vječnog pijenja. Kada ulazi tvar, voda u nas i postaje dio nas. Nije li to lijepa slika sjedinjenja?

Gdje jedna tvar postaje jedno s drugom tvari!! Uistinu jedno, toliko da bez te tvari tijelo ne može živjeti. Ljubav je ta voda. Bez ljubavi ni jedan čovjek ne može živjeti.

Danas nedostaje ljubavi, zato mnogi ljudi i umiru od žalosti, ne od umora od života. Današnji svijet je u oskudici ljubavi. No za ljubav se treba odgojiti. Potreban je poniznost, ustrajnost, traženje Gospodina. Sve to i onda možemo doći do žive vode.

Slijediti Krista!!! To je osnova. I nije to toliko teško!! Teško se odlučiti, teško je ustrajati, sve je teško. Zaboravi na to da je teško!! Jednostavno idi, i ne boj se kud će te to odvesti.

Jer dok si s Njim, ništa te loše ne može zadesiti, bit će oluja i nemira, no srce će biti postojano.

Postojano jer zna da postoji netko tko ga ljubi i da do njega mora doći.

To je sv. Terezija prepoznala, to je i predala crkvi obnoviviši Karmel, to je i dala u nasljedstvo kroz nauk o molitvi čitavoj Crkvi. I nije onda lako do toga došla! Ne!! Baš kroz napor i ustrajnost.

Njezina krilatica „odvažna ustrajnost“ je ono što najbolje ocrtava put vjernika kroz ovaj svijet.

Da, bit će nevolja, da, bit će krvi, da, bit će znoja, da, bit će radosti, ali i žalosti. I sve to prolazi, a samo Bog ostaje. I Bog vrijedi da se dođe do Njega.

Baš zato jer je teško toliko je stvarno!!!

Ljubiti i ljubiti, to može svatko, ako pronađe u sebi onaj zov koji ga gura naprijed, onu trunku snage koja nije njegova, koja je Božja. I tada, ustraj!!

Ustraj i traži!!!

Znam da ćeš naći Gospodina jer on, on je položio život za tebe!! A to, to je ljubav!!

br. Mario Ivan, OCD

Oglasi

Posted on 4. studenoga 2014., in sv.Terezija od Isusa. Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: